Posljedice brutalnog masakra u Parizu: Pokolj novinara koji će odrediti političku budućnost Europe

posljedice-brutalnog-masakra-u-parizu

Teroristički napad u Parizu imati će velike političke reperkusije, to je mnogima postalo jasno neposredno nakon što su čuli za današnji masakr koji se desio u sjedištu satiričnog lista Charlie Hebdo

posljedice-brutalnog-masakra-u-parizu

Najmanje 12 osoba je ubijeno, novinari su ubijeni, poznati karikaturisti su ubijeni. Isti list je izazvao ogromne prosvjede 2011. nakon što su objavili karikature proroka Muhameda. Ovih dana su, kako prenose mediji, objavili i karikature ISIL-ovog vođe

Dakle, riječ je o listu koji je bio sklon kontroverzama, to im je bio imidž i vjerojatno su danas zbog tog imidža i postali meta strašnog napada.

Dakako, biti će i onih koji će reći kako su “pretjerali”, što je zapravo samo korak do toga da se kaže kako su “dobili što su i zaslužili”. To je ekstremizam na liniji istog onog ekstremizma koji je danas fizički izvršio masakr u jutarnjim satima.

Svjesna provokacija uvijek sa sobom nosi i potencijalne posljedice, to je nešto što su jako dobro znali svi koji su se odlučili takvim poslom baviti. Danas su se ti strahovi ostvarili.

Da li je sloboda govora guranje granice? Možda danas zaista nije zgodan trenutak da se upitamo to pitanje, ali to je pitanje koje bismo si mogli – i trebali – postavljati svakoga dana.

Moglo bi se reći kako je testiranje slobode govora na neki način potrebno, kao u svrhu prikupljanja argumenata da ista zaista, još uvijek, postoji.

Ipak, što ona znači za pojedinca, a što za društvo? U tom traženju apsolutne slobode govora često se pojedine “stepenice” preskaču, neki konkretni nedostatci slobode govore se slučajno, ili namjerno, previđaju. Gdje je naša sloboda da izabrane dužnosnike u svakom trenutku možemo držati odgovornima za sudbinu koju nam kroje, uvelike, prema svom nahođenju? Sloboda govora trebala bi ciljati autoritet bez prestanka, da se isti nikada ne otme kontroli i preraste u nešto nepoželjno i brutalno.

Taj segment slobode govora često se zapostavlja, a odgovornost vladajućih propitkuje se svakih nekoliko godina na izborima, umjesto svakog dana.

Ono što danas podrazumijevamo pod slobodom govora je stupanj do kojeg se nešto može reći, pokazati, istaknuti, bez kaznenih posljedica.

U konačnici ispitivanje slobode govora postaje neka vrsta natječaja u domišljatosti i kreativnosti. Tako imamo brojne primjere gdje se ta sloboda testira na sve radikalnije i radikalnije načine, tražeći od subjekta (“mete”) da se ponaša zrelo, da prihvati sarkazam, ironiju i satiru kao indikator zdravlja cjelokupnog društva.

To, u suštini, uopće nije loša zamisao, no što ako je društvo već prethodno bolesno iz nekih posve drugačijih razloga? Opet imamo situaciju u kojoj se tako žestoko, i opasno, “preskaču stepenice”.

Kako da očekujemo od pojedinih društava, recimo bliskoistočnih, da djeluju “zrelo” na sva testiranja slobode govora, ako je njihovo “zdravlje” narušeno od strane baš onih koji inzistiraju na zrelosti i suzdržavanju.

Još ništa nije službeno potvrđeno, no vrlo vjerojatno će se ispostaviti da su iza današnjeg masakra u Parizu stajali islamistički ekstremisti. Isti ekstremizam, koji zaista postaje ozbiljna prijetnja svim ljudima, stvoren je i “njegovan” okupacijama, agresijama i kriminalnim destabilizacijama zemalja Bliskog istoka.

Rješenje za naše probleme, ali i budućnost koja nam najavljuje nekakve opasne “sukobe kultura”, i dalje je jednostavno – prekid svih oblika neo-kolonijalizma na Bliskom istoku i Africi, jer ekstremizam, terorizam i fašizam se hrane i bujaju na tim osnovama.

Ekstremizam je pobio francuske novinare danas, drugi ekstremizam pak dobacuje da su isti to “zaslužili”. No, kako to obično i biva, kada akcija stvara reakciju, sada se već javlja i još jedan oblik – nećemo reći baš ekstremnog, jer teroriste i manje promišljene građane ipak ne treba stavljati u istu kategoriju – ali nazovimo ga “konfrontacijskog” stava. Naime, mnogi su neposredno nakon masakra u Parizu počeli na svojim profilima, na društvenim mrežama, objavljivati sporne karikature proroka Muhameda.

Prkos ima svoje mjesto i on je adekvatna reakcija na snažne emocije, naročito tugu koju danas svi osjećamo za kolege novinare, bez obzira da li se slagali s njihovim radom ili ne. No, taj prkos treba usmjeriti tamo gdje mu je i mjesto, jer postoji velika opasnost, naročito danas kada su tenzije po tom pitanju već jako visoke, da Europa zaista potone u ponor radikalne islamo-fobije.

Znamo što se događa na njemačkim ulicama, kakvi sve radikalni nacionalisti ovih dana šire jednu veliku nelagodu identificirajući muslimane kao “novo žrtveno janje”. Masakr u Parizu desio se u najgorem trenutku, baš kada se počela buditi europska racionalna opozicija, koja je već na ulicama i koja odlučno odbacuje sve oblike diskriminacije, pa tako i islamo-fobiju.

Izgleda kao da je netko smislio dijabolični plan kako Europu gurnuti korak dalje prema nemiru u znaku “sukoba kultura”, baš danas, baš u Parizu, baš kada se tenzije ionako gomilaju.

Za Bliski istok smo rekli da nije “zdrav” zbog neo-kolonijalizma koji ga je razorio i još uvijek razara, ali nemojmo imati zablude, i Europa je daleko od zdravlja. Ulazimo u 7. godinu krize, neizvjesnosti, trajne strepnje i eskpandirajučeg očaja. Europljani, koji bi navodno trebali biti svjetionik tolerancije (taj imidž je više “PR” nego stvarnost, kako danas, tako i jučer), do danas su već itekako spremni okrenuti leđa pretpostavkama i očekivanjima, tražeći spas (ili eskapizam?) u nečem donekle radikalnijem.

Zar nije tako? Pratimo kako se europska politika radikalizira. Negdje će to završiti pozitivno, negdje možda strašno negativno, ali trend je pred nama.

Europi je do jučer trebala jeftina radna snaga, i sada kada je ona ovdje, kada je već “pustila korijene”, kada podiže svoje obitelji, sada je se ne može tek tako poslati “otkuda je došla”, ali takve – pa i kriminalnije – misli ipak gaje pojedini “nezdravi” Europljani.

Mržnja prema imigrantima postaje sve izraženija, postaje “mainstream”, opasno se lako prihvaća i medijski ignorira. Neki su se pitali gdje je “točka vrenja”, kada će ta nagomilana mržnja pretvoriti se u nešto konkretno?

Nadajmo se da se takvo što neće desiti, no današnji masakr u Parizu mogao bi biti upravo to – okidač koji će i one “umjereno tolerantne” okrenuti na mračnu stranu mržnje.

Za večeras su najavljeni skupovi diljem Europe, nadajmo se da će isti biti posvećeni uspomeni na živote danas ubijenih novinara – s čijim se radom ne moramo slagati, ali mora im se priznati da su imali veliku hrabrost kada su se svjesno upustili u toliko delikatnu tematiku, pa čak i u satiričnom izdanju. Nadajmo se da se isti skupovi neće pretvoriti u nekakvu novu verziju “kristalne noći”.

U glavnom gradu Jemena, Sanaa, teroristi su danas izveli napad u blizini policijske akademije, ubijeno je, prema zadnjim informacijama, najmanje 37 osoba, a 66 ih je ranjeno. Neki će reći kako je licemjerno davati toliko medijskog prostora masakru u Parizu dok se na drugim mjestima u svijetu događaju, očigledno, još i strašnije stvari. No, nije baš tako, trebamo ponekad biti i bolno realni pa prihvatiti činjenicu da ovo što se danas desilo u Parizu nije “jedan od” napada, već događaj koji bi mogao poprilično utjecati na političku klimu Europe, baš u trenutku kada se Europa i sama nalazi na velikoj prekretnici. Advance