Ako se bavite književnošću i jezikom kao predmetom proučavanja i poučavanja (kao ja) onda, već po inerciji, i umjetnička djela s drugih područja umjetničkog izražavanja pokušavate razvrstati u određene niše i ladice, kao što književnost dijelite na rodove i vrste ili kao što riječi razvrstavate na promjenjive i nepromjenjive. Recimo da volite i likovnu umjetnost. Posjećujete izložbe, ponosni ste vlasnik nekoliko slika, pa čak i pomalo pišete o tome. Naučili ste nešto o likovnoj umjetnosti. I na tom području otvorili ste neke ladice.
Prijatelj koji organizira izložbu, zamoli vas da napišete predgovor za Dejana Durakovića. Upozorava da ovo više nije mlada nada o kakvima ste dosad pisali. „Radi se o afirmiranom umjetniku", kaže on, a vi pomislite kako i za njega imate ladicu. Kad konačno dođete do njegovih radova, shvatite da ste se našli u „neobranom grožđu" i da imate nekoliko važnih i povelikih problema. Prvo, niste sigurni biste li Durakovićeva djela smjestili u kiparstvo ili slikarstvo, iako znate da je čovjek kipar. Gledate jedan rad i čini vam se više kao plastika, iako?! Hm. Možda ipak… Te boje, okvir… Ma ne, plastika je to. Pa o drvetu se radi. Normalno da je plastika. I već otvarate ladicu za kiparstvo. Ali, Duraković se neda u ladicu. Jer ste otvorili drugi rad. Ovo je ipak slika. Prava, pravcata slika. No dobro, malo je reljefna, ali mislim da je ipak slika. Nema veze, ostavit ću ga van tih slikarsko-kiparskih podjela i lijepo napisati kako je čovjek umjetnik kojeg ne možemo i ne trebamo razvrstavati prema tom kriteriju jer u svojim djelima spaja ova dva područja likovne umjetnosti na originalan i prepoznatljiv način. Njegov je rukopis možda malo neobičan, ali privlačno uredan. Boje su jasne i čiste. Njegova plava je arhetipski plava, a crvena je prava crvena, ona koju zamišljamo kao crvenu kad kažemo „crvena".Ona govori sama za sebe. Plohe su masivne i moćne, poput slavonskog hrasta ili slavonske ravnice iz koje autor potječe, no one su istovremeno i elegantne, vitke tako da Durakovićeva djela zbog tog svog unutarnjeg kontrasta postaju dramatično napeta.
Ponekad su u strastvenom pokretu kao Jahačica, ponekad se tek pripremaju za pokret kao Djevojka s kolutom, a ponekad su smireni kao Sv. Antun Padovanski.
Rođen sam 1959. godine u Vinkovcima, gdje sam završio osnovnu školu i gimnaziju M. A. Reljković. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu na smjeru kiparstvo upisujem 1985. godine, gdje mi na prvoj i drugoj godini predaju prof. Kruno Bošnjak i prof. Šime Vulas, a na trećoj i četvrtoj godini prof. Stipe Sikirica, kod kojeg sam i diplomirao 1989. godine.
Dejan Duraković, akad. kipar
H. D. Genschera 18a, Vinkovci
Samostalne izložbe:
Igor Brkić
brkaart@gmail.com
Akademija-Art.net