Amerikanka Nancy Writebol je kao misionarka u Liberiji oboljela od ebole. Preživjela je, ali jedva. Sada zna kako se osjećaju bolesnici kad ih ni obitelj ne želi u blizini iz straha od zaraze.
Nancy Writebol (na naslovnoj fotografiji s autorom teksta) je tek nedavno puštena iz bolnice u Atlanti u Sjedinjenim Američkim Državama. Ne na kraju i zahvaljujući novom, neprovjerenom lijeku ZMapp uspjela je preboljeti opaku ebolu. Ona je kao misionarka sa suprugom živjela u Liberiji znala je da se ebola širi – ali na početku nije znala da je i ona bila zaražena: “Isprva sam se osjećala kao da sam dobila malariju. Imala sam samo povišenu temperaturu i nije bilo drugih simptoma. Tako sam dala da mi učine testove na malariju i naš doktor u misiji me testirao i test je ispao pozitivan na malariju. Otišla sam samo kući i uzimala lijekove za malariju i četiri dana sam bila kod kuće, ležala sam i uzimala lijekove. Onda u subotu se još uvijek nisam dobro osjećala. Doktor mi je onda rekao; ‘Nancy, želim te testirati i na ebolu. Ne mislim da je to ebola, nemaš drugih simptoma, ali htio bih da svi budemo mirni jer smo sve probali.’ Tako su me testirali na ebolu i te večeri je stigao rezultat: ja sam bila pozitivna.”
Vaše stanje je postalo veoma ozbiljno. Jeste li bili pri svijesti?
Nancy Writebol: Vraćala sam se svijesti i onda je ponovno gubila. Moj muž David mi je rekao da je bilo dana kad sam sjedila na krevetu i razgovarala s njim i pojela nešto malo. Nečeg od toga se sjećam, ali ne mnogo od toga. Sjećam se samo da sam mnogo spavala i sjećam se kako su bili tmurni dani i kišoviti. I bila sam veoma, veoma slaba. Nisam mogla ustati vlastitim snagama tako da su mi morali pomoći liječnici i sestre. Činilo mi se da sam svaki dan sve slabija. Bilo je veoma teško.
‘Ako bude bolje, dobro. Ako umrem, opet dobro.’
Kao dio terapije primili ste eksperimentalni serum ZMapp. Vi ste jedna od samo šest osoba koje su ga primile. Jeste li bili sigurni da ga želite?
Nancy Writebol: Isprva nisam. Jer to je neprovjeren lijek i pitali smo se, želim li da se na meni rade pokusi? Tada sam nazvala doktora Kenta Brantlyja (liječnika s kojim je bila u Liberiji i koji je također obolio od ebole, op. aut.) i htjela sam znati više o tom lijeku jer je on stručnjak za ebolu. I onda sam ga pitala: ‘Hoćeš li ti uzeti taj lijek?’, a on mi je odgovorio ‘nisam siguran da hoću’. Onda sam rekla: ‘Ako ga ti nećeš uzeti, onda ga neću ni ja.’ Mislim da sam se u tom trenutku čudila, u redu, tu je eksperimentalni lijek, ali ga nitko ne želi uzeti. Što će biti posljedice? Ali onda sam došla do stupnja kad sam mislila, ako ga uzmem i bude mi bolje, to će biti odlično. A ako ga uzmem i ne preživim, i to će biti u redu jer možda ipak neću preživjeti ebolu bez njega. Misli vam se stalno vrte u tim dilemama što bi se moglo dogoditi.
Početkom kolovoza ste privatnim zrakoplovom prebačeni u Sjedinjene Države na liječenje u Emory bolnicu u Atlanti. Što se sjećate s toga puta?
Nancy Writebol: Kad su me stavili u avion i kad sam se oprostila od muža Davida, pitala sam se hoću li ga ikad više vidjeti. Bila sam veoma, veoma bolesna i ne znam jesu li i doktori mislili da ću preživjeti putovanje. Sjećam se liječnika i sestara koji su se brinuli za mene i koji su me smjestili u avion. Njihova požrtvovnost i pažnja za mene je bila stvarno draga. Prije nego što su me zavezali za krevet prije polijetanja, doktor je stavio ruke oko mog lica i rekao mi; ‘Nancy, vodimo te kući. Veoma dobro ćemo se brinuti za tebe.’ Za vrijeme leta se sjećam da sam bila veoma, veoma žedna, bila sam dehidrirana. Sjećam se i međupostaja gdje smo slijetali. Dolazili su mi i objašnjavali: ‘Sad ćemo sletjeti, bit ćemo tamo nekoliko minuta i onda ćemo poletjeti i nastaviti put’. Ne sjećam se da su mi došli reći da smo stigli u Atlantu, sjećam se da smo još sletjeli u Maineu. Onda su mi rekli: ‘Sad više nismo daleko od Atlante, samo još malo.’ To je sve čega se sjećam. Mislim da sam na tom letu bila prilično izvan sebe.
