Crkva sv. Duha i Franjevački samostan
U Gimnaziji u Požegi, 03. srpnja 2008. godine, promovirana je grafička mapa POŽEGA. Na ovom projektu, u izdanju požeške Paneuropske unije, sudjelovali su mnogobrojni djelatnici u kulturi. Uvodni tekst uz 12 grafičkih listova Stjepana Katića napisao je akademik Dubravko Jelčić.
AUTOR GRAFIKA
Stjepan Katić
NAKLADNIK
Hrvatska Paneuropska unija Požega
ZA NAKLADNIKA
Pavle Bucić
UREDNIK
Ilija Bonić
TEHNIČKO-GRAFIČKI UREDNIK
Željko Obad
SADRŽAJ MAPE
Fragmenti o Požegi – akademik Dubravko Jelčić
12 listova plus ovitak
Zgrada Županije – Županijska palača
Gradska vijećnica
Crkva sv. Lovre i Biskupija
Pil prsv. Trojstva i Gradski muzej
Gimnazija
Crkva sv. Duha i Franjevački samostan
Trg Matka Peića
Katedrala sv. Terezije Avilske
Zgrada suda
Željeznički kolodvor
Poljoprivredno-prehrambena škola – Ratarnica
Vatrogasni dom
OVITAK
Grb Grada na naslovnici i stihovi Nade Bonić, Požeški akvareli, iz zbirke pjesama
«Korijenju blizu», Požega, 1988.
"Otvori svoj prozor,
Ej Grade …..
pa pusti na most
svoga baroka
ovu noć i ovu nadvišenu
svjetlost"
Nada Bonić
TISAK
ROSO BIROTISAK
NAKLADA
99 primjeraka
Crkva sv. Lovre i Biskupija
FRAGMENTI O POŽEGI
Akademik Dubravko Jelčić
Prije osam stoljeća niknuo je ovaj grad na slikovitom i plodnom tlu između šumovitih obronaka Psunja i
Dilja, uz vinorodnu Požešku goru, podno granitnih planina Papuka i Krndije; i rastao je uz zelene obale rijeke koja nosi zvučno i znakovito ime Orljava, u sunčanu prostoru koji je još u rimsko doba nazvan zlatnom dolinom.
*
Od davnina jedno od važnih upravnih i administrativnih središta hrvatskoga kraljevstva, županijski grad i
sjedište slavonskoga podkralja (hercega) već u XII. stoljeću, grad koji od XIII. stoljeća uživa povlastice slobodnoga
i kraljevskoga grada, a taj status potvrđen mu je i poveljom kraljice Marije Terezije 1765., gotovo stoljeće i po pod osmanlijskom vlašću stolica sandžakata od 1535. do 1687., pa opet sijelo županije požeške od 1745., prvo i sve do novijega vremena najrazvijenije prosvjetno središte u sjevernoj Hrvatskoj, s prvom i najstarijom gimnazijom u Slavoniji, koja upravo ulazi u 310. godinu svoga kontinuiranoga postojanja, Požega je sredinom XVIII. stoljeća petnaest godina, od 1761. do ukinuća isusovačkog reda 1776., bila i sjedište jednoga od prvih naših sveučilišta. Bila je to Academia Posegana, na kojoj se studirala filozofija i teologija. Požega je od starine bila grad činovnika i obrtnika, velikaša i posjednika, svećenika i đaka, ali i grad znanstvenika i umjetnika, pa je to ostala i do danas. Desetci istaknutih znanstvenika i sveučilišnih profesora različitih struka bili su Požežani, od matematičara Željka Markovića i suosnivača lektrotehničkog fakulteta u Zagrebu Vladimira Muljevića do Ante Šercera i Ivana Reinera, istaknutih profesora zagrebačkoga Medicinskog fakulteta. Iz Požege je i jedan od prvaka Hrvatskoga narodnog preporoda Vjekoslav Babukić, prvi kodifikator modernoga hrvatskoga književnog jezika, zajedničkoga za sve Hrvate, iz Požege su desetci vrsnih književnika (od baroknoga Antuna Kanižlića do požeškog Šenoe Josipa Eugena Tomića i ludističkog Bore Pavlovića) i slikara (od malo poznatoga Gustava Poše do slavnoga Miroslava Kraljevića), glazbenika i glumaca (Vilma Nožinić, Ervina Dragman, Mia Oremović), iz Požege su i neki naši veliki putnici, od istraživača i viceguvernera Konga Dragutina Lermana do renesansnog erudita Matka Peića. To bogatstvo u raznolikosti učinilo je Požegu gradom u kojem se razvio posebni stil življenja. Ovdje se uvijek živjelo s ozbiljnošću i humorom, polako i dostojanstveno, u ljepoti kućâ i čistoći ulicâ i trgova, u slikovitosti i svježini parkova i vrtova. Stoga se i ne čudimo što su već hrvatsko-ugarski kraljevi iz dinastije Arpada držali Požegu biserom u svojoj kruni, što su je smatrali kraljevskim imanjem pa su često i boravili u ovom gradu i priznavali mu posebni, upravo privilegirani položaj, nazivajući ga i kraljičinim gradom.
*
Požega je toliko sljubljena s pejsažem da često pomislimo, kako ovaj grad i nije djelo čovjekovo nego dar prirode, te da i nije građen ljudskom rukom nego nastao kao plod ovoga tla, izrastao iz njega kao stablo, kao biljka, kao cvijet. Tko bi se mogao nagledati požeških vidika, nauživati njihove bogate raznolikosti! Jer Požega je i ravnica i planina, u požeškom kraju žive uz vinogradare i ribič i planinar i lovac. Najljepša planina u Slavoniji, Papuk, nije samo najraznolikija nego i najuzbudljivija. Bogata biljnim i životinjskim svijetom, u njenim divovskim šumama svečanu tišinu može narušiti samo rika jelena, glasanje grlica i žuna, grgoljenje izvora, gorskih vrela i šumskih potočića, mrmor podzemnih voda. I hod planinara, zaljubljenih u ovu ljepotu i željnih da se stope s njom. Požeški kraj obiluje potocima i svježim izvorima, u njemu je, nadomak jednih drugima, i slapova i jezera. Ovdje se blaguju i šarani iz Orljave i pastrve iz Veličanke. Popiti čašu vode na izvoru Tekije, u srcu grada – kaže stara požeška poslovica – znači sigurno vratiti se opet u ovaj grad, koji odiše svježinom možda i zato jer je prožet žuborom svojih potoka i potočića, slapova i jezera, izvora i rijeka. Na izvoru, u tiho veče, Sa vodom jedna riječ isteče Žuboreć isto kao voda. Tišina drugu riječ mi doda,
A treću vrba ili zova.
Poneku vjetar još mi dadne,
A neka bogzna otkud padne,
I govor mi je pun daróva.
Možda je zaista samo Dobriša Cesarić, pjesnik iz ovoga grada, klasik hrvatskog pjesništva XX. stoljeća, mogao napisati ovu pjesmu.
*
Jesu li ljudi nadahnuli ovaj grad? Ili je grad nadahnuo njih? Požega ne bi bila što jest bez svojih pjesnika i povjesnika, bez Kanižlića i Cirakija, bez Korajca i Tomića, Peića i Kempfa, niti bi oni bili to što jesu bez Požege.
*
Živjeti u Požegi, biti Požežanin, to podrazumijeva živjeti u jednoj od naoko skromnih i jednostavnih, a istodobno prostranih i bogatih obiteljskih kuća, s udobnim sobama, prostranim trijemovima iza baroknih kućnih vrata od drevne hrastovine, s alkama i lavljim glavama od metala. Stari Požežani nisu marili samo živjeti, oni su htjeli lijepo živjeti, okruženi udobnošću i ljepotom. Uživati život! Bitno im je u tome pomogla priroda, drugo su, u skladu s njom, stvorili sami.
Trg Matka Peića
Požegu ne možemo zamisliti bez franjevaca. Već sredinom XIII. stoljeća, netom je osnovan franjevački
red, imaju oni u Požegi svoju crkvu i samostan. Nakon provale Turaka nestalo je iz ovih krajeva svih svećenika i redovnika, samo su franjevci ostali i pod osmanskom vlašću i vršili svoj svećenički dušobrižnički poziv i uz najveće osobne žrtve. Provaljivali su im u samostane i pustošili ih, otimali im imovinu i crkve pretvarali u džamije, ali su popularni fratri izdržali sve kušnje, da bi jedan od njih, fra Luka Ibrišimović, postao i najživlja od svih požeških legendi: s mačem u ruci izvojevao je 1688. pobjedu u bitci s Turcima, nanijevši im konačni poraz koji je doveo do konačnoga oslobođenja Požege. Franjevački samostani nisu bili samo vjerska nego i kulturna žarišta. U najvećim i najljepšim prostorijama svoga samostana u Požegi imali su oni (a imaju i danas) bogatu knjižnicu, jednu od najvećih u onodobnoj Slavoniji, s mnogim rijetkim i dragocjenim knjigama. Bilo ih je na različitim jezicima, a posebno je važno, što su među njima i djela hrvatskih renesansnih i baroknih pjesnika iz Dalmacije i Dubrovnika, što potvrđuje duhovno jedinstvo Hrvatske i u doba njezine političke i administrativne razjedinjenosti.
Otkako se prije više stotina godina oblikovala kao grad, grad marljivih i veselih ljudi dobre volje, Požega je plodovima njihove darovitosti i njihova rada iz stoljeća u stoljeće potvrđivala svoj identitet hrvatskoga grada, grada koji je svjestan svoje kršćanske duše i ljudske odgovornosti. Duboka vjera bila je i ostala do danas bitna duhovna odrednica ovoga grada, ona je i jedini izvor nepomućenoga osjećaja životne punoće i duhovnoga zdravlja, koje u ovom gradu naraštaji predaju naraštajima tijekom dugih i burnih, često i tegobnih i opasnih stoljeća. Stoga je odluka sv.Oca Pape Ivana Pavla II., da Požega bude sjedište nove hrvatske biskupije, s baroknom crkvom sv.Terezije kao katedralnom crkvom, bila posve prirodna. Kao da se to očekivalo, kao da drukčije nije moglo ni biti. Ovaj grad kao da se stoljećima pripremao da jednoga dana postane i biskupski grad.
*
Nedaleko od Požege je znameniti lokalitet Rudina, ruševina romaničke opatije iz XII. stoljeća, za koju možemo reći da po iznimnoj likovnosti ovdje nađenih kipova, fresaka i reljefa, sasvim priliči ovom gradu: sugerira o značajnom kulturnom središtu, o kojemu danas ne znamo gotovo ništa. Stilski je osebujna i crkva sv. Lovre u Požegi. prvi put spominje se 1303. kao dominikansko zdanje, a ima sve bitne elemente gotičke arhitekture, s vrsnim gotičkim freskama koje su otkrivene tek 1964., ali znatno oštećene, nakon što su više od pola stoljeća bile prežbukane. Njihovim otkrićem slutnja o značajnom (humanističkom?) središtu u predturskim vremenima postaje još uvjerljivija i poticajnija. Nažalost, kulturno stvaranje u Slavoniji uopće i u Požegi napose prije pada pod osmansku vlast posve je neistraženo i tek u novije doba došli smo do prvih, još uvijek mutnih i sasvim fragmentarnih spoznaja, koje već i takve bitno mijenjaju donedavne predodžbe, da sve do izgona Turaka krajem XVII. stoljeća u ovom dijelu Hrvatske nije ni bilo kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Danas znamo da postoje dva pisca-latinista iz Požege, koji su prema najnovijim istraživanjima (g. Šime Jurić) ostavili u Perugi trag svoga književnog postojanja: to su Gregorius de Posegavár, čije se djelo Conflatus sententiarum, pisano 1446., nalazi u biblioteci u Perugi, te fra Ivan Mihajlović, sin požeškog trgovca, nesuđeni biskup u Prizrenu (ubijen na putu u svoje biskupsko sjedište) i pisac zasad samo jedne poznate pjesme, tiskane u knjizi-zborniku Monumentum Romanum (1638.), a oni potiču na nova, još intenzivnija istraživanja, koja bi možda mogla dovesti i do zaključka, da je benediktinski samostan u Rudini, kraj Požege, koji se spominje već u XIII. stoljeću, a danas je poznat po romaničkoj plastici, koja je prije tridesetak godina bila senzacionalno otkriće za cijelu Europu, bio jedno od središta književnoga, upravo glagoljaškoga i humanističkoga stvaranja na sjeveru Hrvatske. Nedavna otkrića glagoljice, i to upravo u blizini Požege (Brodski Drenovac), dopuštaju i najsmjelije pretpostavke, da je i u predturskoj Slavoniji od XIV. do XVI. stoljeća bilo književnoga stvaranja, samo što o njemu nisu ostali čvršći konkretni podatci i materijalni dokazi. Romanička plastika iz Rudine i gotičke freske iz Sv. Lovre dokazuju, da je u to vrijeme cvalo i likovno stvaranje. Kad znamo, da je u XIX. stoljeću Požega bila razvijena gradska sredina, koja je pulsirala dinamičnošću važnoga administrativnog, gospodarskog i prosvjetnog središta u ovom – središnjem – dijelu sjevernohrvatskog, panonsko-slavonskog prostora, bit će nam sasvim razumljivo i prirodno, da se u tom gradu razscvjetavao i bogati kulturni život. Ali taj grad bio je zacijelo razvijeno kulturno središte i prije osmanske najezde. U njemu je, zna se, od XV. do XX. stoljeća rođeno dvadesetak hrvatskih književnika od nemala značenja i ugleda, koji većinom nisu književno djelovali u Požegi kao što jesu Kanižlić, Kraljević, Ciraki ili Kempf, nego su, živeći u Zagrebu ili u kojem drugom gradu, davali ton i magistralnim zbivanjima u hrvatskoj književnosti, kao Babukić, kao Jurković, kao Pavić, kao Tomić ili Korajac, ali je najmanje još toliko onih, koji su u svoje vrijeme bili vrlo djelatni, osobito u požeškoj sredini, samo što su s vremenom potonuli u zaborav, kao Stjepan Sušnik ili kao Aleksandar Tomić. Pa kad bismo sve njih svrstali u zasebnu cjelinu, recimo u neki zamišljeni "požeški korpus" unutar hrvatske književnosti, vidjeli bismo da među "požeškim piscima" ima i pjesnika i pripovjedača, putopisaca i romanopisaca, dramatičara i memoarista, esejista i kritičara, znanstvenih istraživača hrvatske književne baštine i prevoditelja. Ima među njima i idiličara i humorista, romantičara, realista i ekspresionista, štoviše, ima među njima i pisaca latinskoga izraza, tako da se s pravom može reći, kako je ovaj "požeški segment" hrvatske književnosti svojevrsni pars pro toto: slika o njemu, o tom dijelu hrvatske književnosti kroz stoljeća, odslikava uvelike i cijelu hrvatsku književnu povijest. Govoreći o piscima požeškoga kruga, ne govorimo o perifernim ili marginalnim nego naprotiv, vrlo često, o nekim temeljnim pojavama, koje su imale i pokretačku ulogu u hrvatskoj književnosti, ili, ako ne to, onda su često svojim estetskim dometima na samome vrhu hrvatskoga književnog stvaranja.
Akademik Dubravko Jelčić
Uzvanici na predstavljanju
Akademija-Art.hr
