U galeriji Nova u Zagrebu, 18. studenog 2009. godine, s početkom u 20.00 sati, Beatrice Leanza održat će predavanje pod nazivom „Public Viewings". Tim se povodom organizira i screening program.
Projekcije:
– Chen Xiaoyun: ‘Several Moments Reaching to the Night’, 2002, 11’30”
– Lu Chunsheng: ‘Trotzky Murdered in Summer, Gentlemen in Financial Crisis Got More Depressed’, 2003, 22′;
– Sun Xun: ‘Requiem’, 2007, 7’21”:
– Zhang Ding: ‘Great Era’, 2007, 14′;
– Shi Qing: ‘Black Taboo’, 2001-2004, 10′; ‘Beijing Arboretum’, 2006, 16′;
– Qiu Anxiong: ‘MinGuo Landscape’, 2007, 14’33”;
– Gao Shiqiang: ‘Great Bridge’, 2007, 26’45”.
Beatrice Leanza je nezavisna kustosica i kritičarka koja živi i radi u Pekingu. Diplomirala je Istočnoazijske studije na Ca’Foscari Sveučilištu u Veneciji 2002. Jedna je od osnivača studijo BAO Atelier/Peking.
„Public Viewings" predstavlja pokušaj da se teorijski i estetski rasvijetle promjene formiranja identiteta u suvremenoj Kini putem njihova estetskog re-enactmenta u sineastičkom prostoru. Na tragu kritičnih povijesnih promjena definiranih oblicima transkulturalnog regionalizma i denacionalizacije koji su u tijeku na azijskom kontinentu. Uranjanje u reprezentacijski aparat Kine koja se globalizira u još nekodiranoj domeni javne kulture, gdje umrežena društva i apolitični subjekti oblikuju nova sociološka uporišta.
Većina literature koja je nastala u vezi s popularizacijom kineske suvremene umjetnosti uglavnom se bavi posvećenošću estetskom procesu modernizacije, koji zadovoljava smjernice međunarodnih izložbi tako što prevodi društveno-ekonomske implikacije zemlje koja se sve više globalizira u kritička postignuća koja održava njezino kreativno čudo. Iako je takav oblik diskursa motiviran transformacijskim poimanjem urbanog rasta, društvenog razvoja i ekonomske diferencijacije te se uglavnom tumači kroz sekularno portretiranje vjerovanja i mentaliteta u mijeni, čini se da se ne bavi previše onim manje očiglednim pojavama koje oblikuju varijabilnu prirodu privatne i javne prostornosti kao kulturno i subjektivno konstruiranih procesa.
Ta specifična vrsta naracije proizlazi iz intrinzičnog odnosa mjesta sjećanja i individualne povijesti: ona se stvara u sredini oralne predaje i arhitektonskog vernakulara u geo-vizualnom istraživanju prošlosti te se naposljetku rekonstituira kao itinerarij ‘javne intime’ (G. Bruno) koji govori o činu prisjećanja kao zajedničkom kritičkom doživljaju. Preobličujući pozornost u smjeru procesa prostornog putovanja i formiranja sjećanja kroz filmske eksperimente ovih umjetnika – bio to dokumentarni materijal, fiktivno putovanje ili osobni dnevnik – istančani komentari samoraskrivanja ponovo se javljaju u obliku sasvim nove promjene, koja vise ne nastanjuje tragove prošlosti – njezine simbole, ikonografije i idole – nego sjedi na ruševinama sadašnjosti, potičući mentalne, psihološke i prostorne asocijacije suvremenih „unutarnjih pejzaža".
Akademija-Art.net
