Boravak u Kranjskoj Gori je kao da ste na vrhu cijelog svijeta jer tamo i dolaze vjetrovi i svjetla sa svih strana planete Zemlje
Sjedila sam na simpoziju u palači Milesi u Splitu i slušala o velikom prethodniku i baštiniku vlastitog puta, vlastite uzavrele žeđi za znanjem i dodirom gline, kamena, drva, željeza.
Možda je o Meštroviću sve već rečeno ili nije još ni dotaknut, ali jedna me rečenica probudila od uspavljujućih glasova izlagača.
“Na putu sa izložbe, na Zrinjevcu, zaigrao se u snijegu i izradio par skulptura za dječicu zatečenu u zimskoj igri…”, sjećanje na Ivana Meštrovića.
Sjetih se svoje nezavršene reportaže o boravku u Kranjskoj Gori, a povodom samostalne kiparske izložbe “Gozdovi severa” /Šume sjevera/ koju sam netom ostavila u osunčanom podnožju ledenih Julijskih Alpi.
Daleko sam još od svega što učiniti želim da bih stala pored svog prethodnika, ali nas je isti duh dječje igre s prirodom spojio u tako različitim vremenima naših života…
I ja sam u Kranjskoj Gori nakon otvaranja svoje samostalne izložbe u Galeriji Radman, a gdje sam izložila trinaest modeliranih skulptura i sedam reljefa u pocinčanoj mreži, silno osjetila radost prirode koja te zove lakoćom materije što ju posjeduje sama.
Led, snijeg… čarolije za moje umorne ruke, umorne od težine kiparskih materijala s kojima se žestoko borim i u duhu i u tijelu. Uz posjet Planinskom muzeju, gdje sam ugledala rogove Zlatoroga, sve je drugo bila bajkovita priča u ledu.
Lijepo je bilo baciti pogled svakog jutra na idilični gradić u koji ljudi iz cijelog svijeta dolaze uživati u radostima snijega… skijanje, sanjkanje, tople sobe sa velikim staklenim stjenkama s kojih noću, gotovo sve, imaju pogled na osvijetljene skijaške staze.
Prošetati glavnom uličicom uz crkvicu do staza i skijališta posebni je ugođaj. Uz staru arhitekturu lijepo uređenih kućica i par izloga malih suvenirnica i zanata… krzno, koža, topli kruh i kolači… freske i kapelice posvetnih kuća poput gostilnice Pri Martinu…
Na kraju ulica i malih dućana u samom ulasku u centar ugledaš Galeriju Radman kao “centar svijeta”. Galerija stoji svojim znakom i pojavnošću kao čvrsta točka za orijentir novom putniku tek pridošlom u mali, bajkoviti grad. Zar umjetnost ovdje ima svoj dom? Vjerujem da se mnogi pitaju, ali vidjeh da znatiželjno hrle ka galeriji… ponekad sramežljivo do izloga, a često i hrabro preko staklenih vrata galerije… laganih i prozračnih.
Topli hoteli i restorani, kafići i kavarne… mjesto do mjesta uz skijaške staze gdje se promrzao od snijega utopliš u čaši čaja, kave ili toplog, kuhanog, mirisnog vina.
Često sam u ugodnom interijeru kavane London u Hotelu Prisank uz samu Galeriju Radman sjedila sa galeristom i mojim domaćinom Ivicom Radmanom.
Bilo je ugodno i preko puta Galerije Radman u samom centru Kranjske Gore, “kod Danijele” iznijeti koju lipu riječ i sa županom Kranjske Gore g. Žerjevom. Ili ponekad ispiti čašu leda ili finu kavu u kafiću kod dobrih ljudi i poznatih lica.
Pojesti topli i ukusan obrok sa dječicom u Hostelu kod mojih domaćina, koji brinu i o tome da oni najmanji iz naše Hrvatske nauče skijati i nauživaju se lijepih zimskih radosti.
Posjeta Planici i to baš u sam trening mladih skakača koji rukama i golim licem dotiču prostor ptica… Bila je to fascinantna spoznaja “pogleda od doli”…. Dok lete pitaš se gdje je granica…. Nema je?!
U samom prolazu kroz snijeg i skakaonice susretnem mladu skakačicu koja prvi puta odlazi na Olimpijske igre i prvi puta u povijesti otvara disciplinu skoka za žene, baš ove godine… Mlada je, lijepa, veselih vedrih očiju… plavih poput pogleda u nebo… Jedna skulptura odmah mi je “zasvitlila” u ruci… u glavi.
Korak dalje i na najvećoj skakaonici na svijetu 205m uz jednog hrabrog penjača dobih na dar tek propupali cvijet kukurijeka.
Italija je tu 20-ak minuta, Austrija isto… tromeđa gdje se sabiru svjetovi juga i sjevera. Čula sam i koju riječ iz daleke Crne Gore o Ivanu Meštroviću i njegovom radu u kamenu koji je ostavio u njihovim najvišim vrhovima Lovćena. Pomislih, iste su to visine… Lovćen i Vršić, a ja snivam kiparski san o Vršiću. Baš i nema slučajnosti, pomislim često.
Pred sam odlazak najveći pečat u mojoj duši utisnuo je susret sa arapskim konjem na jednoj eko farmi tik uz skijališta… Moja domaćica gđa. Zlata Radman pomogla mi je u želji za tim susretom, odvevši me na farmu arapskih konja. Osjetih u njegovom pogledu i trzaju glave divljinu pustinje, pijesak sa podnožja piramida i trag prošlih civilizacija. Zaljubljeno ga promatrah, a u duši mi omili davna želja za odlaskom u Egipat.
Skulptura Povjerenje, arap. konj
Boravak u Kranjskoj Gori je kao da ste na vrhu cijelog svijeta jer tamo i dolaze vjetrovi i svjetla sa svih strana planete Zemlje. Zar nije tako kada si pogledom na vrhu najviših planina?
Roza boja što se zorom prelijeva u njihovim bijelim, ledom zatočenim vrhovima, progovara o susretima koje još nisam kušala. Mistično je to podneblje u podnožju tako moćne i lijepe prirode.
Akril na platnu, Špikova skupina, 2012, moj pokušaj da oslikam mistiku ledenih vrhova Alpi
A moji kiparski radovi što su do kraja veljače u Galeriji Radman, za mene su kao u Sikstinskoj kapeli, ostali na “stropu svijeta” i čekaju da u njihovom podnožju moćni ljudi održe važne dogovore i donesu sudbonosne odluke.
Ja idem dalje, digla sam veselo svoje grane nakon što sam stresla teške i zrele plodove sa njih. Neka ih kuša i pije onaj tko može i zna.
Napisala DiIva Sesartić, akademska kiparica, za Akademiju Art
