Retrospektiva Slave Raškaj

Izložba ostaje otvorena do 3. kolovoza 2008.

Riječ je o izložbi kojom je obilježila 130. obljetnica rođenja umjetnice koja je u trajnu ostavštinu svojemu narodu ostavila iznimnu umjetničku vrijednost – fantastičan opus akvarela, pastela, ulja i crteža.

Za života nepriznata i marginalizirana, Slava Raškaj tek posljednjih godina temeljem nekolicine izložbi – prije svega onih u rodnome joj Ozlju – proživljava svoju renesansu, a tomu, ovom izložbom, želi doprinijeti i Galerija Klovićevi dvori.  Slava Raškaj je imala kratak period stvaranja, svega pet do šest godina, pa se unutar toga razdoblja ne može govoriti o velikim promjenama ili fazama u njezinu slikarstvu.

Više od 180 djela – akvarela, pastela, ulja i crteža – posuđeno je iz muzejskih i galerijskih institucija iz Hrvatske i susjednih zemalja te iz brojnih privatnih zbirki, tako da će, važno je naglasiti, ovom prigodom pojedina djela biti premijerno pokazana javnosti te se prvi puta naći u galerijskom prostoru. Među izloženim djelima hrvatska likovna javnost moći će vidjeti čuveni slikaričin Autoportret", akvarel posljednji put izložen na retrospektivi 1957.

Autorica stručne koncepcije izložbe je Jasminka Poklečki Stošić, viša kustosica Galerije Klovićevi dvori. Autorica teksta u katalogu izložbe je Branka Stergar, ravnateljica Zavičajnog muzeja Ozalj. Autor prostorne koncepcije i likovnoga postava je Otto Barić, Vesna Kusin je ravnateljica Galerije Klovićevi dvori.

Izložba je realizirana zahvaljujući novčanoj potpori Ministarstva kulture RH, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport  te sredstvima sponzora Zagrebačke banke.

Životopis 

Slava Raškaj rođena je 1877. u Ozlju u obitelji Vjekoslava i Olge Raškaj. Od rođenja gluhonijemoj i zbog toga vrlo povučenoj, vizualno izražavanje bilo je jedinim načinom izražavanja djevojčina emotivnog života. Socijalno usamljena, od malih nogu je mnogo boravila u prirodi gdje je crtala i slikala. Savršeni crteži cvijeća risani olovkama u boji nastali su već u bečkom Zavodu za gluhonijemu djecu, gdje je boravila od svoje sedme do petnaeste godine.

Njenu nadarenost prvi je otkrio ozaljski učitelj Ivan Muha-Otoić koji je došao u Zagreb na mjesto ravnatelja Zavoda za odgoj djece oštećena sluha i govora. On ju je odveo tada poznatom slikaru Beli Čikoš-Sesiji kod kojeg je od 1896. polazila slikarski tečaj. Čikošev utjecaj koji se odražavao u izboru tamnih boja uspjela je vrlo brzo otkloniti.

Neobičnom senzibilnošću i strukturom duha svoje doživljaje ostvarila je prvenstveno u akvarelu koji postaje i ostaje njeno glavno izražajno sredstvo. U njemu je naslikala niz svježih i intimno lirskih pejzaža, portreta i interijera koji je svrstavaju u prvi red hrvatskih akvarelista. " Njezin akvarel predstavlja upravo pojam idealnog akvarela ", napisao je Matko Peić u monografiji o umjetnici. Prvi put je izlagala 1899. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, a već 1900. u St. Petersburgu i Moskvi. Iste godine četiri njena akvarela bila su postavljena u hrvatskoj sobi na Svjetskoj izložbi u Parizu.

Slavu Raškaj zovu i Ofelijom hrvatskog slikarstva, ne samo zbog neobične i posebne ljepote tonova i jedinstva doživljaja izraženih u njenim akvarelima, nego i zbog tragične kao i romantične sudbine mlade žene. Bila je nesreteno zaljubljena u svog učitelja, što se odrazilo u portretu Bele koji je naslikala; rodna kuća u Ozlju joj je srušena; preko četrdeset njezinih djela se zagubilo; njezina pisma izgorjela su u sestrinoj kući u Budimpešti. Zbog teškog depresivnog stanja, koje se vidi u izboru motiva kao što su napušteni mlinovi i ruševine, smještena je 1902. u umobolnicu gdje je 1906. u dobi od samo dvadeset devet godina umrla.

Organizator
Galerija Klovićevi dvori
Jezuitski trg 4
Zagreb