Pristupno predavanje Fabijana Lovrića HAZU u Mostaru

tmb mostar 2
tmb mostar 2
Lovrić s prijateljima
U subotu 12. travnja 2014. godine u prostorijama HAZU u Mostaru, u Napretkovom domu, upriličeno je svečano predstavljanje novog člana ove Akademije, hrvatskog književnika Fabijana Lovrića, koji živi i djeluje u Kninu. Pristupno predavanje Fabijana Lovrića, po zvanju magistra primarnog obrazovanja, bilo je na temu Pjesništvo za djecu u djelu Vesne Parun.

O književnom djelu, životu i radu Fabijana Lovrića pred članovima i simpatizerima HAZU, prijateljima i štovateljima djela pjesnika Lovrića, uzvanicima svečane sjednice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Mostaru, govorio je književnik Tomislav Marijan Bilosnić. Svečanu sjednicu s temom pristupnog predavanja novoga člana HAZU u Mostaru, vodio je njen, pokretač i predsjednik prof. dr. fra Andrija Nikić.

Na svečanosti su pročitana i imena onih koji su poslali svoje čestitke kolegi i prijatelju Lovriću prigodom njegova primanja za novoga člana HAZU u Mostaru: mr. sc. Božidar Petrač, predsjednik DHK Zagreb; Krešo Šego, književnik; mr. sc. Sabahudin Hadzialić, književnik; prof. dr. sc. Julijana Matanović, književnica; prof. dr. sc. Darko Žubrinić; Lujo Ludwig Bauer, književnik; Suzana Lovrić, književnica; Malkica Dugeč, književnica; mr. sc. Zvonko Čulina, književnik; Ivan Šarolić, književnik; prof. dr. sc. Miljenko Buljac, književnik; Miro Petrović, književnik; Ante Matić, književnik; Božidar Prosenjak, književnik; prof. dr. sc. Milenko Brkić; Mladen Bjažić, književnik; Josip Palada, književnik i Ivica Antolčić, slikar.

tmb mostar 1
Tomislav Marijan Bilosnić, prof.dr. fra Andrija Nikić, Fabijan Lovrić
SKICA ZA LOVRIĆEVU BIOGRAFIJU, SLIKA JE PJESNIKA
Uvodno slovo o Fabijanu Lovriću na pristupnom predavanju u Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u Mostaru
Tomislav Marijan Bilosnić

Postavlja se etičko pitanje da li se uopće može bez iskušenja govoritio onome koji je o tebi napisao knjigu, kao što je moj slučaj predstavljanja gospodina Fabijana Lovrića, uz njegovo pristupno predavanje pred časnim članovima Hrvatska akademija znanosti i umjetnostisa sjedištem u Mostaru. Uostalom, to je Lovrićevsko pitanje Gorim li kako treba, što je i naslov jedne njegove zbirke. Zato ovaj proslov koji ćete čuti zasigurno ima i svoj osobni značaj, ako ništa više onda i zato što s gosp. Lovrićem imam i prisne odnose dugotrajnog prijateljstva. Pa ipak i ovdje je gorjeti kako treba, jer je poštenje izvor svake istine, a istina je analogna ljepoti, poeziji koja progovara gdje stvarnost šuti. Dakle, već u samom proslovu postavlja se ona presudna „ravan u kojoj je umjetničko djelo ispit savjesti za cijelo čovječanstvo“.[1]  Opetujući pitanje Gorim li kako treba?, ponavljamo i činjenicu kako se ovo ispovjedno pitanje može postaviti svakoga časa života, u svakom vremenu i prostoru. 

To što sam odlučio ovdje predstaviti Fabijana Lovrića je i činjenica što njegov životopis u nekim detaljima sliči mojoj neznatnosti, o kojoj je naš današnji predavač, kako smo čuli, napisao knjigu prikaza, ogleda i recenzija, ističući u njoj nerijetko baš pitanja umjetničke preobražavajuće, renesansne, svestrane, polivalentne duhovne slobode, nesvakidašnje za današnji globalistički svijet usko specijaliziranih pojedinaca odvojenih i od alternativne i od realne životne stvarnosti. To samo može čovjek, umjetnik, stvaralac, čiji rad, djelo i poslanje u svim sadržajima i u svakoj situaciji teži višem životnom, etičkom i estetskome smislu; dakle Lovrić u čijoj biografskoj ogrlici zaiskre dragulji učitelja, profesora, novinara, kulturnog djelatnika, književnika, književnog i likovnog kritičara, znanstvenika, ali i obiteljskoga čovjeka, fizičkog radnika i prognanika. Školovan u Ljubačama i Kiseljaku (osnovna škola), Tuzli (srednja škola i Pedagoška akademija), Zadru (Visoka učiteljska škola) i Zagrebu (izrada doktorske disertacije na Filozofskom fakultetu), uvijek u pokretu, za Lovrića je danas gotovo i nemoguće izdvojiti neku faktografsku činjenicu kao najbitniju  za njegovu biografiju, izuzev možda one kako je u svakom pristupu svojoj životnoj zbiljnosti uvijek prilazio kao pjesnik. 

Skica za Lovrićevu biografiju, slika je pjesnika. U svim prostorima življenja i na svim razinama vremena, u zbiljskim scenama i transcendentalnim mogućnostima, tamo gdje prestaje i povijest i znanost, javlja se poezija, pjesnička istina, kao konačna istina. Pjesnik poput djeteta i kada se osmjeli lagati govori istinu, zato on i jest šimićevsko „čuđenje u svijetu“.  A „Fabijan Lovrić spada u one ljude, kojima je pjesništvo sudbina, koji svoj život ne mjere danima, nego stihovima, ili bolje rečeno ljubavima, čiji su stihovi samo pokazni lik. Dani bez ljubavi ne računaju se u život. Zato pjesnik ima uvijek mnogo manje dana od ostalih ljudi, on ostaje vječnim djetetom. Njemu i njegovim namjerama se smiju oni, koji sebe smatraju odraslima i ozbiljnima. Pa ipak, pjesnik i dijete osjećaju: Oplemeniti se treba / za nekog vještog kovača / koji će čelično srce / iskovati u – dobrotu. Što zapravo pjesnik naslućuje? Da je čovjek putnik koji putuje da bi postao, koliko je najviše moguće, sličan sebi, onakav kakvim ga je prvotno zamislio njegov Stvoritelj.“[2]

Lovrićevi su stihovi nabijeni slikama, isprepleteni materinskim putovima jezika, popraćeni ushitima, nadahnuti ljubavlju, uzvišeni ljudskim govorom, pa i onda kad piše tekstove koji ne pripadaju pjesničkoj književnoj vrsti, već kritičarskoj, putopisnoj ili pak žurnalističkoj. Zapravo, Lovrićeva književna poetika je poezija. Orkestracijom svakodnevnih slika i prilika, događaja i zgoda, njegove riječi i rečenice, kao voda na izvoru, pršteći udaraju na sve strane tražeći vlastito korito, dok konačno ne poteku nekom metaforičkom sferom. Iako se Lovrić doima pjesnikom općih tema vremena, jer malo je pjesnika sličnoga nagnuća koji gotovo u hipu, u prigodi, umiju poput njega napisati pjesmu posvećenu konkretnoj osobi, zadanom događaju ili poznatome mjestu, koji poput express preporučene pošte može svakodnevno ispisivati pjesničke ili kritičarske ode s optimističkom projekcijom svijeta, ipak je ispod prvih vidljivih slojeva, u konačnici Lovrić je pjesnik tradicionalnoga nagnuća i arhetipskih slika, školski odnjegovane kulture stiha. Prilagodljivost njegova pjesničkog duha, jednostavnost njegova senzibiliteta, bistrina raspoloženja kojom pjeva, Lovriću priskrbljuju još jednu nesvakidašnju odliku, a to je da se kao pjesnik pojavljuje čitajući svoje pjesme podjednakim žarom na seoskim proplancima i gotovo napuštenim mjestima, kao i na međunarodnim književnim festivalima i manifestacijama, što upućuje na njegov tvrdoglavi stav i vjeru da književna, poglavito pjesnička publika i dalje postoji, te da pisana riječ nije izgubila ništa od svoje izvorne moći. Zbog ovakvih ljudi, koji ni u ždrijelu globalističke nemani ne priznaju lom knjige i književnosti bačene na lomaču zaparožene provincijalnosti, poezija će živjeti.

Kao pisac običnog ljudskog ophođenja, Lovrić će, držim, ne slučajno svoje pristupno predavanje održati na temu Pjesništvo za djecu u djelu Vesne Parun, jer će i sam na tragu Paruničinih iskustava ne samo pisati za djecu već i u korist njih, i kod njega će u pjesništvu uopće prevladavati zavičajni poticaji s kozmopolitskim obzorima, sve ono što je zajedničko svim ljudima, prepoznatljivo i prihvatljivo u širokom dijapazonu komunikacija. Kao i kod Parunove i kod Lovrića se poezija otčitava kao najdublji i najradosniji trenutak njihova uma i doživljaja, s iskrenim vjerovanjem kako bi svijet bez poezije bio tek mrtva lešina, te mi je s Lovrićem pijući zlarinsko vino reći i riječ o izabranici njegova pristupa ovom domu.

Ukratko, Vesna Parun najveća je hrvatska pjesnikinja 20. stoljeća! Ona je esejistica, dramatičarka, dječja spisateljica, satiričarka, polemičarka, kritičarka, prevoditeljica, slikarica; tragičan životni put ispunjen joj je s boli, razočaranjima, nerazumijevanjem, i osamljenošću. Ljubav je njezino trajno životno i pjesničko nadahnuće; uljanica koja nikada nije presahnula. Parun se okušala u raznim žanrovima, formama i stilovima, i uvijek ostala vjerna istini svoga srca, i onda kada ga je upitanost o uzaludnosti žrtve i odricanja na nj zabacila kao gorak veo ironije i cinizma.

Vesna Parun nije se postidjela ljubavi, dapače izdigla ju je kao jedinu zastavu svojega prepoznavanja; u svim mijenama kroz koje je prolazila, nad svim bezdanima nad kojim je zavirivala, u svim tminama u kojima je boravila, ispisivala joj je svoje najbolje stihove. Bilo da je tražila izmirenje sa zavičajem, njegovom ritmikom i bojom, bilo da se vraćala pred oltare djetinjstva izmoliti ponovnu ljepotu proljeća, ili srljala kroz svakodnevni život otrovan srdžbom borbe, poliven znojem, suzama i krvlju, Parunova je u svakoj ptici, biljci, vodi i zvijezdi, ali i u svakom kamenu, panju i pepelu iznalazila sunčane, mjesečne, krijesničke ili fosforne svjetlosti ljubavi.

Dakle, njezina je lirika neprolazne i univerzalne vrijednosti, poetika izrasla na dugoj mediteranskoj tradiciji hrvatske kulture, gdje je pejzaž ishodište doživljajnosti i asocijativnosti; paradigma njezina pjesništva je bujna slikovitost na zasadama judeo-kršćanske i grčko-rimske mitologije. Duhovnost njezina izraza izrasla je ispod “Tinova kišobrana”!; njezino je pjesništvo oda tjelesnosti, senzualnosti i erotičnosti poistovjećene s arkadičnim mediteranskim kulturnim prostorom; njen lirski tekst otvorena je emocionalnost i neposrednost izraza, senzualnoj slikovitosti; lirika joj je ispletena kao sretna pletenica dinozijevskog (hedonističkog) i apolonskog (astralnog) simboličkog principa.

Toliko o Vesni Parun, s napomenom da nisam prestao govoriti o Fabijanu Lovriću, koji će se na isti način poput svoje velike predšasnice znati uhvatiti pjevanja o brojevima, slikama i slikarima, pjesnicima, duhovnim velikanima, mineralima, ljubavi, domovini, zavičaju, bilju, pa ako treba i takvim sitnicama kao što su egzistencijalna pitanja svedena na račune za vodu i struju. Rekao bih da se Lovrić baš od Parunove učio kako se nositi u sukobima s često okoštalim ali uvijek naredbodavnim institucijama, a u korist provjerenih istina i intelektualne slobode. 

Evo zato i jednog od mnogih mogućih primjera u Lovrićevom pjesništvu, a koje je uočio prof. dr. sc. fra Andrija Nikić:  „Naglašavam da  je zadovoljstvo  čitati Lovrićeve opise pojedinih endemičkih biljaka. Radost razmatrati njegove spoznaje, blagodat dokučivati njegovo pjesničko pronalazaštvo. Njegovi se promišljaji čine baš kao čitateljima, koji žive u blizini pojedinih biljaka ponaosob napisan. U svako doba dana i noći, u svim godišnjim dobima, u svim raspoloženjima Lovrićevim se promišljajima rado vraćam, kao u samostan u kojem sam proživio svoj novicijat – na Visovac na kome sam imao svoj park, donosio nove sadnice i brižno se za njih brinuo godinu dana – razmišljajući da li me se sjećaju, prepoznaju i vole.“

Govoreći ovdje o putu sudbonosnih trenutaka čovjeka pred Veliki tjedan, meni se sjetiti i  Lovrićevog Križnog puta, za kojega će Dubravko Horvatić reći kako je to djelo „Skladno klesanih stihova, lapidarno izrečeno, nenametljivo, bez ikakva naturalizma, naoko gotovo hladno, ali ipak duboko dojmljivo preporučuje Muku Isukrstovu, njegovu čovječju patnju i smrt, sve do Tajne Uskrsnuća.“

Taj davni običaj, nastao odmah po raspeću Isusa, da se u prostoru označe, sagrade, podignu, naslikaju postaje križnoga puta, a odmah potom da se uz meditacije i molitve opjevaju u spomen na pojedine dijelove Kristove muke, koje je prenijevši iz Jeruzalema u europsku praksu uveo dominikanac Alvaro u Cordobi u 15. stoljeću, poslije tisuće umjetničkih, slikarskih, kiparskih, glazbenih, dramskih i pjesničkih pokušaja ponavljanja ovog misterija, plejadi mnogih, znanih i neznanih priključio se i čovjek-prognanik, pjesnik Fabijan  Lovrić.

Krećući od uvodne pjesme “Put križa” preko ustaljenih ali ipak pjesnički slobodno oblikovanih četrnaest postaja naslovljenih “Isusa osuđuju na smrt”, “Goli Isus”, “Isusa pribijaju na križ”, “Isus uzima na se križ”, “Prvi pad pod križem”, “Susret s majkom”, “Šimun iz Cirene pomaže nositi križ”, “Veronika Isusu pruža rubac”, “Drugi pad pod križem”, “Isus i jeruzalemske žene”, “Treći pad pod križem”, “Isus umire”, “Isusa skidaju s križa”, “Isusa polažu u grob”, Lovrić bez velikih riječi, čisto, čitko, jasno, u čvrstoj pjesničkoj strukturi bilježi sudbonosne trenutke Čovjeka, božjega sina, koristeći se složenom simbolikom riječi križ i univerzalnim jezikom kojeg nameće ova riječ, teška toliko da svaka druga kleca pod njezinim teretom. Otud i zadivljuje pjesnikova hrabrost da se uhvati u koštac s ovom složenom i mističnom problematikom, koja zahtijeva veliku disciplinu i to na pragu intuitivnog, dakle u sferi gdje se i ne može kontrolirati, jer bi se zapravo sve trebalo manifestirati kao objava sama. Bez pjesničke agresivnosti (“pred Bogom svi smo goli”) u kovitlacu poznatih metafora (“svaka je rana ljubav”), bez pretencioznosti (“u liku čovjeka Bog je”), a rječito uz zvučne kaskade riječi (“treba ustati i pasti / kako to sunce radi”), Lovrić poput pravoga službenika Duha svetoga opominje našu stvarnost i opire joj se pun samopouzdanja, bitno obilježen katoličkim, kršćanskim pogledom na svijet. Odjek mističnog (“Smrt je čovjekova tajna” ili “u liku čovjeka Bog je”) nije na razini uobičajenih nedjeljnih propovijedi, već istinskog pjesničkog, a rekao bih i vjerskog nadahnuća, gdje su misli i osjećaji obavijeni aureolom spoznaje nekih viših stvari. Kontakt s ovim pjesmama je izravan ma koliko one promicale nadosobne stvari, jer one nisu pisane nimalo dogmatskim jezikom kao produženom rukom tipa lekcija.

Križ kao simbol prijelaza, simbol i put povezivanja, simbol preobrazbe, koji određuje i mjeri svete prostore; križ koji na svom putu do Golgote u funkciji sinteze i mjere čovjekova života, ovdje, u ovim pjesmama, korišten je kao most sazdan od riječi preko kojih ljudski, pjesnički duh zaziva i priseže Bogu, njegovom prijestolju koje obuhvaća svijet. Uostalom:”Križ simbolizira Raspetog, Krista, Spasitelja, Riječ, drugu osobu Trojstva. On je više nego lik Isusa Krista jer se poistovjećuje s njegovom ljudskom poviješću, štoviše, i s njegovom osobom”.

“Put križa” Fabijana Lovrića konačno pokušava iskazati kako se on javlja na svim razinama čovjekove egzistencije, bilo da je riječ o ljudskome i zemaljskome životu, ili o nebeskome i božanskome životu, jer ovaj križni put označava i obilježava početak i svršetak, dakle spoj ljudske i božanske prirode. Stihotvorenje ovog autora zato i nije bitno metafizičko, već je ljudski postvareno pitanjem i potvrdom – “može li pasti onaj koji se naziva Bogom”.

A sad i nekoliko rečenica o kritikama i ogledima Fabijana Lovrića koji već više od dva desetljeća pune  novine, časopise, revije, zbornike, portale, ali se čuju i na večerima poezije, predstavljanjima knjiga, kao i sličnim prigodama. Svi ti Lovrićevi ogledi, kritike, prikazi, studije, pisani su s istim nadahnućem, s bitnom informativnošću i s još više duha, osobno i žurnalistički, literarno dojmljivo, na granici pjesničke proze, ali i u skladu s novim virtualnim medijima, dakle s otresitošću i jasnoćom. I danas kad knjige malo tko čita da bi nešto o njima pisao, kad književna kritika lipše na izdisaju poput potonule iluzije o društvenom značaju književnosti, Lovrić prati gotovo sve što se tiska na cjelokupnom hrvatskom govornom i pisanom prostoru, kako u domovini tako i u rasuću.

Knjige i pisci, beletristička, publicistička i znanstvena djela, kao i likovni događaji, povodom kojih Fabijan Lovrić reagira u svojoj svakodnevnoj kritičarskoj praksi posljednjih godina upravo su ono što se može zateći u Kninu, gdje sam autor živi, kao i ono što našem piscu dođe na stol preporučenom poštom. Lovrić je pisac ogleda, recenzija, kritika, zapisa, medaljona i refleksija, sveukupni njegov kritičarski plod napisan i objavljen posljednjih godina po dnevnim i tjednim listovima, već je enciklopedijskog obima. Riječ je, dakle, o priči o raznorodnim knjigama, o heterogenom interesu, o tekstovima pisanim u različitim prigodama i za različite namjene i namjere. Što kod mislili o tome, Lovrić ne bez udivljenja i poštivanja ulazi u tumačenje svake pisane riječi. S knjigama se, uostalom, ozbiljno ih shvaćajući, još i bave strastveni čitači po našim manjim kulturnim sredinama. Oni tzv. metropolitski pisci bave se više samima sobom i svojim istomišljenicima. Zato Lovriću kao pedantnom, marljivom zapisivaču i radišnom osvjetljivaču pročitanih tekstova, valja odati priznanje, i kad piše o književnim velikanima i književno upitnim vrijednostima, jer se Lovrić ne određuje prema uvriježenim i prihvaćenim mišljenjima, već prema tekstovima kao porukama mogućih životnih istina. Bez temperamentne dvojbe, on će prosto, pojednostavljeno, sa željom da se uvijek bude aktualan pisati svoje tekstove na razne moguće kritičarske varijacije, kritičarske metode i književni stil, ali neprestano dokazujući vrijednost napisanog, korisnost čitanja, pokušavajući  vratiti djelu dostojanstvo, pažnju, čitatelje i poštivatelje. Ti konvencionalni portreti knjiga unutar kojih se najčešće govori o njihovim autorima i njihovom sadržaju, privlačni su i informativni u našem površnom žurnalističkom svakodnevlju, gdje je bitnija postala svaka bizarnost u odnosu na književno i umjetničko relevantno djelo. Tako je Lovrić uz prikazivanje pročitanih knjiga i ne htijući pokazao niski duhovni profil naše kulturne svakodnevice, koja se zasićena neobrazovanim i skromnim talentima, subjektićima, predstavlja kao navodno ogledalo ekskluzivne koncepcije moderne kulture.

I da završim, sveukupni poetski izraz Fabijana Lovrića, kako bi o njemu kazao akademik Petar Šegedin,  „živi u sferi duha gdje se viđenja svijeta pretvaraju u slikoviti mit ljudskog smisla.“  Tema je to života u Adamovskoj pojavi, ljubav u evanđeoskome smislu, priroda i ljudi u duhu univerzalne raspjevanosti i pulsiranja. I onda, kada se čini da Fabijan Lovrić baš i ne haje za nemile situacije našeg doba, to je zato što iskonska sudbinska drama njemu zrcali optimističkim životnim slikama. Paradoks kakvoga samo poezija umije preživjeti. U doba rasapa svih struktura, od jezičnih do političkih, u doba potiranja svih vrijednosti, poglavito duhovnih, Lovrić arkadijski pjeva pod zidinama negdašnjeg kraljevskoga grada Knina, ne hajući čak ni za svakodnevne nesporazume u javnome životu. Intelektualno i moralno izabrao je put vjere, put ljubavi, nesklon vrijednostima van njih, idući svojim putom, ljudski opće poznatim, ali za svaku jedinku tajanstvenim.

Mostar, 12. travnja 2014. 


[1] Božidar Prosenjak
[2] Božidar Prosenjak
tmb mostar 3
Igor Šipić, Fabijan Lovrić i Tomislav Marijan Bilosnić
SRCE UDARA SVOJIM MUKAMA
Fabijan Lovrić: Totus tuus, Knin, 2008.
Igor Šipić, Na Cvjetnicu, 13. travnja 2014. 

Tamo gdje je stao sjajno Vlado Vladić, u svom nadahnutom predgovoru zbirci pjesama Totus tuus, valja se nastaviti Lovrićevim stihom : …zrno plavo stisnuto u čežnju / zavičaj je Zemlja. Srce udara svojim mukama i u povijesnost uvodi bespuća trenutka – poput talismana Boga („Talisman Boga“) za kojeg možemo kazati da Lovrića uvodi u svijet neusporediv s već poređenim, nit imenom, niti pjesničkom košuljom. Boga se ne da raslojiti pa svakom pjesniku udijeliti komadičak neuspjeloga da bi znao živjeti samo „…kao koraljni greben / vidljiv noću pod osekama“.

Jer, što bi Aristotel s povijesnošću paučine (?) – zamke koja je od niti od – do, ali i ispred i iza toga svoj početak i svoj kraj, kojeg glasom zovemo sluh, a riječju posluh. Oduprijeti mu se znači biti pjesnikom kojeg se ne može distancirati, ne osloboditi ga muke usporedbe.

Pjevaj Fabijane, oslobođen, slobodan kninskom zastavom, pjevaj o savitljivom u gmazu, o gmazljivom u savitljivosti, o dočaranom jedinim imenskim Bogom kojeg u sebi nosiš. Pjevaj, i ne daj da te u sebi pronose ustajale kišnice, pjevaj, jer ono što si kazao nije tvoj, nit je moj, ni njihov nije (zlu ne trebalo), samo je glas prošao kroz okošeno grmlje. Grmlje krije sve što čovjek ne može skriti pred Bogom.

I kao da ruku stavimo na savjest, opeče nas, ožeže britkost oblika. Eto, i baš tu smo različiti, što je zapravo jedina jednakost među nama. Pjevaj zato pjesme svoje, Fabijane, od oblaka muke (…i tako stvori Bog crnu ženu), do poprsja Cvjetnice (…i tako stvori Bog plavu ženu) što danas grgolja grlo dubine kozmičke.

Gledam i to – sa svakim novim danom naraste trbuh majke, i svako je dijete jače u svom trbuhu, u svakoj zemlji je domovine. Dok u ruci držim sad tu knjigu, gledam kako je obla pupkovina na košulji izbacila sliku novog hrvatskog sina – jedino mogući refleks ekspresusu daljina – totus tuus! Svaka riječ koja se posveti misli stoljeća dio je svijesti što izumire pogubne, nikada i svoju prošlost, povijest svoju. Hvala Ti Ivane Pavle II. i hvala tebi Fabijane.

Iza svega je stajao Ulazak u Grad.