Nam June Paik je jedan najvećih suvremenih umjetnika i ključna ličnost video umjetnosti. Njegove video skulpture, instalacije, performansi i video radovi tvore jedan od najutjecajnijih i najznačajnijih opusa u mediju. Paik je silno pridonio povijesnom razvoju video umjetnosti. Koristeći radikalne umjetničke postupke s britkim humorom, on dekonstruira i demistificira jezik, sadržaje i tehnologiju televizije. Njegova ikonoklastična djela istražuju spoj umjetnosti i popularne kulture.
Paik je rođen u Seoulu, Koreji 1932. godine, a preminuo je 2006. godine. Studirao je glazbu i povijest umjetnosti na sveučilištu u Tokyu, gdje je napisao tezu o Arnoldu Shöenbergu, a 1956. godine diplomirao je na području estetike. Paik je nastavio školovanje u Njemačkoj na sveučilištu u Münchenu i Kölnu, i na glazbenom Konzervatoriju u Freiburgu. Od 1958. do 1963. godine Paik je radio s Karlheinzom Stockhausenom u WDR Studio für Elektronische Musik u Kölnu.
Nakon što je 1961. godine upoznao osnivača Fluxusa George Maciunasa sudjelovao je na brojnim europskim performansima, akcijama i događajima Fluxusa. Njegovi europski Fluxus performansi, akcije i događaji uključivali su ‘preparirane’ klavire i glazbene instrumente, a kasnije i prepravljene televizijske prijemnike. Paik u Njemačkoj surađuje s Wolfom Vostellom, Josephom Beuysom, te je upoznao avangardnog skladatelja Johna Cagea, čije su ideje i umjetnost imali veliki utjecaj na njegov rad.
Prva samostalna izložba Nam June Paika je ‘Exposition of Electronic Television’ 1963. godine, u galeriji Parnass u Wuppertalu, u Njemačkoj. Nam June Paik 1964. godine odlazi u New York, gdje je ‘otkrio’ Sony Portapak i video, što je postala jedna od najtrajnijih, ako ne i apokrifnih legendi video umjetnosti. Njegova prva samostalna izložba u New Yorku bila je u galeriji Bonino 1966. godine. Paik je 1969. godine izlagao na značajnoj izložbi „TV as a Creative Medium" u galeriji Howard Wise u New Yorku.
Paikova rana djela karakterizira poznata manipulacija slike i boje pomoću Paik/Abe Syntehesizer-a, uređaja koji je razvio 1969. godine zajedno s inženjerom elektronike Shuya Abe. Ovi eksperimenti su revolucionarizirali tehnološku gramatiku medija. U video radovima Nam June Paik često surađuje i odaje počast avangardnim umjetnicima koji su bili njegovi prijatelji i kolege kao sto su John Cage (‘A tribute to John Cage’, 1973.), Merce Cunningham (Merce by Merce Paik, 1978.), Allen Ginsberg and Allan Kaprow (Allan ‘n’ Allen’s complaint, 1978.) i Julien Beck (Living with Living Theatre, 1989.).
U New Yorku je započela dugogodišnja suradnja Nam June Paika i avangardne čelistice Charlotte Moorman, s kojom je napravio niz značajnih djela utemeljenih na ideji performansa. Medu njihovim najozloglašenijim djelima su Opera Sextronique (1967.), The TV Bra for Living Sculpture (1969.) i TV Cello (1971.). Paik je najpoznatiji po izvanrednom opusu video instalacija i skulptura, od značajnih djela tijekom sedamdesetih godina, uključujući TV Buddha (1974.), TV Garden (1974-1978.) i Fish Flies on Sky (1975.), do Family of Robots (1986.) i Megatron (1995.).
Tijekom osamdesetih godina Paik je radio međunarodne satelitske prijenose uključujući Good Morning Mr. Orwell (1984) i Bye Bye Kipling (1986.), globalne video instalacije koje spajaju potpuno različite prostorne, kontekstualne i vremenske događaje. Među brojnim nagrada koje je dobio Nam June Paik izdvajaju se prva nagrada/ najbolji paviljon za Artist as a Nomad u njemačkom paviljonu na venecijanskom Biennalu 1993. godine, te prestižna Kyoto Award u Tokyu 1998. godine. Časopis ARTNews ga je uvrstio medu 25 najutjecajnijih umjetnika stoljeća 1999. godine.
Među brojnim izložbama najveća retrospektivna izložba Nam June Paik priređena je 2000. godine u Solomon R. Guggenheim muzeju u New Yorku pod nazivom The Worlds of Nam June Paik.
Info:
http://www.paikstudios.com/
Akademija-Art.net
