Radovan Ivančević bio je veliki čitač znakova, neverbalnih pisama. Povlastica je povijesti umjetnosti da tako stvara meritorne društvene dijagnostičare. Bio je tražitelj istine djela, koja se nalazi u odnosu strukture i prizora. Povlaštena mu je tema bila consecutio temporum ili slaganje vremena, to jest prepoznavanje suvremenosti u prošlom i potencijala svevremenosti u sadašnjem. Usklađivanje u prostoru, i u duhu, nije vidio u formalnim i stilskim analogijama ili u lakim kontrastima, nego u dijalogu kakvoće. Zahtijevao je krajnje proširenje polja usporedbi, jer ne manje od svijeta mora biti naše dvorište. Dehijerarhizirao je motive proučavanja, vrednujući znakovitost "malih stvari". Bila mu je svojstvena briljantna britkost refleksa i formulacija. Umjesto patetike i akademske suhoće zračio je onim najrjeđim, humorom i lakoćom. Obraćao se mnogima, koristeći i preoblikujući nove medije. Tako je jedna od njegovih zadaća bila podizanje kriterija. Onome što bi prepoznao kao vrijednost bio je odan i lojalan do kraja. Bio je spreman na visoke cijene ozljeda i opraštanja. Pripadao je, među zadnjima, svijetu u kojemu se nije prešućivalo tuđe dobro niti zatomljivalo divljenje, u kojemu su se poštovali i pamtili prethodnici i učitelji, u kojemu je konkurencija vrlina bila jača od one za poziciju i probitak. Izborno mu je doba možda bilo ono što ga je Flaubert očitao između starih bogova i novoga boga, kad je postojao samo čovjek: Hadrijanovo doba. Ljudsku mjeru tražio je u svemu, zalažući u toj potrazi jedinstvo života i profesije (tj. noga što se ispovijeda). Smatrao je da je pojedinac svojim životom odgovoran za moral zajednice kojoj pripada, jer se svaki prosjek izračunava iz pojedinačnih visina: afirmirao je princip podmetanja vlastitih leđa, kao u slučaju mostarskog mosta, ne razmjenjujući krivnje, ulažući, bez odgode i bez čekanja tuđih gesta, u univerzalno doba.
Imao je za to svako pokriće. Volio je Hrvatsku kao malo tko, ali kao ogledni uzorak povjerenih nam vrijednosti. Borio se za prisutnost hrvatske baštine u dvjema daljinama: u našoj svijesti i u svijetu. Prvi je nakon Kukuljevića napisao sinteznu povijest hrvatske umjetnosti. Neopisivom energijom u ostvarivanju vlastitih projekata, ponekad vlastitih protesta, do zadnjega je časa ispravljao prešućivanje hrvatske komponente u kulturi globusa. Njegov nedavni dodatak velikoj Jansonovoj povijest umjetnosti svijeta tome je gotovo bolan dokaz.
U tome dodatku nalazi se dvostruki Radovan portal. Jedan je onaj trogirskoga majstora koji u luneti katedrale, kako svijetu pokazuje Radovan Ivančevć, nije uime spasa prijetio strašnim sudom; nego je isklesao prizor rođenja, radost i nadu novoga života. Ta radost drugi je Radovanov, Ivančevićev portal. Radovan Ivančević bio je mlad, bio je spreman zanijeti se i zanositi do kraja života. Vjerovao je u snagu pojedinca, u moć i smisao geste, u združivanje dobrih energija. Portal nam je ostavio trajno otvorenim, otišavši samo nekamo i smjeru i u smislu zvonika.
Željka Čorak
Njegove način razmišljanja i retorika, rad i pojava (prepoznatljiva leptir mašna) govore o genijalnosti i intelektualnoj snazi uma, te odnosu spram života i struke. Kako su se prije mene već mnogi očitovali o radu i životu dragog nam profesora želja mi je navesti trenutke koji su mene obogatili za nezaboravna sjećanja, savjete i riječi.
Kada me profesor Radovan Ivančević pozvao na suradnju, upozorio me je da se radi o opsežnom projektu koji zahtjeva poznavanje suvremene tehnologije: kompjutera. U tom trenutku sjetila sam se njegovih riječi još iz studentskih dana:.."Ljudsko polazište trebalo bi biti : znam, da ništa ne znam.. ", ohrabrena tim sjećanjem započela sam suradnju na jednom od zadnjih profesorovih projekata – Culturenetu.
Projekt Culturenet- hr likovna umjetnost, spojio je dva njegova nastojanja. Kao prvo svijet moderne tehnologije omogućuje ljudima željnim znanja da "klikom miša" najbrže dođu do informacija. Drugi zadatak projekta je pomoću interneta promovirati hrvatsku kulturnu baštinu koja u evropskoj i svjetskoj povijesti umjetnosti ne zauzima mjesto koje zaslužuje. Profesor je zato naglašavao potrebu da se uz hrvatski tekst usporedno valja raditi na engleskom. Bio je pun energije i novih zamisli. Naš posljednji susret i dogovor u svezi Cultureneta bio je tik prije Badnjaka, kada mi je trebao predati fotografije i tekst. Dok je sjedio za kompjuterom, sjećam se problema u prijenosu teksta, ali ga to unatoč bolesti nije spriječilo da uz malu ljutnju nastavi rad i ustrajnošću nadvlada tehnologiju i uspješno završi zadatak… Takav je bio naš profesor, ustrajan u svojim ciljevima i borbi s neznanjem, lijenošću i neprofesionalizmom … Pa iako je ta borba s vjetrenjačama ponekad izgledala uzaludna, njegov život i rad dokazuju suprotno. Ime: Profesor Radovan Ivančević označava razdoblje, rad i instituciju unutar hrvatske kulturne baštine.
Projekt Culturenet -hrvatske likovne umjetnosti nastavit će rad prema njegovim željama, zamislima i u njegovom duhu. Jer kako može stranac zavoljeti našu bogatu kulturno umjetničku baštinu ako je i sami nedovoljno poznajemo i nedovoljno volimo; ona je u nama, a da nismo toga svjesni. Rođenjem i življenjem pripadamo jednoj urbanoj kulturi koja ima dugogodišnju povijest. Zato ne budimo lijeni, neka nam ove stranice omoguće da osvijestimo to saznanje koje počiva u nama.
Dipl. povjesničar umjetnosti i etnolog:
Katarina Nina Simončič
