Radovan Kunić: U potrazi za lakoćom postojanja

Radovan Kunić: U potrazi za lakoćom postojanja
Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
subota, 19. VII. 2014. u 20.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan

Izložbu će, u prisustvu autora, predstaviti Eugen Borkovsky

Predgovor katalogu:

Prikazati bitno ljudsko iluzionističkim slikarskim tehnikama nije lagan poduhvat. Radovan Kunić prihvaća izazov. On, rabeći tehniku ulja na platnu, držeći se asortimana ljudskih obličja, tvori humanu vokaciju ovog ciklusa. Na svim radovima ponuđeno je prepoznavanje motiva. Ljudski likovi, sami ili u paru, samouvjereni, ali benevolentni, stanovnici su ovog postava. Ukoliko ih na radu nema, inicirana je prisutnost. Uz aktere, autor pažnju usmjeruje na elemente okoline koje prezentira kao bitne. Traganje za mogućnostima vizualiziranja stanja najzanimljiviji je aspekt nastanka ovog projekta. Autor nas želi obasuti trenucima propitivanja. Očita je uložena energija koja rezultira iznadprosječno promišljanje.

Lice i tijelo otkrivaju naše unutarnje stanje ili željenu pozu i grimasu. Umjetnik poznaje pravila tradicije. On zna koja značenja od interpretacije lika očekuje promatrač. To su formalni, fizionomski te posturalni identitet modela koji ne moraju biti u skladu s odlikama karaktera. U našem slučaju, čini se da umjetnik režira scene postavljajući aktere u začudna okruženja. Kao kod fotografiranja, autor zaustavlja situacije i traži suradnju. Radovi navode na socijalne konotacije. Mi otkrivamo motive koji ne odgovaraju ulaštenom svijetu snobovske klase jer, na zidu se vide električne instalacije, ambalaža za banane ispunjena je dokumentima, cvijet je u loncu, utičnica je pričvršćena ljepljivom trakom, prisutna je jeftina novogodišnja dekoracija i dijelovi starog namještaja.

Radovi odišu začudnim atmosferama. Umjetnik to postiže slikarskim načinom, kolorom i gradnjom oblika te asortimanom elemenata uvedenih u scene. Ambijenti su raznorodni i najčešće su interijeri. Nismo sigurni radi li se o stambenom prostoru ili smo, možda, zašli među kulise. Tu su umrljani zidovi, dekorirani ili obloženi podovi, dijelovi instalacija, police s predmetima ili knjigama, alati, sobno cvijeće, posuđe, ambalaža, ukrasi, dječje igračke. Ono što u Photoshopu brišemo i prikrivamo ovdje se pojavljuje kao likovni i smisleni znak. Na prvi pogled sve se čini sasvim stvarno i redovno. No, pažljivom analizom nalazimo niz odmaka od realnog. Svi radovi nude ponešto neprimjereno, neuobičajeno, ali znakovito. Na svima prepoznajemo kućne instalacije. Najčešće su to električni vodovi, ali i cijevi centralnog grijanja. Uz muškarca i trudnu ženu nalazimo metlu, poluzatvoreni noćni ormarić, kućno bilje u loncu i neizostavni električni kabel. Bosonoga djevojka na prostirci za krečenje provokativno drži poriluk. Mladić, uz kojeg su igračke-kamioni, pozira s plastičnom bocom i kao da se ne želi oprostiti od djetinjstva.

Ovaj grubi naturalizam na vidjelo iznosi materijalno. Istovremeno na radovima zapažamo sasvim suprotne, nematerijalne značajke. Neke predmete ili aktere nalazimo u pozicijama koje se opiru gravitaciji. Autor ih bilježi kao lebdeća, levitirajuća stanja. Njihovu prisutnost svjedoče sjene. Uz njih, neizostavni kabel, produžni, telefonski ili pak dekorativni te cijevi ili ambalaža dobivaju razložnu znakovitost. Kablovi uz svoju funkciju označuju i propitivanje slobode koje se manifestira posjedovanjem osobnog prostora. Tu su zidovi u koje se pokušavamo sakriti. Umjetnik podastire i dva autoportreta koji na prvi pogled djeluju realno no, zapažamo da je na jednom šalica za kavu, a na drugom utikač u levitirajućem položaju.

Možemo pretpostaviti nakanu umjetnika. Iskazan otpor zakonima fizike inicira ideju otpora socijalnim pravilima i zadatostima. Spoznaja o heterogenosti realnog unosi sumnju. Vrsta druge stvarnosti koju doživljavamo u snovima uvijek raspiruje maštu i izaziva propitivanje uobičajene logike događanja. I ovaj ciklus možemo doživjeti kao preispitivanje fizikalnih i socijalnih konvencija. Očitavamo ideju željene neurednosti, neposlušnosti, drugačijosti. Prepliću se teme nesigurnosti fizičkog i duševnog postojanja uz komentar stanja unutar civilizacijskog okruženja. Postignuta spontanost kadra uvodi ideju neorganizirane realnosti. Kao da autor želi saopćiti spoznaju stanja stvari: organizirani kaos. Umjetnik nas diskretno uvodi u nadrealno predstavljajući svoje viđenje svijeta. On koristi elemente nadrealizma, ali ne kao atrakciju već kao duboko poniranje u ljudsko.

Radovan Kunić inzistira na poziciji između sadržaja i značenja. Dramatičnost je postignuta izbjegavanjem aktivnosti portretiranih. To se može tumačiti sustezanjem i podvrgavanjem konvencijama. Osobno ostaje skriveno jer običaji postaju alibiji sistema. Umjetnik upozorava da postajemo poslušni marginalci, a ne akteri okruženja. Postajemo figure na koncima koje kontrolira nevidljivi, ali čelični zagrljaj profita. Evidentiranje ovog stanja uklapa radove u recentno vrijeme. Kunićevi akteri zadubljeni su u svoju poziciju. Zaustavljeni u introvertiranim situacijama izazivaju dojam osamljenosti i nesigurnosti. Osamljeno se često osjećamo iako smo okruženi grupom. Osvješćujemo nemoć. Bol nemoći kao i bol nadmoći uzrokuje nelagodu. Praktične nauke ne pomažu. One su oruđe kontroliranog progresa i ne rješavaju probleme. Pod krinkom neutralnosti služe kao isprika za manipulaciju i represiju vlasti. Kapital, politiku i vjeru ne zanima pojedinac. Važno je krdo kojime se manipulira.

Slike Radovana Kunića dio su asortimana osobnog propitivanja. Umjetnik zapravo vizualno razmišlja naglas. Ovi radovi svojevrsno su čistilište veoma blisko nomadskoj skali vrednovanja datosti života. On pripada nomadima, no konvencionalni zakoni dovode ga do nesigurnosti. Njegove figure nisu sretne, ali nisu ni nesretne; nisu mirne, ali su u umirenim pozicijama, kao da pozirajući propituju. Izrez, koji nam se nudi na ogled, kompozicijski je čvrst i stabilan. Svaka, pa i najmanja, promjena bilo kojeg elementa izazvat će promjenu cijelog sustava. Zablude civilizacije o izdvojenosti unutar povijesnog vremena tope se uvođenjem spoznaje, potvrđene znanstvenim filozofsko–fizikalnim dostignućima, o prožetosti svih stvari u univerzumu i njegovoj stalnoj mijeni. Jer, svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju. Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Figure i neobične atribucije traže od nas, navikle na jednostavne poruke mega-plakata, napor očitavanja. Papirnati avion ulijeće u kadar… Nametanje diskretnih informacija promatraču, kojem autor teži, nakon obilaska radova može završiti naporom. Čini mi se da je autor to upravo želio.

Eugen Borkovsky, VII. 2014.

Radovan Kunić rođen je 1987. u Rijeci. Završio je studij na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer kiparstvo. Slikarstvo je preuzelo glavnu ulogu u njegovu umjetničkom radu te su sve dosadašnje izložbe i likovni projekti u kojima je sudjelovao nakon stjecanja diplome bili slikarske prirode. Samostalno i kolektivno izlagao nekoliko puta. Za svoj rad više je puta nagrađivan. Član je HDLU Rijeka. Trenutno živi u Matuljima a radi u ateljeu u Rijeci.