Poigravanje demokracijom i čovjekom

Građanska udruga »U ime obitelji«, koja se ovogodišnjom referendumskom inicijativom zauzela da se hrvatski građani na referendumu izjasne o promjeni hrvatskoga izbornoga zakonodavstva kojim bi se zastupnike biralo imenom i prezimenom, doživjela je u srijedu 5. studenoga velik uspjeh

branimir satnic

Istraživački novinari kojima je u krvi njušenje priča koje se svode pod zajednički nazivnik sukoba interesa, ili državne ustanove koje bdiju nad transparentnošću djelovanja pojedinaca i različitih upravljačkih struktura, poput Uskoka, ne bi se posramili onoga što je toj inicijativi pošlo za rukom: na temelju dopisa iz Ministarstva uprave doznati da birački popis glasača u Hrvatskoj ima oko pola milijuna punoljetnih osoba više nego što ih je na popisu stanovništva iz 2011. godine, ili više od četvrt milijuna više nego što ih je bilo na popisu za referendume za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, ili za prošlogodišnji referendum o braku. 

Piše: Branimir Stanić / Glas Koncila

Iako i među političkim elitama otkriće te građanske udruge nije prošlo posve nezapaženo, blago rečeno čudi što su se prema tomu nerazmjeru u broju punoljetnih građana u Hrvatskoj one postavile više kao da je riječ o popisu kemijskih olovaka koje pišu ili ne pišu nego o popisu živih ljudi s imenom i prezimenom. U sagi o novom referendumu došlo je do zaokreta jer teško da se moglo pretpostaviti da će se inicijativa koja se zauzima za izbor zastupnika u Hrvatski sabor imenom i prezimenom morati najprije boriti za točan broj imena i prezimena punoljetnih živih ljudi koja stoje iza pojma »birači«.
Evo zapanjujućih podataka, koji razotkrivaju nešto što bi se u najmanju ruku moglo nazvati teškim propustom državnoga aparata. Sve je započelo nakon što je Ministarstvo uprave obavijestilo udrugu »U ime obitelji« da su se prvoga dana izjašnjavanja građana, 21. rujna 2014., u registru birača nalazile upisane 4 042 522 punoljetne osobe s biračkim pravom koje imaju prebivalište u Hrvatskoj, a da dodatno njih 482 614 nema prebivalište u Hrvatskoj. Posljednjega dana izjašnjavanja građana, 5. listopada 2014., upisano je 4 043 196 punoljetnih osoba s biračkim pravom koje imaju prebivalište u Hrvatskoj, a njih 483 933 nema prebivalište u Hrvatskoj. S obzirom na to da je riječ o razlici u biračkim popisima koja se mjeri u desetcima, pa i stotinama tisuća ljudi, logičan je bio sljedeći korak udruge, koja je uputila upit o broju punoljetnih osoba s prebivalištem u Hrvatskoj Državnom zavodu za statistiku (DZS) i Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (HZZO). Prema podatcima DZS-a, prilikom posljednjega popisa stanovništva 2011. godine utvrđeno je da u Hrvatskoj žive 3 487 034 punoljetne osobe, a da bi otklonili mogućnost da je u tri godine Hrvatska nabujala za više od pola milijuna punoljetnih građana, konzultirali su demografe koji su procijenili da u 2013. godini nije bilo više punoljetnih građana, već manje, i to za oko 12 500 punoljetnih osoba. Dodatnim zahtjevom utvrđivanja istine, koji bi se mogao svesti pod parolu »neka se čuje i treća strana«, došlo se do sličnih rezultata. HZZO je potvrdio da je broj punoljetnih osiguranih osoba u Hrvatskoj 21. rujna 2014. iznosio 3 508 481, a 5. listopada 2014. taj broj bio je 3 496 155. Iako su u brojevima moguće varijacije zbog razlike u metodološkom pristupu pojedinih institucija, razlika od pola milijuna ljudi (to su tri Splita ili gotovo pet Osijeka!) ne samo da je zapanjujuća, i ne samo da ostavlja dojam neviđenoga šlamperaja mjerodavnih državnih služba, nego dovodi u pitanje njihovu vjerodostojnost uopće. Kada bi se to nekim slučajem dogodilo u nekoj drugoj zemlji sa zrelijom demokracijom, ne bi čudilo da se provede istraga u tim institucijama. Još 2011. godine, nakon objave neslužbenih rezultata popisa stanovništva provedenoga te godine, upozoravalo se na nerazmjer između biračkoga popisa i popisa stanovništva, što su vladajući objašnjavali nesređenim sustavom prijava prebivališta i boravišta građana. Ako taj problem nakon više od tri godine nije riješen, pitanje je onda je li doista problem u tome.

Dodatnu nevjericu javnosti nakon objave Ministarstva uprave izazvala je usporedba s biračkim popisima starima tek nešto više od godinu dana, kojima je mjerodavno ministarstvo broj birača u Hrvatskoj (riječ je o lokalnim izborima, referendumu za pristupanje Europskoj uniji i referendumu o braku) zaključalo na najviše 3 773 850 njih. Razlika je ponovno u više od 268 tisuća birača, što su dva »gradića« veličine Rijeke.

Valja sada podvući crtu i vidjeti rezultat tih računica. Prvo, ako je točan broj birača koji je u studenom objavilo Ministarstvo uprave, s pravom se može dovesti u pitanje transparentnost biračkih popisa na trima posljednjima izborima, odnosno referendumima, a time i transparentnost predradnji u kojima su izbori provedeni. Drugo, ako posljednji objavljeni broj birača nije točan, što je po svemu sudeći vjerojatnije, nema nikakve dvojbe da je u Hrvatskoj hitno potrebno izmijeniti izborni zakon, čime bi se omogućili temeljni uvjeti da se vladajući prestanu poigravati demokracijom u Hrvatskoj i zemlja probudi iz noćne more u koju je upala ponajviše zahvaljujući uspavankama vlasti iz ovoga stoljeća.

I treće. Poigravanje biračkim popisima, koji formalno jesu administrativna kategorija, ipak pokazuje da se u Hrvatskoj vlast neprestano poigrava i sa živim ljudima, što je daleko teže. Birački popisi trebali bi sadržavati imena i prezimena stvarnih ljudi u Hrvatskoj, a iza tih ljudi stoje stvarne osobe, od kojih su mnoge duboko razočarane (građani su sve siromašniji, rasprodaje se državna imovina, javni dug raste, hrvatski gospodarski oporavak postaje predmet ruganja u Europi). Budući da bez čovjeka, bez ljudi, nema ni demokracije, netransparentnost u vođenju biračkih popisa kao demokratskoga instrumenta, i mine postavljene za promjenu izbornoga zakonodavstva, ne pokazuju samo da je u Hrvatskoj ugrožena demokracija, već je s njom ugrožen i čovjek. Dosta je igre. (GK)