trgove i tornjeve, a oslikavajući njihove zlatne odbljeske i mistične sjene, semantički otkriva lice Grada kroz prostrani okvir sklada koji se širi u prošlosti i budućnosti. S nepogrešivom lakoćom nenametljivo postiže organsko jedinstvo teme i slike.
Toplinom boje i ustrajnim nijansiranjem sivoplavih tonova na baroknom Trgu sa spomenikom Svetog Trojstva i crkvom Svetog Duha, gotičkim Svetim Lovrom, ponosnoj zgradi tisućljetne Gimnazije i Stare Svilane, s davno začetom poviješću (1227. godine) na pragu trećeg kršćanskog tisućljeća otkriva budućnost za koju se pitamo hoćemo li je prepoznati u licima djece ili patini starih fasada. Staro požeško šetalište Tekija, uz "žubor vodene arabeske", koja znači život, ne mjeri vremenom jer je prepoznaje kao izvor punine života. Požega nema dekorativnu, nego kreativnu ulogu jer kroz crtež i pastel ostvaruje atmosferu.
Njegov nonšalantni šarm neprekidno nam mijenja dojmljivost vizualnog znaka dodirujući svijet idealnih suština. Svaka slika Požege govori o svetosti i čuvanju baštine, ali je istovremeno i autentični znak požeške nacionalne postojanosti i moralne vertikale.
Dovodeći slikarsku zbiljnost do sraza, Katić se istovremeno suprostavlja vremenu, svjestan kako ga umjetnošću može nadživjeti. Marija Bajt, 1999.
Tisućljećima se ovdje živjelo u suglasnosti s prirodom. Trg je kao blaga postelja spremno prihvaćao prijatelje, ljubavnike, jesensko lišće i nijemu tišinu. Odavde se pod uzbunom, novačkim ritmom uzdrhtalog hrvatskog srca kretalo braniti dom i domovinu.
Trg je svjedok odlaženja i dolaženja, povijesnih događanja i suvremenih vrijednosti. On stalno ima širom otvorena vrata, on je velikog slavonskog srca koje nudi vizure bogatstva arhitekture, crkve, muzeja, galerija, spomenika, zvukove zlatnih žica tamburice i salvu gregurevskih topova. Željko Obad, 1998.
Slike:
