Radio je i živio svoj život u svom Zagrebu
U 78. godini u Zagrebu je umro hrvatski slikar Hrvoje Šercar. Za početak sjećanja na tog velikog umjetnika citirajmo njegove riječi: – Rođen sam u Zagrebu prije gotovo sedam desetljeća. Cijeli život desio mi se u njemu. Dio sam dotepenaca koji su ga oblikovali i koji su oblikovani po njemu. Smucali smo se u krugovima Praške, Trga, Ilice, Gundulićeve, Tesline. Iznova i iznova, poput sjevernih medvjeda, pomalo izgubljeni urastali smo u njegov pregrijani pločnik. Bruno, Šime, Podrug. S Tenžerom tratio vrijeme po mokama, preispitivao vraga u sebi s Dragojevićem.
Napisala i snimila: Nives Gajdobranski
Noge se pretvarale u korijenje vena, urastajući u tlo. Dotaknulo nas je Blato, Tin, Marjanović, Devčić, akordeon u Faniki. Ugradili smo snove u zidove, domovinu, slike, poeziju i nepoeziju. Kinoteka, Tom, Vigo. Atalanta sumornih krčama. Snoviti, bešumni koraci starih krovova pod snijegom izmaglice pune svijesti i sabranost mamurluka. Dotaknuo me agramerski Krleža, dobri Mate, pogladio me Krsto, uzvisio Igor.
Sve moje ljubavi i sva napuštanja stapala su me s gradom. Jutarnjim Zrinjevcem mekanih sjena glavinjao sam u ured, a poslije Cvjetnim trgom, pa zatim Kazališnim. Postajao sam nevidljiv od običnosti mučeći sebe i druge, radeći happeninge i izgrede. Slikajući crno-bijele slike pokušavao sam biti šaren kao Vat. S vlagom krčama u kostima, sjajem zagrebačkih pozornica, blještavilom filmskog platna tinjao sam u registraturi svih ovih godina.
A onda me Macan upitao: zašto ne slikaš svoj grad? Od straha i srama prošao sam svim osmucanim ulicama, trgovima, crkvama. Svetu obitelj nastanio sam u snježna Kamenita vrata, katedralu, u Markovu crkvu, sjećajući se svih zatajenih ponoćki. Družeći se s golubovima s mirisom cimeta i klinčića pokušao sam vratiti dio nježnosti koju mi je dao grad. Blizak mi je, a katkad stran. Tako se osjećam i u svom zemnom tijelu. Živim i pokušavam živjeti svoj život u svom gradu. – riječi su Hrvoja Šercara.
U monografiji Hrvoje Šercar autor uvodne studije bio je akademik Tonko Maroević. Koji je napisao uz ostalo: – Suvremena hrvatska likovna kritika visoko je vrednovala Šercarov doprinos našoj likovnoj umjetnosti. Autsajder s višegodišnjim iskustvom u majstorskoj radionici Krste Hegedušića, Hrvoje Šercar realizirao se kao umjetnik snažne, originalne i osebujne poetike i prepoznatljivosti. Tako su o njemu pisali naši ponajbolji kritičari i povjesničari umjetnosti.
U najnovijoj monografiji autor Tonko Maroević ističe činjenicu da je u cijelom svom „opusu inzistirao na tvarnosti, sirovosti, ekspresivnosti, zvučnosti i živosti korištene građe, pa dakle i na njezinim koloritički distinktivnim i protegama neukroćenim svojstvima.” Taj slikar-crtač odužio se mnogim temama i transformacijama ponajprije prepoznatljivoj ikonografiji hrvatskih gradova, arhitekturi koja je prelazila granice i zajedno s podlogom, drugim temama i mogućnostima njegova crtačkog izričaja stvorila kontinent specifične senzibilnosti. Sličnu pozornost posvetio je i ljudima, posredno životinjama, posebice prevažnim trenucima života i smrti, ali i tjeskobi, bačenosti u svijet kao i galeriji likova krležijanske literarne provenijencije, glazbenicima, predmetima stvarnim i izmišljenim…
Valja naglasiti da je riječ o umjetniku koji se ogledao i potvrdio i u drugim vidovima stvaralaštva; bio je jedan od pionira performansa u Hrvatskoj, autor i suautor scenografija i crtanih filmova, primijenjene umjetnosti i posebice dugogodišnji likovni urednik mnogih izdanja Hrvatskog leksikografskog zavoda.
Monografija Hrvoje Šercar prati taj golem posao, razvojne faze i specifične izričaje studijom Tonka Maroevića i likovno-grafičkom opremom Antuna Krešića. Knjigu prati i DVD dokumentarnih filmova o Hrvoju Šercaru. – riječi su akademika Maroevića.Hrvoje Šercar (Zagreb, 1936.) školovanjem je nesuđeni pravnik, ali uistinu cijeli život posvetio je slikarstvu, zarađujući kruh svagdašnji u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Djetinjstvo je proveo po đačkim domovima, školovao se u Novoj Gradiški i Zagrebu, bolovao na Brestovcu gdje mu Miljenko Stančić donosi slikarski pribor, a Krleža upućuje suosjećajno pismo… Godine 1959. Zapošljava se u Leksikografskom zavodu, 1960. Prvi put samostalno izlaže, od 1964. Do 1969. Suradnik je Majstorske radionice Krste Hegedušića. Sudionik je Domovinskog rata, dobitnik Spomenice DR i odličja Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Evo još nekoliko detalja iz biografije: HRVOJE ŠERCAR rodio se u Zagrebu, 14. prosinca 1936. Završio Prvu mušku gimnaziju, apsolvirao je studij prava a počeo je crtati jednog jutra davne 1958 godine. Legendarni slikar Miljenko Stančić daje mu 1960. “prve” boje i platna te on počinje aktivno crtati. Vođen stručnim Stančićevim savijetima Šercar neumorno crta i iste godine priređuje uz kritički nadzor Krste Hegedušića svoju prvu izložbu. 1961 godine Žarko Domljan objavljuje prvi tekst o Hrvoju Šercaru u zagrebačkom časopisu 15 dana.
Šercarova likovna invencija potaknuta Krležinim utjecajem usmjerena je u tri grupe motiva. Prvu predstavljaju scene iz seljačkih ratova, Muke Kristove i pučke priče, druga grupa motiva su likovi iz fantastične zoologije i treća je grupacija realno-nadrealnih veduta s ptičijih krila. S ponosom i radošću spominje rušilački happening iz 1967., jer “igrom na ruševini počinje nova gradnja”.
U Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža” radio je 27 godina. Dobio je za ilustracije i crteže niz nagrada i priznanja. Samostalno je izlagao pedesetak puta, a na skupnim je izložbama prisutan u kontinuitetu od 1964. godine do danas. Poznat je po prepoznatljivim likovnim i grafičkim opremama, naslovnicama i ilustracijama.
Član je HDLU-a i ULU Grupa ’69.Šercar je od 1964. do 1969. vanjski suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića. Izlaže samostalno od 1960., povremeno i s Majstorskom radionicom. Izlagao je na šezdesetak samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu te na stotinjak skupnih. Radio je kao ilustrator u Leksigrafskom zavodu “Miroslav Krleža” 1959.-1993. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, također je radio i kazališne scenografije, ilustracije knjiga i jedan animirani film. Sudjelovao je u Domovinskom ratu u Umjetničkoj četi od 1990. do 1992. i ratnom Ad Hoc teatru.
