“Vatra” u Zenici

Sample Image
Autori zastupljeni u projektu:
Mirna Arsovska, Barbara Blasin, Atanas Botev, Darko Brajković Njapo, Vedran Burul, Samir Cerić Kovačević, Valentin Dimanovski, Bruna Dobrilović, Slađan Dragojević, Ljiljana Golik, Voljen Grbac, Igor Gustini, Burhan Hadžialjević, Anne Hausner, Pamela Ivanković, Marino Jugovac, Marija Kauzlarić, Gordana Kužina, Miranda Legović, Damir Leka, Lovorka Lukani, Slavica Marin, Saša Pančić, Tereza Pavlović, Tanja Pečanić, Leni Raucher, Ira Schneider, Krunislav Stojanovski, Nina Šperanda, Bojan Tankosić, Zlata Tomljenović, Roberta Weissman Nagy, Mirko Werner Folkl
– video prezentacija: Burhan Hadžialjević: PUŠIONA, performance
– video prezentacija GROŽNJAN – GRAD UMJENIKA, 1965 – 2009
  (www.groznjan-grisignana.hr)
– video prezentacije tematskih projekata: VODA, KOVINA, ZRAK (ciklus ELEMENTI)
Suradnja:

Sample Image

Muzej grada Zenice i Gradska galerija Fonticus
Sample Image

Produkcija: Gradska galerIja Fonticus Grožnjan, 2009.

Sample Image
Grožnjan – Grad umjetnika 

Organizacija:
Adnadin Jašarević, Muzej grada Zenice i Eugen Borkovsky, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Tekstovi: Eugen Borkovsky
Postav: Eugen Borkovsky
Vatra je tematska okosnica, orijentir za promišljanje, kojim se bavi ovaj projekt. Priređujući koncept pitao sam se hoće li autori željeti promišljati na zadanu temu. Pokazalo se da se većina autora odazvala, i to s kvalitetnim radovima, od kojih je većina nastala ili je domišljena upravo za ovu izložbu. Od autora su selektirani ponuđeni radovi u likovnim ili ne-likovnim materijalima i sredstvima koji problematiziraju temu.

Sample Image

Sample Image

Sample Image

Sample Image

Sample Image

Svi pojedinačni radovi posebno su komentirani u drugom dijelu teksta. Ovdje površno dotičem i sintetiziram dojmove o radovima primljenim u projekt. Djela trideset i troje autora možemo u grubo odrediti unutar nekoliko osnovnih grupa. Podjelu možemo započeti autorima koji polaze od uporabnih svojstava fenomena vatre. Tu je Samir Cerić Kovačević koji diptihom opisuje paljenje cigarete te Darko Brajković Njapo koji svoje radove peče u tavi za palačinke. U sljedećoj grupi nalazimo radove koji problematiziraju vatru kao vizualni fenomen poigravajući se rezultatima pojavnosti vatre. Voljen Grbac ih bilježi, igor Grustini ih nabraja a Barbara Blasin se s njima poigrava. Ona bi mogla ući i u slijedeću grupu koja problematizira element vatre na način da ga pretvara u znak. Tu je Valentin Dimanovski koji najprije zapaža značenje tipske oznake koja je povezana s plamenom a da sam rad ne sadrži element vatru. Anne Hausner nudi izlučeni portret vatre izoliran od svega nebitnog. Za razliku od nje, Saša Pančić uzima sliku plamena, ali je stilizira. Sličan rezultat, no bez posizanja za doslovnom ilustracijom vatre, nudi Tereza Pavlović. Ona strukturom i kolorom dobiva znak. Nešto slično postiže i Tanja Pečanić ali s manje organiziranom strukturom reljefa. Za razliku od njih Pamela Ivanković  doživljaj maksimalno pojednostavnjuje i pomoću čistih, geometrijskih oblika formira znak koji odgovara elementu teme. Spontani rezultat na nivou sistema znakovlja, kao rezime vizualnog propitivanja vatre u materijalu, postiže Zlata Tomljenović. No ona može pripadati i slijedećoj grupi autora koja se igra rezultatima djelovanja vatre. Tako Burhan Hadžialjević uspijeva postići slikarskim postupkom na platnu rezultat koji nam prenosi snagu nekontrolirane stihije. Nešto umjereniji ali slične tematike je rad Damira Leke. Oba autora prenose impresije požarišta. Drugačije od njih, na nivou eksperimenta, ali s odličnim rezultatima, zapažanja o djelovanju vatre izgovaraju Lovorka Lukani, Marino Jugovac i Leni Raucher. Oni sami iniciraju vatru kojom oblikuju, utječu na materijal koji im je zanimljiv. Impresiju gorenja, izgaranja procesom zavarivanja, prenose nam Miranda Legović i Slavica Marin. Jedna direktno, bilježeći događanje, dok druga to čini indirektno predstavljajući rezultat djelovanja kontroliranog plamena.

U ovu grupu pripada i rad Vedrana Burula s otklonom k problematiziranju iz pozicije emocionalno – simboličnog značenja elementa vatre. Najdramatičniji rad u ovoj grupi svakako je rad Roberte Weissman Nagy, koja dojam postiže s dva sasvim suprotstavljena materijala koji su još i u neskladu sa zadanim elementom. Osobni, emocionalni stav pri problematiziranju teme u svoje radove uklapaju i Ira Schneider i Ljiljana Golik. Autor vezujući doživljaj uz mladost i užareno vrijeme radnje a autorica uz ukomponiranu emocionalnu vrelinu želje.
Mirko Werner Fölkl pozicioniran je između grupe koju karakterizira osobno i grupe autora koji problematiziraju obredna svojstva demistificirajući simbole ali i uz doslovnost vatre kao sastavnog elementa. Najočitiji iz ove grupe je rad Marije Kauzlarić. Ona i doslovno i simbolično predstavlja ritual uz osobni cinični stav. Za razliku od nje Bruna Dobrilović ritual plasira kao pozitivnu situaciju. Naravno atmosfera je ovdje pasivnija. U ovu grupu, prema ovoj gruboj podjeli, mogli bismo smjestiti i rad Slađana Dragojevića. On na ritual koji imamo u sjećanju podsjeća novim ritualom: ovaj puta u suradnji s vodom. Nešto doslovniji rad podastire Gordana Kužina. Ona se služi ognjem kojim intervenira na oznaku formalnog identiteta. Tu je i rad Mirne Arsovske koja obred gura na rub područja kontrole i pokazuje moguću nelagodu sa benignim elementima koji uz njenu intervenciju postaju moguća opasnost. Ilustrirajući na maštovit način, Nina Šperanda predstavlja aktere, personifikacije rituala i legendi. Ona ih predstavlja dramatično ali u pasivnoj situaciji. Sasvim drugačije od nje Bojan Tankosić ironično oslikava moguću situaciju bizarnog događanja unutar rituala / borbe, gdje je vatra prisutna i doslovno ali i u simboličnom obliku. Najosobnije problematiziranje vatre je rad „Pušiona" Burhana Hadžialjevića. Iako kreće od osobnog, ideju prenosi na univerzalno područje individualnih sloboda.
Kolektivni, tematski, selektirani projekt „Vatra" dijelom se sastoji od manjih autorskih cjelina. Nekoliko umjetnika prisutno je s jednim radom. Tek je manjina zastupljena slikarskim radovima. Mnogo više autora ponudilo je objekte, instalacije. U projektu ima dosta fotografija, kojima se predstavljaju fotografi, ali i autori kojima fotografija nije osnovna likovna tehnika. Zato što ovdje, na Grožnjanu, naročito u Gradskoj galeriji Fonticus, njegujemo recentnu, suvremenu likovnu produkciju, to se odrazilo i na tehnikama radova u projektu. No, u ovo alter postmodernističko vrijeme to nikoga više ne začuđuje. Kriza vrijednosti, zamjena vrijednosti i sumnja u povijest, reflektiraju se u umjetnosti mijenjanjem i nepoštovanjem uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana umjetničkog predmeta. Upotreba gotovo svega i podvođenje umjetniku na odlučivanje što će biti a što ne umjetnički materijal ovim izložbenim projektom dobiva još jedno čvrsto svjedočenje.
Kao i uvijek, kad su kolektivni projekti preda mnom, predstaviti rezultate selekcije odgovoran je pothvat. U projekt sam uveo i radove koji teško idu jedan uz drugi, ali ću taj problem riješiti postavom. Umjetnički rukopis svakog pojedinog predstavljenog rada i nizanje likovnih razmišljanja iste premise u seriju zasebnih projekata nameće sukladan pristup prezentaciji. Logika zbirke, kako kaže Groys: „Zbirka kao umjetnički oblik". Projekt ujedno problematizira zbirku, galeriju, muzej. Postav kao instalacija ne odgovara umjetnikovom razmišljanju ako kustos nije projekt promišljao kao instalaciju. Bolje rečeno: nizovi radova predstavljaju se tako da se sklapaju privremene cjeline.
Slično kao i u već realiziranim projektima na teme elemenata i ovaj postav se s autora Grožnjanskog likovnog kruga proširio do međunarodnog jer u projektu sudjeluju i autori iz drugih zemalja. Iako umjetnost ne bi trebala poznavati granice, ipak možemo podijeliti zadovoljstvo tom činjenicom.
Pred nama je novi u nizu tematskih projekata u produkciji Gradske galerije Fonticus u Grožnjanu. Poslije „Bilješki mijena" i „Tjelesnog" nastavljamo seriju elemenata: vidjeli smo tematiziranje umjetnika na temu „Kovina", „Vode" i „Zraka", a sada je pred nama „Vatra". Moram još jednom ustvrditi: nakon 44 godine umjetničkog staža Grad umjetnika Grožnjan još uvijek aktivno, kreativno živi. Umjetnost ovdje ne gostuje. Umjetnost se ovdje stvara. Tu živost likovne scene želimo predstaviti. Zahvaljujem kolegama umjetnicima na kreativnoj suradnji i čestitam na odličnim uradcima! Kao autor ovog projekta osjećam odgovornost da predstavim svaki pojedinačni rad.

Pogledajte projekt VATRA u Galeriji Fonticus u Grožnjanu!

Od 15. 06. do 03. 07. 2007.

Deblo kao gorivi materijal u ritualnom se smislu koristi  kao badnjak. Domaćin ga pali, a ukućani brižno čuvaju vatru. Ovaj prastari običaj u mnogim mitologijama predstavlja značajan događaj i vezan je za kultove zaštitnika kuće, doma. Tako Mirna Arsovska uzima isječak debla kao polazište. No, oprema ga opremom koja je zastrašujuća. U njega umeče predmet koji je nalik na žigicu nesrazmjernih proporcija. Karikaturalni dodatak u obliku žigice, koja predstavlja potencijalnu vatrenu stihiju, prijeteći strši iz debla. Već ovu kombinaciju doživljavamo kao opasnu. No, umjetnica predmetu dodaje kotače, čime izaziva dojam samopokretljivosti. On postaje praktičan. Objekt je zaista opremljen za samoaktivaciju. Tako je nekadašnji ritualni predmet osuvremenjen i osamostaljen. Kroz prizmu naše percepcije postaje još opasniji. Izaziva nelagodu, nešto slično strahu nakon gledanja filma u kojem hladnjak guta ukućane. Dok gledamo Mirnin objekt u galeriji, čini nam se kao da će se pokrenuti. Latice cvijeća oko predmeta bespomoćne su i pasivne. Naziv predmeta izaziva dodatna razmišljanja: „Delay" – zadržavanje, prepreka, odgađanje. Autorica priziva u sjećanje kašnjenje civilizacije u odnosu na ekološke drame koje je sama izazvala, a koje ostavljaju trajne globalne posljedice.

Barbara Blasin predstavlja radove proizašle iz ciklusa Ugrožena čestica. Radi se o serijama fotografija, na kojima je bilježila opožarena mjesta na hrvatskoj obali: otoke Biševo, Hvar i Šoltu, zaleđe Dubrovnika i obronke Učke. Ona problematizira situaciju koja se dogodila ljudskim previdom ili prirodnim tijekom stvari. Predložak je rezultat drame, sukoba u prirodi te kasnijeg ponovnog buđenja života na opustošenim predjelima. Barbara Blasin višekratno bilježi stanje istih lokacija – nakon nekoliko mjeseci pa opet nakon nekog vremena. Daljnjim kreativnim promišljanjem razrađuje temu. Ona zapaža estetiku požarišta, promišlja ju i prezentira maštovito ali s dozom sarkazma. Fotografije požarišta transponira u oblik modnog detalja ili dezena. Ovim činom umjetnica stihiju pretvara u nešto prihvatljivo, čak atraktivno, barem po izgledu. Tako je standardna ponuda ljetnih predmeta za plažu, kupanje, kampiranje ili šetnju s motivima delfina, valova, sunca upotpunjena novom temom. Ona nudi haljinu, ležaljku, torbicu ili obuvalo s motivom požarišta. Nove predmete ona naziva Beach accessories. Ideja je da se predmeti ponude tržištu a da dio prihoda od prodaje bude namijenjen za pošumljavanje opustošenih područja.
Za ovaj tematski projekt izabrane su japanke. Pred nama su fotografije s motivom požarišta prenesene na čvrsti materijal iz kojeg su šablonom izrezani oblici tabana. Oni će poslužiti kao sastavni dio obuvala. Cijelu ideju možemo prihvatiti kao upozorenje u obliku bizarnog uporabnog detalja. Negativnom događaju atribuirane su pozitivne konotacije. Time je događanje relativizirano. Izgleda da ni vrag nije tako crn kao što se misli.
U ovom projektu jedan od provokativnijih radova nudi Atanas Botev. On inscenira mitološku scenu u kojoj Prometeja zamjenjuje Isusom. Rad obiluje simbolima. Prepoznatljivi su znakovi legendi: pozlaćena ikona, bizantinske provinijencije, muški lik pričvršćen za poprečnu dasku križa i orao u kretanju ka području jetre na tijelu muškarca. Podloga scene na kojoj se odvija radnja vrije energijom: zlatna boja u listićima, izjedena vremenom. Prema legendi, Isus je razapet kad je imao 33 godine. Orao u masonskoj simbolici simbol je trideset i trećeg stupnja. Prometej je, prema grčkoj mitologiji, ljudima donio vatru koju je ukrao bogovima. Za to je kažnjen ali ga je spasio Zeusov sin Heraklo, sin onoga koji ga je kaznio. Možemo citirati Eshila koji u Okovanom Prometeju kaže: Ovakvim užasom bije me Zeus da slomi me, da mi zadade strah. O majko Zemljo presveta, o zrako svjetla sunčeva gledajte kako stradam – pravedan!" Čini nam se da bi iste riječi mogao izgovoriti i Isus. No, Isusa poznamo i iz drugog ugla. U Bibliji stoji: „Isus reče: Ljudi možda misle da sam došao svijetu donijeti mir. Ne znaju da sam neslogu došao donijeti zemlji, vatru, mač, rat." 
Tekst koji Botev prilaže kao dio rada vraća nas u sadašnjost: „Da, to je posao umjetnika: da uzme stijenu iz mračne šutljive zemlje i preobrazi je u sjajan oblik sa neba koji od sebe odbija svjetlost" (Philip K. Dick: Čovjek u visokom dvorcu). Potrebno je pojasniti: ovaj roman Philipa K. Dicka govori o izmijenjenoj realnosti: opisuje strašnu ali moguću situaciju u kojoj su u drugom svjetskom ratu pobijedile Njemačka i Japan.
Čini nam se kao da Atanas Botev nudi interpretaciju pojma: društvo spektakla. Ovaj rad možemo tumačiti kao igru simulakrumima. Baudrillard nam ukazuje na mogućnost da s konceptom simulacije više nije moguće govoriti o istinitosti ili iluziji, realnom ili imaginarnome.  Simulakrumi su sveprisutni. Pojavljuju se u svim aspektima u svojstvu zamjene, imitacije polazeći od iluzije znanja, cyber prijateljstva, erotike. Oni su sastavni dijelovi života suvremenoga čovjeka koji se pretvorio u biće opsjednuto slikama objekata s kojima se poistovjećuje. Neki za to okrivljuju suvremenu tehnologiju, medije. No istina je da kapitalu, koji je zapravo centar moći, odgovara realnost iluzija i da upravo on diktira uniformiranost ukusa, ponašanja, razmišljanja. Iako bi mogli još dešifrirati ovaj rad, završiti ću autorovim riječima: vječita tema o dirigiranoj moći koja svoju snagu i vlast zasniva na načelu da pojedinac u svemu treba biti podređen kolektivu, jer je kao takav, sa potpuno potisnutom individualnošću, najpodložniji manipulaciji.
Potencijalnu snagu i opasnost vatre Darko Brajković Njapo u potpunosti kontrolira i preusmjeruje u koristan (vizualni) rezultat. On na vatri peče palačinke. Sam čin rezultira artefaktima koje izlaže. To je niz, serija, kolekcija ovalnih rasteriranih predmeta bogatog tonskog spektra. Plasmanom, prehrambeni proizvod pretvara se u objekt čvrstih likovnih karakteristika. Neobičnost je i u obliku: rijetko nalazimo, primjećujemo okrugle forme. Okruženi smo uglavnom oblicima ravnih linija kvadratne forme. Tu je ekran računala, televizije, otvor prozora, kutije ambalaže… Okrugle forme rjeđe zapažamo. Čak su i jaja pokušali preformirati u kockasti oblik. Okrugli ili ovalni oblik skoro da predstavlja raritet: okrugli prozor je znatno skuplji od kvadratnog. Čak je i sir ambalažiran u kocku i on je često jeftiniji od okruglog. Mlijeko smo nakon trokuta naučili percipirati u kockastoj ambalaži. Postoje i napori designera da vino ponude u tzv. tetrapaku. Ovi multipli okruglih formi predstavljaju neku vrstu ekskluzive, a nagrađeni smo bogatom, slučajnom gestualnom teksturom svakog pojedinačnog segmenta rada. Vatra, u obliku temperature bitan je faktor zgušnjavanja smjese i pretvorbe u palačinku. Problematiziranje teme projekta ovim radom u potpunosti je poštovano.

Pogledajte projekt VATRA u Galeriji Fonticus u Grožnjanu!

Od 15. 06. do 03. 07. 2007.

Ljepota plamena svijeće postaje kobna za noćnog leptira. Nesklad realnosti koju vidimo i one koju želimo vidjeti Vedran Burul prinosi nam na pažnju. Ova drama, koja je odigrana pred njegovim, a sada i pred našim očima alarmira naše željene vidike i grubo nas osvješćuje. To je kao kad Groys kaže da kada vidimo prekrasnu livadu bivamo očarani njenom ljepotom. Ukoliko usred livade ugledamo strvinu neke životinje, livada postaje gruba i neprijatna. Tako se i ponašamo: kad Afrika umire od pritiska kolonijalizma, koji danas zovemo globalizam, tu informaciju u obliku slike još živog djeteta punog muha potiskujemo u zaborav. Tako su nas ponavljanjem naučili da sasvim mirno promatramo „fotografiju desetljeća" na kojoj, od straha izbezumljena, gola djevojčica s bezglasnim urlikom trči ispred tenkova. Tu fotografiju smo nagradili objavljivanjima a da nismo učinili ništa. Tako smo i u prošlom ratu dobivali od Karitasa predmete i hranu ili lijekove kojima je rok trajanja istekao. Donatoru je bilo jeftinije poslati to u ratno područje nego platiti spalionicu ili odvoz na smetlište. Ove zdvojne situacije nisu nas opametile. I danas studenti protestiraju da bi ih velika većina medija jednostavno ignorirala. U istim novinama ima četvrtina stranice o studentskom štrajku, a cijela stranica o događajima na nečem sto nazivaju Farma.

Samir Cerić Kovačević inicira razmišljanje o vatri kroz prikaz plamena sa i bez predmeta koji ometa titranje plamička. Kao opravdanje za funkcionalnost plamena uzima cigaretu. Ovaj diptih možemo promatrati na dva načina. Kao bilješku estetike izdvojenog plamena i kao doživljaj plamena u funkciji. Diptih djeluje kao isječak svojevrsnog video rada. Uzete se dvije najdojmljivije scene, koje mogu biti smisleni siže. Tamni tonovi fotografija odaju mračnu atmosferu, u kojoj vedrinu unose plameni jezici. Intimnost atmosfere unosi upravo izbor objekta koji remeti jednakomjerni sjaj plamena. Iako remeti oblik plamena, cigareta – koliko god bila na zlu glasu – unosi refleks umirenja, opuštanja, razmišljanja. Dojam ovisi da li ste pušač ili nepušač.
Valentin Dimanovski predstavlja jednostavan ali znakovit rad: on zapaža ormariće sa sustavom za gašenje požara. Iako se radi o sustavu vezanom uz vodu, u fokusu ostaje vatra. Kod proizvođača naručuje predmet ali sa izmijenjenom bojom. Replika odgovara originalu ali nešto ne štima, nešto nas zbunjuje: boja predmeta. Ovo rezultira dvjema nivoima interpretacije: odlično zapažen motiv kojim odgovara na temu projekta, a na drugom nivou razmatra vizualnu situaciju uvijek istog crvenog ormarića. Poput Kosutha predstavlja nam predmet u originalu i njegovu apsolutnu kopiju ali sa kolorističkom izmjenom. Konceptualnim postupkom, mijenjanjem boje tipskog ormarića, opire se uvriježenom. Ustaje protiv propisa koje je nametnula gluhonijema administracija. Ovaj predmet sinonim je za svakodnevne važne ili nevažne oblike koji ili su oznaka ili, svakodnevnim prolaženjem, postaju znak. Tako nas grafit na zidu, iako nas se sadržaj ne tiče, ili fleka u hodniku, prolazeći svakodnevno mimo njih, odjednom podsvjesno počinju iritirati. Signal je to i našeg dubokog nezadovoljstva ali, gledano na učestalost, i nezadovoljstva pravilima unutar kojih se moramo kretati. Svjedoci smo i akteri vremena u kojem su zadani gabariti dopuštenog sve uži.  Poput propisa za boju i oznaku ormarića propisuje nam se previše toga što smatramo osobnim. Tu su državne granice, vozni red javnog prijevoza, zabrana rastezanja konopa za sušenje robe preko ceste, do najnovijeg primjera s drastičnom zabranom pušenja. Orwel je bio zaista naivni početnik u predviđanju demokratskih zabrana!
Izvrstan rad na temu vatre sačinila je Bruna Dobrilović. Ona koristi keramičku tehnologiju, koja je ovisna o vatri. No, njoj to nije predmet problematiziranja. Autorica razmišlja o vatri s ritualnih pozicija. Koristeći pretpovijesnu elementarnu tehnologiju, ona oblikuje stožaste oblike. Na jednog instalira metalne žice koje iz njega vire u prostor u svim pravcima. Spontani tijek linije žica simulira vatru, energiju, emanira zračenja. Oko drugog stožastog oblika postavlja stilizirane ljudske figure u krug. Prema navodima autorice, centralni oblici zrače energiju poput ognjišta. Tako su pred nama dvije instalacije koje imaju snažan arhetipski prizvuk. Krug u tlocrtu središnjih predmeta i ljudske figure, postavljene u krug, predstavljaju instinktivno obrednu situaciju. Emitiranje topline i energije s centralnog mjesta dosjetljivo je predstavljeno, naročito u radu s metalnim žicama. Ovaj snažni rad sasvim jednostavno, minimumom elemenata emitira toplu, ljudskom biću neophodnu energiju. To je autorica i željela postići.
Znakovi na koje smo naviknuti odlukom neke samozvane elite s vremenom se učvršćuju u memoriji. Tako Slađan Dragojević uzima znak bivše balkanske države čiji je grb bio, ne bez razloga, ispunjen bakljama s otvorenim plamenom. U vatri se država rodila a u vatri se i raspala. Bez obzira na zaklinjanje svih nacija te bivše cjeline, pokazalo se da su baklje iz grba lako zapalile nacionalističke duhove i priprost narod. Kao opće gorivo poslužile su vjere. Autor problematizira grb bivše SFR Jugoslavije potičući dvije ideje. Jedna je da opasnu vatru gasi vodom, neprijateljskim elementom vatre. Naime, on sliku grba uranja u vodu i prepušta vodotoku daljnju intervenciju. Razvoj situacije bilježi fotografskom kamerom. S druge strane sugerira kako ta bivša zajednica, htjeli to mi ili ne, jednostavno nestaje, a glasoviti datum s kraja mjeseca studenog više se ne može pročitati. Velika država postala je nekoliko vodnjikavih fleka, a svjetski proslavljeni  šestokraki plamen intervencijom je ugušen.
Zamišljene poze, iz kojih možemo pročitati čežnju za ljubavlju, vatrenim osjećajima, tema su rada Ljiljane Golik. Ova autorica u keramici izvodi plitke reljefe sa ženskim osobama bilježeći portretne karakteristike. Svaka žena je drugačija po fizionomiji i po boji odjeće. Sve ujedinjuje naglašena poza zrele žene u očekivanju. Ona spaja dvije i, poput igraćih karata, postavlja jednu ogledalno naopako u odnosu na drugu. Tu smo blizu situacije igre. To može biti dama u standardnim kartama. U Tarotu vatra predstavlja akciju, volju, borbu i inicijativu. Pokriva poslovno područje života, hobije, rizike i svakako seks. Tako su i ovi predmeti obilježeni prikrivenom ženskom erotikom, u pozicijama očekivanja, ako promatramo pojedinačno. Ako promatramo iz pozicije igre kartama, dama često biva najjača karta.
Ulični plesači s vatrom izazivaju interes prolaznika. Ova vještina, koja pored zabave izaziva nelagodu i opasnost, rezultira efektnim vizualnim rezultatima. Dužom ekspozicijom, objektiv u jednu situaciju sintetizira nekoliko putanja vatre. Voljen Grbac predstavlja fenomen plamena u kombinaciji s vještom intervencijom žonglera. Vatra uvijek izaziva ljudsku reakciju. Fascinacija elementom uvijek se izražava interesom i poželjnim razjašnjenjem. Ovdje se radi o fotografskoj bilješci vještine manipuliranja otvorenim plamenom. Ovaj zabilježeni efekt autor koristi kao podlogu iz koje plasira izrezak. Začudnost, a ujedno i kvalitetu fotografskom radu daje stabilna, sasvim obična, svakodnevna okolica, ambijent u kojem se na neuobičajen način pojavljuje element vatra.
Na tragu promišljanja o vatri iz povijesno – socijalnih perspektiva proizlazi rad, triptih Igora Gustinija. Nazivi svakog pojedinog elementa svjedoče o tome. Izdvojio bih kolaž na temu Giordana Bruna, kojeg je, kao mislioca koji je shvatio da je svemir beskonačan i da zemlja i njen iskonstruirani bog nisu ono što dogmi odgovara, katolička crkva jednostavno – spalila. Ovdje se vatra pojavljuje kao završetak i način ali i kao vatra uma koja se prolama iz njegovih usta kad je zatočen: „Radije ostajem živ u smrti nego mrtav u životu… Ako usvojimo iste metode kao Inkvizicija, ako pribjegnemo nasilju i laži, prije ili kasnije postat ćemo poput nje. Tako, baš kao što se tijelo privikne na alkohol, duša se privikne na okrutnost i na koncu uživa u moralnoj uspavanosti koja je prati." Već je tada veliki Buno predosjećao situaciju u kojoj danas živimo: Zabrane putovanja zbog administrativnih izmišljenih prepreka – tzv. nacionalne države. Tu je i zabrana pušenja kao drastična mjera bez mogućnosti izbora. Da o uvjetovanosti poslom, iz kojeg imamo plaću toliku da jedino možemo plaćati sve namete koje država izmisli, ne govorimo. Gustini problematizira element vatre krečući pronalaženjem, izrezivanjem i kolažiranjem nevezanih elemenata koji mu odgovaraju temi. U kasnijem postupku on grupira i sklapa grupe koje imaju unutrašnju bliskost iako svi elementi iz sva tri dijela rada odgovaraju na zadanu temu.
Jedan od autora čiji radovi nisu rađeni za ovaj projekt, a koji su se odlično tematski uklopili, radovi su Burhana Hadžialjevića. On unutar ovog projekta predstavlja dva rada: slikarski diptih i performance. Na slikarskim radovima je tema požarište. Značenje vatre kao elementa on doživljava snažno te direktno i iz prirodne drame crpi nadahnuće i materijal za rad. Ovaj rasni slikar odlazi na ugašeno požarište netom nakon požara i tamo stvara ne gubeći impresije. Snažnom gestualnom izvedbom tragove na platnu postiže materijalom nađenim na licu mjesta. Rezultat tog napora su ekspresivne, apstraktne kompozicije. Pokrenut dojmom drame, konceptualnim postupkom, akcionističkim činjenjem Burhan u potpunosti koristi emocionalni doživljaj. Kao rezultat pred nama su izuzetne ekspresivne apstrakcije.

Pogledajte projekt VATRA u Galeriji Fonticus u Grožnjanu!

Od 15. 06. do 03. 07. 2007.

Drugi rad koji potpisuje Burhan Hadžialjević je performance Pušiona. Sinopsis je jednostavna radnja: autor se zavlači u izolirani prostor, neku vrst krletke transparentnih stranica. Ona je u potpunosti izolirana od prostora, a cijevima se koristi za dovod i odvod zraka. U toj komori, poput osobe zaražene bolešću, autor pripaljuje cigaretu i puši. Važan dio ovog rada je dijeljenje žutih traka na kojima piše PUŠAČ svim prisutnim osobama koje puše cigarete. Žutu traku oni stavljaju na ruku preko odjeće kako bi postali vidljivi i obilježeni poput Židova tijekom holokausta u Njemačkoj. Ova paralela govori da je u tzv. demokraciji u kojoj živimo zaista sve moguće. Jednog će na primjer dana vlast odlučiti da svi ljudi s prevelikim ušima previše čuju i da imaju zabranu ulaska u prostor gdje svira glazba ili da zbog toga što previše čuju moraju dodatno platiti slušanje. Kao što nam se besmisao prezrelog kapitalizma provlačio kroz mnoge projekte do sada, tako se i na temu Vatre upliće kao nevjerojatni pritisak na osobnost. Kapitalu i vjerama koje ga vjerno uslužuju, nisu dovoljne zabrane i ograničavanja, granice, propisi, putovnice, bio-kodovi. Režirani interesni ratovi, zabrane rada, zabrane erotike, zabrane ponašanja, zabrane kretanja, zabrane pušenja… Što da kažemo na prosvjede studenata i mladih ljudi i u Hrvatskoj i u svijetu? Mediji ih marginaliziraju. Crkve umiruju frazeologijom o dobroti. Državni aparat se oglušuje. Ali, vjerski frazeri i političari i dalje sustavno grabe materijalne vrijednosti u obliku poreza, limozine, državnih davanja u vjerske kase, kamata, računa za slivne vode, računa za snagu struje i sličnim izmišljenim usisačima onoga što ljudi misle da su zaradili mukotrpno radeći. I, nadam se da se iskra razuma, znanja, revolucionarnih promjena neće ugasiti. Pozdravljam ovdje studente hrvatskih gradova koji su protestirali u ime besplatnog školovanja, u Francuskoj i Belgiji za bolju raspodjelu poslova i zarada. Skromno mislim da se socijalna revolucija još nije dogodila.

Osebujan slikarski rad na temu vatre predstavlja Anne Hausner. Ona na bijeloj površini slika isječak buktinje. Ne označuje podlogu koja bi locirala događanje gorenja. Također ne predstavlja predmet gorenja. Poput gorućeg grma koji nikad nitko nije odredio. Ona kadrira samo buket plamenova. Izdvaja sliku događanja. Ona uvjerljivo ostaje uz viđeno. Majstorski prenosi doživljaj vatre, daje ju onakvu kakva ona jest. Plameni jezičci dižu se titravim putanjama. Na prvi pogled njezin rad nam se čini ponešto skromnim. No, kad bolje zagledamo, pred nama je istinski plamen. Čini nam se kao da se pred nama zaista odigrava gorenje. Anne Hausner, izvanredna umjetnica, znalački odvaja sve nebitno i plasira samo ono što želi.
Među autorima koji su temu obradili simbolično, tražeći oznaku kojom bi ilustrirali vatru, Pamela Ivanković nudi dvije instalacije. Svaki rad se sastoji od plošnog reljefnog kruga i kvadratnog oblika. Predmeti su slični, a razlikuje ih autoričino istraživanje bojama. U oba slučaja radi se o crnoj i crvenoj boji. Autorica ih izmjenjuje. Okrugli oblik u crvenoj boji kombinira s crnim kvadratićem ili okruglom obliku crne boje dodaje crveni kvadratić. Krugovi su izbrazdani jednakomjernim reljefom, koji se ponavlja od centra ka rubu. Kvadrati su ravne površine. Pamela oblikuje dojam vatre. Ona koristi čisti oblike: krug kao simbol aktivnosti, kretanja, neprestane izmjene energija, a kvadrat kao zaustavljeni trenutak. Kvadratom ona zaustavlja ali i pokreće proces. Ovisno o koloru. Ovo tematsko likovno istraživanja u keramičkoj tehnologiji je sinteza oblika i značenja. Rezultat je znak. 
Rad koji koristi doslovnu situaciju u kojoj je vatra bila aktivni činilac predstavlja Marino Jugovac. On instinktivno postupa: inicira plamen i u njega stavlja deblo čija ga forma zadovoljava. Ostavlja situaciju aktivnom kako bi gorenje djelovalo na podlogu, drveni trupac. Poslije zaustavlja plamen u trenutku kad misli da je drvo doživjelo dovoljnu transformaciju. Potom reže djelomično izgoreni trupac na segmente. Time rad dobiva nekoliko sastavnih dijelova. Razmaknuvši ih pokazuje nam nedirnutu srž debla. Marino koristi niz, seriju elemenata da bi iskazao impresiju. Služi se ritualnim postupkom. Vatra je suradnik. Čini nam se kao da je želio spasiti drvo i pokazati nam kontrastan rezultat ove inicirane ali prirodne  transformacije.
Žar rituala i u suvremenosti ne posustaje. Skoro da ne možemo povjerovati što sve može poslužiti za kolektivni delirij. Okupljenim krdom manipulira se prilično jednostavno. Nekada, još u grčkoj civilizaciji, postojale su škole za oratore. Na njima se vjerojatno učilo ne samo govorništvo i uvjeravanje već i filozofsko promišljanje, pretakanja stavova i uvjerenja u izgovoreni tekst. Danas je dovoljna hrabrost i ambicioznost te što jednostavnija ideja da se mase povedu nerijetko i u krvave obračune. Najčešći je povod domovina, nacija, vjera, drugačijost. Vješto manipulirana masa u ime čuvanja tzv. demokratskog poretka, a uvijek kontolirana kapitalom preko medija i vjerskih institucija, u stanju je zaista učiniti zločine. Jedan vid iskazivanja neprijateljstva prema drugačijosti je sportsko događanje, naročito nogometna utakmica. Već sportski dres neke druge boje, bez ikakva obzira na osobnost nosioca, dovoljan je povod za divljanje i napad. Tako se od sporta rade nacionalni ili regionalni ratovi. Vatra upaljena u tijelu, bez učešća mozga, postaje nekontrolirana energija. Poput požara obuzima osobu i širi se na okolinu. Još kad se maštoviti zagrijanac dosjeti prave vatre, situacija postaje napeta. Iz ove perspektive Marija Kauzlarić oblikuje rad na temu vatre. Ona zapaža da su danas najveći hramovi, zapravo, sportski stadioni. „Način na koji sam postavila stolice i naziv rada stvaraju jasnu aluziju na: stadion, krug, beskonačno, žar, ognjište, obrana boje, nacionalizam i ostala psihološka stanja koja se rađaju na stadionima, tj. društvenim lomačama na kojima treba sagorjeti bijes." Ona uočava materijalne ostatke divljanja, koji su izazvani s dvije vatre: žarom bezumnog navijanja i doslovnog paljenja vatre u sportskoj areni. Namjerno izostavljam imenovati lokaciju na kojoj su gorjele bas ove stolice jer je opisana situacija univerzalna. Ovakav besmisao može se odigrati na bilo kojem stadionu na svijetu. Ovaj objekt je vizualno dramatičan a izražajnost mu dodaje cinični autoričin komentar uveden u rad u obliku zvučne kulise: pjesma Jonny Cash-a  "Rings Of Fire". Zaista izuzetan i promišljen likovni rad.
Osobnost, predstavljena kroz nagorjeli dokument, problematizira vlastiti identitet. Vatra je poslužila kao medij, koji je potaknuo promišljanje. Tako dokument zbog kojeg smo svi na veći ili manji način bili ucijenjeni, čuvenu Domovnicu, Gordana Kužina predstavlja kao slučajno nagorio dokument koji je izgubio vrijednost. Autorici vatra uništava identitet. Barem formalno. Vatra se pokazuje kao atak na osobnost u socijalnom smislu. To možemo proširiti: u ovo vrijeme bez dokumenata o identitetu ne možemo doslovno nikamo. Čuveni dvadeset i prvi vijek, na koji smo tako ponosni, sveo nas je na identificiranje. Dalje od svog dvorišta ne smijemo ako nemamo neku ispravu. Gdje smo, zapravo, došli u razvoju čovječanstva?

Pogledajte projekt VATRA u Galeriji Fonticus u Grožnjanu!

Od 15. 06. do 03. 07. 2007.

Tema vatre rezultira mnoge situacije koje su uz taj element vezane direktno ili indirektno. Fascinacija nekim od pojavnih oblika vatre / temperature koja izaziva vizualne senzacije, privukla je objektiv Mirande Legović. Posežući za doslovnom situacijom vatre, Miranda Legović, osim likovnog dokumenta, plasira promišljanje o makro i mikro kozmosu. Autorica izlaže niz, grupu unutar koje nalazimo fotografiju, koja otkriva porijeklo situacije koja je privlači. Situacija sukoba napona i materije rezultira razvojem temperature i optičkim fenomenom iskrenja. Ovi radovi nose univerzalnu poruku. Ove prizore sa serije njenih fotografija možemo, pogledamo li u nebo, vidjeti i u svemiru. Autorica ne sakriva porijeklo iskrenja. Doživljaj svijeta oko nas uvijek je poželjno proširivati spoznajama o svojoj sitnoj ali ne i nebitnoj pojavnosti.

Požar je fascinantno događanje koje, iako izaziva nelagodu, zapravo pripada prirodnom ciklusu mijena. Munje, gromovi, sunčeva energija, koncentrirana na određenome mjestu, iniciraju nekontroliranu vatrenu stihiju. Ona ostavlja za sobom izmijenjenu okolinu. Tako je i s prirodom. Senzibilni objektiv fotografske kamere Damira Leke zapaža promjene. On odlazi na lice mjesta i bilježi novonastalo stanje. Pozornica šume ostala je bez draperije. Ostala je konstrukcija koja u interpretaciji fotografa rezultira plavo – crnom grafikom. S pozicija percepcije autor nam dopušta da uđemo u bit, srž događanja. On izabire veliki format printa, blizak realnim dimenzijama. On plasira vlastiti doživljaj na dva nivoa. Prvi je likovna informacija koja je kompozicijski razigrana a koloristički oskudna ali plemenita. Drugi nivo je već spomenuti doživljaj, posljedica dramatične situacije u artificijelnom prostoru. Pred nama je svakako impresivan uradak.
Problematiziranje s temom elementa vatre rezultira izvrsnim uratkom Lovorke Lukani. Ona u svoj medij grafike unosi element vatre na doslovan način: u grafičku prešu ubacuje žar. Iako autorica izvrsno poznaje tehnologiju i medij, ovdje namjerno prepušta velikoj dozi slučajnosti rezultat koji će, pored njene kreacije, učiniti užareni element. On se pokazuje kao živ, aktivan i odrađuje spontano toplinsku reakciju u kombinaciji s papirom. Rezultat je djelomično, nasumično perforiranje papirnate podloge. No, Lovorka Lukani ne staje kod dobivene grafike. Ona prepoznaje elemente prostora uslijed perforacija. To je razlog da papire oblikuje kao tubuse, role i predstavlja ih kao skulpture. Perforacije na podlozi ovdje se pokazuju kao skulptorski element jer na zaobljenoj papirnatoj plohi određuju prostor. Pred nama su grafičke skulpture ili skulptorske grafike.
Tehnologija ne određuje status djela, ali fascinira autora. Jedini autor koji ne problematizira direktno vatru, a primljen je u projekt, je Slavica Marin. Ona je ponudila skulpturu, objekt sačinjen od metalnih dijelova. Vatra je u ovom djelu medij sastavljanja. Rad je prihvaćen iz razloga što, iako je oblik predmeta primarniji, autorica ne sakriva već naglašava djelovanje vatre tijekom sačinjavanja rada. Ti ostaci gorenja, temperatura varenja, njoj su likovni element. Ona ih ne prikriva, ne briše, već ih ostavlja vidljivim. Grube metalne elemente umjetnica sklapa promišljeno ali ostavlja veliki dojam spontanosti. Neobičnost i elegancija ovih predmeta zaslužuju poseban komentar. Ovdje smo se zadržali kod uklapanja u temu ovog projekta.
„Vatra je ognjeni produžetak svjetlosti, ona je u simboličkom obliku poistovjećena s očišćenjem i istinom. U postavljanju strukture rada na temu vatra, s mnoštvom ontoloških, religijsko-magijskih i fizičkih odrednica, najveću pažnju mi je privukla moć njene transformacije…" Ovako svoj rad opisuje Saša Pančić. On iz kartona izrezuje stilizirane plamičke i postavlja ih u niz. U nizu se pojavljuju crveni, crni, sivi i bijeli elementi. Nazivom rada Horizont autor diktira postavljanje u horizontalu. On kaže: „Horizont predstavlja linija u kojoj se dodiruju Nebo i Zemlja, on je istovremeno  iluzija i stvarnost, a njegova dvojakost paradoksalno otvara Prostor." Služeći se jednostavnom tehnologijom, autor polazi od osnovnog pojavnog oblika percepcije vatre: izdvaja plamen. Multiplicirajući plamen i izvodeći ga u nekoliko boja, nudi igru. Niz ritmiziran izmjenom kolora. Mi prepoznajemo materijal i tehniku, ali smo asocijativnim oblikom navedeni na prepoznavanje baš kao elementa vatre. U postavu, ovisno o mogućnostima prostora i odnosa s ostalim radovima, možemo predstaviti rad u nekoliko varijanti. Skoro kao kod transformacija same vatre: redoslijed boja, visina postavljanja, ugao ili široki prostor zida mogućnosti su koje nudi rad Saše Pančića. Ova lirski obojena igra oblicima, vedar je ali promišljen pristup problematiziranju zadanog elementa.
Bogatstvo tonova snažne crvene boje i sitna tekstura, karakteristike su odličnog rada Tereze Pavlović. Ona slijedi višegodišnje istraživanje ekspresivnih tekstura koje postiže kombiniranjem paus papira, silikonskih niti i boja. Autorica to postiže prije svega promišljenim kolorom. Minuciozna tekstura površine onemogućava nalaženje oslonca za pogled na prednjoj strani, pa rad doživljavamo kao objekt. Ovaj dojam slijedi želju autorice jer ona najveću plohu odmiče od pozadine. Stranice rada također su obrađene slikarski i sastavni su dio rada. Ovaj maleni rad po dimenzijama snažno emitira poruku. Možemo je tumačiti kao svojevrsno žarenje energije, emocionalnog krika ili likovni eksperiment sa snažnim posljedicama po receptora.
Slikopredmet može biti odrednica i za rad Tanje Pečanić. Ona kreće u igru oblikovanja slikarski, no postupak nastavlja prodorom u prostor, kolažiranjem, uporabom nelikovnih materijala. To su pribadače i silikonske niti. Svaki od dijelova diptiha sastoji se iz dva dijela: jedan je organizirana površina, a drugi, koji se pomalja kao reljef, sazdan je od okomito zabodenih pribadača premreženih silikonskim nitima. Autorica se nitima poigrava oponašajući moguće titraje vatrenih plamenova. Taj zaključak se nameće zato što je rad namijenjen za projekt vatra i što autorica rabi tonove žute i crvene boje, koje karakteriziraju gorenje, izgaranje, plamen. Ona rad naziva Flux zato što, osim kao tekući, možemo prevesti i kao promjenljiv, pravac, u tijeku. Oba dijela rada možemo doživjeti kao predmet / predmete trodimenzionalnih karakteristika. Jedan razlog je reljefnost dijela površine, a drugi visina rubnih stranica podloge. U nizu promišljenih radova, vezanih uz temu vatre, ovo je, zasigurno, kvalitetan rad.

Pogledajte projekt VATRA u Galeriji Fonticus u Grožnjanu!

Od 15. 06. do 03. 07. 2007.

Djelomična, planirana slučajnost kao posljedica djelovanja vatre karekterizira rad Leni Rauchera. Radi se o površini na kojoj autor intervenira „vatrenim načinom". On gradi kompoziciju polazeći od jednakomjerno obojane plohe. Djelovanjem topline, na dijelovima koje određuje umjetnik, događaju se promjene. On intervenira dvjema načinima kontrole: u jednom načinu vatri dopušta, gotovo nekontrolirano djelovanje, a drugi način je stroži i njime postiže jednakomjerni, pravilni raster. Oba načina vješto kombinira u cjelinu, koja zadovoljava visoku likovnost gotovog rada. Akcionistički pristup, koji nerijetko bježi premisi, u ovom slučaju, pažnjom autora, zadržava dojam spontanosti. Rad na temu, na kojem je uistinu prisutan element vatre, ne sadrži crveni kolor koji očekujemo. Njega moramo zamisliti. On je bio prikazan autoru tijekom rada. Nama preostaje impresivan rezultat.

Vatra ima tijek djelovanja, izgaranja. Tijek je moguće prikazati kao niz slika, npr., video snimkom. Na tom tragu je video rad  Ire Schneidera. On snimci gorenja pridružuje originalni snimak iz 1968. godine, na kojem vidimo kako legendarni Jimi Hendrix izvodi pjesmu Fire, Vatra. Kuriozum je da ova snimka još nije emitirana i da je Ira Schneider osobno učinio taj snimak. Intenzivna svirka, karakteristična za vrijeme rocka, generacije 1968. i događanja tih godina nameću problematiziranje s likovnog i sa socijalnog aspekta. Kao što su i danas mnogi pokreti koji žele unijeti slobode, novosti, liberalizaciju života na zemlji, naročito na tzv. razvijenom Zapadu, ugušeni medijskom ignorancijom, tako je to bilo i tada. Protiv sloboda šezdesetosmaša, pobunila se crkva i etablirana vlast, iza kojih uvijek stoji kapital pod najrazličitijim izlikama. Prilično sam uvjeren da se nešto slično događalo i u Parizu, Briselu, Ateni prošle godine, a nedavno i kod nas, u Zagrebu, Rijeci, Splitu. Sve je razglašeno kao neposlušnost, gotovo kao terorizam. Mediji, koje financira kapital, podvukli su rep i o tome izvještavali tendenciozno predstavljajući samo nekoliko gorućih automobila i sukoba sa snagama reda, koje su opet u službi kapitala. Moram reći da nisam pristalica divljanja, ali vidimo da se u Zagrebu sa zadnjim studentskim protestima nije dogodilo ništa. Jedni su štrajkali s opravdanim, odličnim namjerama i zahtjevima. Drugi su to sve ignorirali. Onda su studenti prestali protestirati jer su shvatili da je vlast bešćutna i neskrupulozna. Da se slučajno dogodio bilo kakav, pa i najmanji, incident, a energija mladih uvijek vri, vlast bi spremno skočila na stražnje noge, uhitila sve i svakoga koga bi se dokopala, i proglasila ih  teroristima koji napadaju društveni poredak. Novinari bi, naravno, spremno prihvatili takvu opciju. Feral – tribunea i tako više nema. I to još nije sve: da je vlasti odgovaralo, da nije bilo predizborno vrijeme, uvjeren sam da bi štrajkašima podmetnula neki incident da se sve riješi na brzinu, „demokratski". Takva ista situacija dogodila se i u godinama kad je Ira Schneider snimio ovaj video koji imamo čast pogledati unutar ovog projekta.

Krunislav Stojanovski kao rasni slikar, i onda kad poseže za figuracijom, činjenjem uvijek nadleti formu i zaustavlja se kod snažne ekspresije. Ova dva rada možemo doživjeti kao diptih kojim autor problematizira geometrijske oblike. On ih doživljava nadrealistički i postavlja ih u neodređenu funkciju. U oba rada umjetnik postavlja kompoziciju na način da naočite oblike izdvaja iz pozadine i predstavlja u prvom planu. Radovi djeluju gotovo akvarelistički. Suptilni slojevi prelijevanja tonova izmjenjuju se sa graničnim područjima. Okrugli oblik, slijedeći značenje kruga, nešto je neodređeniji i suptilniji. Rad sa kvadratom kao okosnicom, nešto je određeniji iako se na oba radi o apstraktnim formama. Ovi oblici kao da prolaze kroz / preko podloge, kao da su ovdje, na platnu, samo u prolazu. Oni nose snažnu energiju pretočenu u bogatstvo poteza, tonova, segmenata. On dopušta boji da curi, pigmentima da se prelijevaju a dodaje i element temperature / vatre, paleći terpentin. Snažnom potezu on pridružuje paljenje površine rada.

Stojanovski je unutar projekta Vatra predstavljen radovima koji dotiču temu doslovno, djelovanjem izgaranja u tijeku stvaranja djela. Autor slika uljem na platnu da bi ponegdje intervenirao plamenom. Njega ne zadovoljava samo uobičajeni pristup. On svoj nemir dodatno izražava već spomenutim paljenjem dijelova površine. Tako dobiva slikarski neostvarive ali slučajnošću toplinske energije realizirane impresivne segmente. Iako slike u prvom gledanju izazivaju nešto umjereniji dojam, autor ih realno postiže action painting-om. Otklon od akademizma kako po pristupu temama tako po tehnologiji i ovog autora uvlači u krug umjetnika / ljudi koji senzibilno doživljavaju svijet oko sebe. Njihove reakcije na socijalne ili ekološke neusklađenosti su unutar bliskog medija izgovora, kod Krunislava je to slikarstvo.

Mitologija vatre seže duboko u povijest ljudskog roda. Kako i ne bi kad je u pitanju značajan, dramatičan i efektan fenomen / element. Pored indijskih, sumerskih, grčkih personifikacija vatre postoje i slavenske. Neki običaji ili božanstva, Svarožić, Kresnik, Badnjak, Krijes još žive u narodnim običajima. Crkva se tijekom stoljeća okrutno borila protiv toga i na kraju prelijepila svoje titlove na neuništive ritualne narodne običaje. Nina Šperanda je autorica koja se pozabavila bogovima i boginjama vatre. Ona se zadržava pri grčkoj mitologiji imajući na umu daleka povijesna podrijetla, veze i značenja određenih demonskih obličja. Pred nama su odlični radovi, koji prenose, vezano uz pojedinačna imena radova, odlike i značenja uprizorenih mitoloških bića. Tu su: Daidoukhos koja bi značila nositeljicu plamena, Hestiju kao zaštitnicu, nositeljicu postojanosti vatre, Iphigeniju kao žrtvu vatrene strasti za uspjehom. I u slučaju da ne znamo nazive radova, jasne bi nam bile premise autorice. Dramatičnim kolorom i montažom obličja ona smisleno i likovno uspješno obrađuje temu projekta.

Pogledajte projekt VATRA u Galeriji Fonticus u Grožnjanu!

Od 15. 06. do 03. 07. 2007.

Pomalo bizaran ali maštovit rad na temu vatre podastire Bojan Tankosić. On slikarski obrađuje temu borbe u neke vrste ringu, na uzdignutom postolju. Svi akteri i predmeti smješteni su u nedefiniran kozmički prostor. Publiku naslućujemo. Glavni borci vezani su lancima za podnožje središnjeg elementa na slici. Po kazivanju autora, to je kalež, sveti gral u službi sportskog koša. Akteri se pokreću ciljajući na koš topovima iz njihovih stražnjica. Očit je napor suvremenih gladijatora u ovoj borbi. Za razliku od njih, kontrolor situacije, amorfno biće, smješteno u bijeloj opni kao da ne pokazuje interes za dramu koja se podno njega događa. Ono nezainteresirano lebdi iznad situacije kao i dvije dirigirane kamere imaginarne NBC televizije. Oni jednostavno prenose situaciju bez aktivnog angažmana. Ovaj rad možemo čitati na više načina. Prezir prema civilizaciji, čovječanstvu i besmisao borbe za preživljavanje kao da je okosnica ovog rada. Čini se da i onaj koji ovdje pobijedi, ne može izići iz ringa, već ga čeka neka nova borba. Izvjestan prezir prema pasivnom božanstvu i bezosjećajnim kamerama demistificira religije i medije. Ni jedni ni drugi nemaju rješenje. I jedni i drugi su u službi. Naravno, u službi onoga tko plaća. Masa koja promatra cijelu situaciju uvijek je poslušna i pasivna. Ovo snoviđenje, snažno izgovoreno nadrealističkim jezikom, progovara o sadašnjosti.

Ugljen je rezultat djelovanja vatre. On je aktivni dio, međufaza gorenja dok se ponovno ne pojavi prigodna temperatura da proces krene dalje. Zlata Tomljenović zaustavlja proces i prisvaja međufazu gorenja: uzima ugljen i rabi ga na slikarski način. Ona je svjesna odnosa koji nastavlja. Ugljen sada ne koristi više gorenju vatre, već kreativnom izgaranju / činjenju. Umjetnica organiziranu slučajnost gorenja prenosi na bjelinu papira. Intervenira djelomično spontano: igra se ugljenim komadićima i ugljenom prašinom. Ova igra rezultira apstraktnim uradcima. Svježina poteza, sjene, rastera, površine odaju neposrednost igre. Gestualne šare oslikavaju spontanost plamena. Promatrano unutar postava izložbe, one govore o umjetničinoj slobodi pristupa likovnom izgovoru.
Smisao i oblik ne moraju nužno biti sukladni. Smisao može pobjeći u univerzalno, nošen krilima maštovitosti. Imaginacija umjetnika donosi u vizuru promatrača oblikovne situacije od kojih postajemo probuđena duha. Jedna od takvih umjetnica je Roberta Weissman Nagy. Na temu vatra ona odgovara objektom, instalacijom, privremenim djelom uz koje ne ostajemo ravnodušni. Pred nama je ledeni blok u čijem središtu se nalazi zaleđeno srce.
Organ srce smatramo osnovnim centrom emocija. Od drevnih rituala žrtvovanja vađenjem ljudskog srca pa do kičastih jastuka u obliku srca koje djeca često poklanjaju majkama kao znak ljubavi, uglavnom za 8. ožujka, dan žena, prošla je velika evolucija smisla. Pored toga srce ima smisleno značenje hrabrosti. Za razliku od njega, led označuje blokiranost, distanciranost, zaustavljenost. Uporaba dviju materija, koje su u oštrom neskladu jer se u normalnim okolnostima pobijaju: led umiruje srce a srce otapa led, ovdje su dovedene u sklad pod okriljem trećeg elementa – vatre.
Ovaj rad fascinira formalno, uporabljenom tehnologijom i smisleno, na nivou poruke. Roberta rad naziva Hendikepirana i time ga postavlja u osobni kontekst. Veže ga uz osobni doživljaj sebe i odnosa s okolinom. U suvremenoj umjetnosti osobno je „in". Problematiziranje doživljaja koji imamo o sebi samima često završava u samodopadnom ozračju. Roberta Weissman Nagy je britka: ona distancira one koji nisu hrabri i koji ne žele riskirati fazu leda. One koji bi srce odmah. To je moguće, ali samo  kod iskrenih odnosa. Pomalo patetični komentar ne može biti drugačiji: veliko srce zarobljeno je u santi leda. Pozvani smo čekati da se santa leda otopi. Srce nam je onda na dlanu.
Nadmetanje, takmičenje, pobjeđivanje često je situacija koja prelazi u ritual. Želja za pobjedom nosi u sebi skrivene arhetipske oznake. Najjači je mužjak uvijek dobivao najpoželjniju ženku. Takmičenje raspiruje žar koji uzrokuje naprezanje. Simbolična vatra natjecanja gori u svima nama. Svi želimo biti najbolji, pobijediti. Nakon izgaranja za pobjedu zaboravljamo uloženu energiju, a na to nas jedino podsjećaju priznanja, diplome, pehari. Mirko Werner Fölkl sakuplja oznake pobjeda, sakuplja stare pehare, pobjednička odličja. Autor problematizira tragove pobjeda i namjerno ih, zapuštene i prašnjave plasira na hrpi, u ambalaži spremnoj za smetlište. Vatra je u ovom radu simbolički dogorjela. Istrošio se fitilj, prestao je žar igre. Ovi ostaci natjecanja podsjećaju nas na apokalipsu smisla: propituju smisao civilizacije natjecanja na svim područjima. Na žalost, civilizaciju smo prisiljeni živjeti.