Premijera “telefonske” mono opere “La voix humaine” (Ljudski glas)

francis poulenc

francis poulenc

“Ljudski glas” je opera za sopran koju je 1958. skladao Francis Poulenc po motivima istoimene drame Jeana Cocteaua. Premijerno je izvedena u veljači 1959. godine sa legendarnom Denise Duval u ulozi žene koju njen ljubavnik kukavički ostavlja tijekom telefonskog poziva. U četrdesetak minuta integralnog trajanja opere, glavni ženski lik prolazi različite emocionalne metamorfoze od euforične zaljubljenosti do očajničkih prijetnji samoubojstvom. Baš kao što i naslov sugerira, naglasak temeljne radnje je upravo na ljudskom glasu i njegovim mogućnostima različite interpretacije čitave palete osjećaja što svakoj sopranistici omogućuje iskazivanje vlastitog talenta što su brojne dive i iskoristile. Od brojnih interpretatorica izdvojimo tek neke: Karan Armstrong, Josephine Barstow, June Card, Carole Farley, Sarah Gabriel, Lesley Garrett, Gwyneth Jones, Felicity Lott, Catherine Malfitano, Audra McDonald, Julia Migenes, Maralin Niska, Jessye Norman, Magda Olivero, Françoise Pollet, Jane Rhodes, Gerlinde Sämann, Renata Scotto, Anja Silja, Elisabeth Söderström, Phyllis Treigle, Pauline Vaillancourt i Galina Vishnevskaya. Ne sumnjamo da će jednog dana sa ponosom i ime naše Ivane Srbljan biti dodano ovom impozantnom nizu. (redatelj, Mario Kovač)

La voix humaineIvana Srbljan

La voix humaine

Francis Poulenc: Ljudski glas
„lirska tragedija u jednom činu”
Premijera – diplomski ispit: 23.02.2014. u 20h
Velika dvorana Teatra &TD

Tekst: Jean Cocteau
Glazba: Francis Poulenc

Solistica: Ivana Srbljan (mentor, red.prof. Vlatka Oršanić; komentor red.prof.Berislav Šipuš)
Redatelj, izbor scenografije i kostima: Mario Kovač
Projekcije i teatar sjena: Petra Bokić
Dirigent: Berislav Šipuš
Korepetitor: Darjan Ivezić
Hrvatski komorni orkestar

„Poput scene ubojstva”, rekao je Jean Cocteau opisujući spavaću sobu u kojoj se odvija njegova monodrama La voix humaine / Ljudski glas iz 1927., koju je 1958. godine uglazbio Francis Poulenc (1899. – 1963.). U sceni gotovo-pa-ubojstva vidimo neimenovanu ženu – znamo je kao Elle / Ona – koja telefonom razgovara s bivšim ljubavnikom. Čujemo samo njezinu stranu razgovora, u kojem ga preklinje, pita, podsjeća, moli, izjavljuje ljubav. Tijekom razgovora koji doživljavamo kao monolog, Ona prolazi kroz nekoliko faza, zainteresirana je za Njega, znatiželjna, ljubomorna, nostalgična, histerična. Slojevi se gule i stabilnost narušava. Njegovu stranu razgovora ne čujemo, znamo da se kod njega u pozadini čuje jazz i, najvažnije, da će se uskoro oženiti drugom.
Nemogućnost komunikacije naglašena je tehničkim problemima, odnosno problemima s telefonskom vezom. Pariške telefonske veze bile su nepouzdane u Cocteauovo doba, ali i kasnije, kada je Poulenc pisao ovo djelo. Razgovor se prekidao, potrebno je bilo nazivati više puta, razgovarati s operaterom. U suvremenom svijetu možda postoji analogija s gubitkom bežičnog signala, ili korisniku neobjašnjivim ponašanjem navodno pametnih telefona. Druga poveznica sa suvremenošću može biti zadiranje u tuđu intimu: ovdje prisluškujemo, svjedočimo – a možda ne bismo trebali – rasapu zdravog razuma ostavljene žene. Danas je prisluškivanje posvuda, neki sami nude i objavljuju svoju intimu, sve se gleda, sluša i snima i manje smo, možda, iznenađeni tuđim očajem, a jedino se jačina i raspon mogućih emocija, koje je Poulenc očito dobro poznavao i veoma detaljno prikazao glazbom, ne mijenjaju.
La voix humaine „telefonska” je mono-opera, podnaslovljena kao tragédie lyrique. Telefoniranje je element svakodnevice za koju su se skladatelji Poulencova kruga živo zanimali, tražeći načine da u djela inkorporiraju svakodnevne elemente. Poulenc je, kao što se obično navodi, bio dijelom skupine Šestero / Les Six, no to nije bila čvrsto povezana niti dugotrajna skupina. Isprva samouki skladatelj, kasnije je učio od Koechlina, bio je inspiriran Stravinskijevim djelima i, kao mladić, u krugu „oko” Satiea. Majstor je uglazbljivanja onoga što se smatralo „neozbiljnim”, ali i veliki liričar, usredotočen na melodije. Mnogo je pisao za glas: pjesme, primjerice na nadrealističku poeziju – pa i vlastitu – kao i operu Razgovor karmelićanki, nedugo prije La voix humaine. Od dijaloga i tematiziranja vjere – koja je za neka Poulencova djela iznimno važna – u Razgovorima karmelićanki, ovdje je ostalo samo pola razgovora i očaj umjesto vjere.
Nakon znakovitog, burnog orkestralnog početka slijedi zapravo jednosatni recitativ, no recitativ promjenljivih ugođaja, širokog raspona, s glasnim i nježnim dijelovima, povikom i mrmljanjem te povremenom melodijom. Recitativ je često bez pratnje, secco, katkad prekidan kratkim upadima orkestra, paničnim, naglašujućim, a ponekad kao da se orkestar i glas međusobno podržavaju u anksioznosti, ili pomirenosti sa sudbinom. Poulenc je vrlo pomno glazbeno iscrtao Njezine pomake u emocijama, ranjivost i spuštanje prema očaju, uz raskošnu instrumentaciju, te djelo zato osvaja publiku, ali samo uz vrhunsku interpretkinju koja će moći zadržati slušateljevu pažnju i predstaviti sve predviđene detalje. La voix humaine je 1959. godine, u Nacionalnom kazalištu Opéra-Comique i pod ravnanjem Georgesa Prêtrea, praizvela Denise Duval, koju je Poulenc navodio kao su-kreatoricu djela, a ono pak ostaje izazovom pjevačicama diljem svijeta.
Dina Puhovski

La voix humaine Ivana Srbljan3

Ivana Srbljan diplomirala je na Odsjeku za kompoziciju i glazbenu teoriju, a trenutačno je apsolventica solo pjevanja u klasi Vlatke Oršanić na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Najveći uspjeh donijela joj je uloga Carmen u istoimenoj Bizetovoj operi za koju je primila i Rektorovu nagradu. Prije toga, sa Simfonijskim orkestrom i Zborom Muzičke akademije izvela je Mahlerove Pjesme na stihove Friedricha Rückerta, a solističke uloge imala je u oratoriju Ivan Grozni Sergeja Prokofjeva, Čarobnoj fruli W. A. Mozarta i Stabat Materu Karola Szymanowskog. Dobitnica je prve nagrade na Međunarodnom festivalu solo pjevača Bruna Špiler u Herceg-Novom 2012. Dobitnica je stipendija za ljetnu školu u Semmeringu, 21. Međunarodnu ljetnu akademiju Prag-Beč-Budimpešta te za ljetnu opernu radionicu u Beeskowu (Berlin) na kojoj je osvojila Grand Prix. Usavršavala se kod uglednih pjevača i vokalnih pedagoga (Peter Maus, Anton Scharinger, Giorgio Surian, Snežana Nena Brzaković, John Blakely, Walter Moore, Vlatka Oršanić, i dr.). Od brojnih profesionalnih nastupa izdvaja se solistički nastup u Majstorskom ciklusu 2012./2013. Simfonijskog orkestra HRT-a, te nastup sa Zagrebačkom filharmonijom na 27. Muzičkom biennalu u Zagrebu, također i koncert u sezoni 2012. /2013. Cantus Ansambla, recital u sklopu 37. Osorskih glazbenih večeri u suradnji s pijanistom Ivanom Violićem, zatim recitali i vrlo uspješne suradnje s pijanistom Karlom Hubakom i harfisticom Ivanom Biliško, te nastupi na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu. Zajedno sa zborom i orkestrom Orfelin iz Novog Sada sudjeluje u projektima pod vodstvom Tamare Petijević. Debitirala je u HNK u Osijeku 2013. ulogom Fenene u Verdijevoj operi Nabucco. Nastupala je u dramskim predstavama Mećava (Gavella), Romeo i Julija 68′ (Kazalište Ulysses). Snimila je glazbu za film Kenjac Antonija Nuića i predstavu Kaligula Tomaža Pandura. Od 1998. vodi Katedralni zbor crkve Svetog Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu.

Inspicijent: Vedran Hleb
Dizajn i prijelom: Petra Matijević
Fotograf: Damir Žižić
Tehnički realizator: Krunoslav Dolenec
Voditelji svjetla: Miljenko Bengez, Damir Kruhak, Mario Vnučec, Boris Bogojević
Garderobijerke: Đurđa Janeš, Jagoda Kolenko
Šminka: Iva Dežmar
Majstor scene: Stipe Katavić
Scenski radnici: Dubravko Dolenec, Željko Mikin
Rekviziter: Mladen Božović
Udaraljke osigurali: Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu i Vinko Vladović
Produkcija za HDS: Karolina Rugle

La voix humaine Ivana Srbljan 2

Koprodukcija realizirana u suradnji:
Teatar &TD i Muzički salon Kulture promjene SC-a / Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu / Hrvatsko društvo skladatelja / Francuski institut za kulturu

Uz potporu:
Gradski ured za kulturu, obrazovanje i šport / Ministarstvo kulture