Slikar prepoznaje u Požegi sklad, oblikovno bogatstvo i trenutke smiraja. Krokijevskom lakoćom i marnom dorađenosti crteža, akvarelnom transparentnošću i zgusnutošću pastela uz činjenično donosi i ugođajnost kraja u širini trga i ulica, parka povezanog s gradom…
Zlatna dolina, popularno nazvana pejsažna okolica Požege, titranjem poteza donijeta je u kolorističnoj mijeni suptilnih svjetlosnih pomaka u kojima je blagost krajolika zahvaćena u rasprostiranju prostora i u akcentima raslinja. No, grad je tornjevima svojih crkava, lukovima (boltama) reprezentativne arhitekture i adiranjem jednostavnoga obiteljskog doma postao i slikom svečanost za oko. Znano dobiva slikarskom preobrazbom novu izglednost, iako djelo, po potrebi, čuva do detalja čitkost objekta.
Zanimljivi rakursi kojim rado pribjegava daju scenama likovnu uzbudljivost, gdje napetost formi potiče novu izglednost, pa i zdanja, objektivno manje privlačna, dobivaju dimenziju atraktivnoga. Neosporna je sigurnost kojom gradi djela i na razini kompozicije i na razini detalja s osjećajem za materijalnost predmetnoga – šumarka, rijeke, zgrade,… svodi ih na jednoliki stupanj slikarskoga taktiliteta. Toplinom boje ili nijansiranjem sivila oplemenjuje svaki segment slike koji slikarskim doživljajem biva vidljiv, makar tek i naznačen na slici, Gotički Sv. Lovro ili barokna Sv. Terezija, zgrade Biskupije ili Gimnazije orjentirne su točke Grada, drage i njihovim stanovnicima i namjernicima. To su tek reprezentanti koje su stoljeća ostavila jer i svaka ulica Požege nosi svoj šarm. Radi toga zaustavljan je pogled i na onom "običnom" koje umjetničkim bljeskom postaje ravnopravna dionica u kompoziciji ljepote.
Slikom je posvojio grad. Samo tako može mu se otkriti duša, pa su oni šetači na ulicama istinski predstavnici njegove prošlosti i sadašnjosti. Požega, smirena u svojoj ljepoti, kao da je bila zaboravljena od slikara. Istina, povremeno su joj se majstori kista i olovke obraćali, ali ni približno onoliko koliko je to Požega zaslužila. Katić je velikim brojem radova, nastalih u koncentriranom vremenu, upozorio na njene vrijednosti.
Dar istkan iz tišine, odraz je umjetničkog zanosa. Ljepota je to koja se ne nadmeće, ali sigurno osvaja. Slikar ju je istinski razumio, katkad zaustavio u čistoći dokumentarnog, a s druge strane, slikajući fasadu slikao je i njezinu dušu, slikajući crkve dao je prizvuk istinske sakralnosti, slikajući ulice u slijedu kuća, donio je punoću života. Požega je u ovome slikaru doista dobila istinskoga interpretatora. Stanko Špoljarić, 1998.
Slike:
Akademija-Art.net