U knjizi je reproducirano 146 crno bijelih fotografija Toše Dabca iz ciklusa Ljudi s ulice nastalog u rasponu od početka tridesetih do ranih četrdesetih godina prošlog stoljeća. Pažnju domaće i međunarodne publike Dabac je privukao već ranih tridesetih godina sjajnim ciklusom fotografija ‘Ljudi s ulice’, isprva pod nazivom ‘Bijed’a, nastalim u periodu od 1932. do ranih 40-ih godina po kojem je i danas najviše zapamćen. Ovaj neobično cijenjen dio Dabčeva opusa predstavlja vizualnu lirsku kroniku života njegovog grada, kako u svom tekstu bilježi voditeljica Arhiva Marina Benažić.
Knjiga ‘Tošo Dabac, Zagreb tridesetih godin’a će se ovom prodavati po prigodnoj cijeni od 150 kuna. Tekstovi su prevedeni na engleski, njemački i francuski jezik.
Autori tekstova: Peter Knapp, Želimir Koščević, Petar Dabac i Marina Benažić
Digitalizacija negativa i obrada: Boris Cvjetanović
Grafičko oblikovanje: Tajana Zver
Nakladnik: Muzej suvremene umjetnosti, Arhiv Tošo Dabac
Urednice : Marina Benažić, Daniela Bilopavlović Bedenik
‘Ožujak, 1932. Prijepodne provedeno s Tošom Dabcem. Iako je još noć, Tošo Dabac predosjeća da će svjetlost tog prvog dana proljeća biti izvanredna. Uzima svoj Rolleiflex, umeće u nj sitno zrnati roll-film i zaželi samome sebi fotogenično protusvjetlo. Plavičasto svjetlo ŕ la Verlaine još zastire grad dok ispija kavu u obližnjem bistrou. Odlučuje krenuti prema Muzeju za umjetnost i obrt. Na ulicama već ima ljudi, gotovo je osam sati, i službenice žure na posao u suknjama do polovice listova. Hrvatsko narodno kazalište se odvaja od neba. Kocke kolnika blistaju na još sakrivenu suncu, koje se pomalja iza zgrade. Tošo Dabac je spreman: mora se sagnuti kako ga ne bi dobio posred objektiva.
Upravo u tom trenutku u polje objektiva ulazi mršav konj nalik na one Giacomettijeve pse, a vodi ga čovjek s kapom na glavi. Tošo Dabac je uhvatio taj trenutak. Kakve li slike! Slikarska kompozicija, kiparski volumen, valeri crnog, sivog i bijelog kakve može izraditi samo majstor svjetla. Da bi načinio tu snimku, Tošo Dabac je raspolagao samo jednim sredstvom kontrole: trebao je okinuti u trenutku kad konj u hodu prekrije sunce. Nije mogao vidjeti da potpetice prolaznice podsjećaju na konjsko kopito, ni procijeniti paralelu između vreće zobi, konjskog vrata i njegove stražnje lijeve noge, što toj slici daje dinamiku. Je li vidio pogled žene koja je okrenula glavu prema njemu točno u trenutku kada se našla u svjetlom obasjanom prostoru između konjskih nogu? A tu liniju perspektive koja je označena tramvajskom žicom i koju briše protusvjetlo, te ostaju vidljivi samo pločica i splet žica na nebu što se gube prema onoj strani s koje su došli čovjek i njegov konj? Put na giljotinu, kako tužan naslov! Nadam se da ima drugi život i za sve konje koji su tako lijepo pozirali fotografima.’ Izvadak iz teksta predgovora Petera Knappa.
Akademija-Art.net
