Ambijentalna instalacija "Mir – Nemir" Predraga Todorovića uspjelo i kontemplativno umjetničko ostvarenje najvećma zahvaljujući iznenađujućem odabiru motiva, posve udaljena od naše pozornosti – Augustinčićevoj Jahačici (Spomenik mira, poznatijoj kao Mir) – duhovitoj galerijskoj prezentaciji i medijskoj elaboraciji – segment po segment njegove anatomije repliciran je u mediju kuhinjske folije i ponovno složen u galeriji, te majstorskoj podršci svjetla koje ambijentu utjelovljuje jedinstvena duhovnost. U pokušaju drske depatetizacije elaboracija se kreće od afirmacije, preko grotesknosti pa sve do poništenja kipa. Svjedoci smo i sučeljavanja razlika i suprotnosti: opreka golemu spomeniku – po dimenzijama i semantici – je uljanica s plamičkom smještena na buntu starih novina u niši susjedne prostorije, nalik kapelici.
Dekodiranje bogatoga značenjskog sklopa instalacije – čiji konstitutivni činitelji generiraju brojne referencije, literarna i svaka druga nadogradnja – nije lak zadatak. Simbolika partikularnih jedinica instalacije heterogena je, razgranata i račva se u raznim i oprečnim smjerovima koje nije lako usložiti u pregledne sintaktičke poretke i konfiguracije smisla. Razotkrivanja Todorovićevih ambicija stoga se mogu kretati u putanji od političkih do posve intimnih, ali ni jedna interpretacija neće biti jednoznačna ni jednostrana i ne ovise toliko o gradbenim i kombinatoričkim čimbenicima instalacije koliko o motriteljevoj motivaciji i rakursu iz kojega joj prilazi.
Najprije se suočavamo s činjenicom da su značenja konjanika u spomeničkoj plastici, poglavito u našoj sredini – "predziđu kršćanstva" – gdje su povijest najvećma stvarali konjanici s isukanim i okrvavljenim mačevima, najblaže rečeno šarolika i uobličuju se u stereotipe.
Htio to Todorović ili ne htio, značenje i vrijednost svakog djela iščitavamo i iz konteksta kulture i prostora u kojoj je nastalo i gdje se izlaže, pa se i slojevito historijsko ruho i sociopolitičke profilacije "a priori" nameću kao putovi iščitavanja instalacije. "Mir", visok 5,5 metara, globalno je poznat kao jedan od simbola glavne zgrade UN-a, kojemu ju je 1954. jugoslavenska vlast poklonila, u Zagrebu je odlivena u broncu, a desetmetarsko postolje od bračkog je mramora. Hrvati su 1992. bili izuzetno ponosni pri podizanju hrvatske zastave na zgradi UN-a, samo desetak metara od lokacije na kojoj već desetljećima stoji ovaj spomenik, pod kojim su se tada radovale tisuće hrvatskih iseljenika. Mi stariji od 1964. nagledali smo je se od 1964. na novčanici od 100 jugoslavenskih dinara. Ambijent je k tomu pokazan u galeriji smještenoj u "podrumu" zgrade Matice hrvatske, a simbolika podruma (grobnice, kripte, kazamati, tamnice…) i Matica hrvatska snažno su povezani s usponima i padovima moderne hrvatske povijesti, a i njezin je asocijativni potencijal još i veći od onog što ga nosi "Jahačica".
Budući da je riječ o „državnom" kiparu i angažiranu uratku, "Jahačica" istodobno otvara i pitanje kakve posljedice može izazvati angažirano likovno djelo, kakva je njegova moć djelovanja u suvremenu svijetu i do koje je mjere danas (ne)važno.
Ali, odbacujući izvanumjetničke konotacije djela, interpretativni ključ tražimo u etimologiji projekta "Mir – Nemi"r. Polazimo od činjenice da konjanik u načelu predočava povijesnu osobu čiji je spomenik postavljen konsenzusom, voljom naroda iz kojega je potekao ili kojim je vladao. U literaturi se, primjerice, tvrdi i to da konjanička plastika ne emanira vojno značenje, nego svjedoči savršeno vladanje sobom i okolinom. Konjanik se, dakle, iščitava kao primjer mira, savršena vladanja – sobom i drugima – pomirenosti i usuglašenosti s podanicima, Domovinom, Bogom i crkvom, osobe, koja se mirne savjesti – spokojna u srcu – ponosno isprsila na konju. Ali, u Todorovićevoj interpretaciji "Mira" konjanik je obezglavljen – pri prenošenju u galeriju stala ga je tek trećina – pa je nalik životinji bez jahača, vladara i svijesti. Njegov svlak – u segmentima vjerno ponovljen u mediju kuhinjske folije – proziran je i invalidan jer živi od specifičnoga galerijskog osvjetljenja – kad se ugasi galerijsko svjetlo, Mir nestaje u tami.
Po nekim pak tumačenjima ljudsko srce nalik je udubini u zidu sa svjetiljkom, pa u toj paradigmi plamičak u svjetiljci iščitavamo kao postojanje, tinjanje mira u svakom pojedincu, nedvojbeno efemerano, ali neporicano. Ljudska mjera svedena je na nešto neznatno – mir u ljudskoj duši traje onoliko kratko koliko traje i plamičak u uljanici – sve dok u njoj ima ulja i dok su mu sklone atmosferilije.
Predrag Todorović je rođen 1966. godine u Drvaru. Godine 1990. diplomirao je Likovne umjetnosti, smjer slikarstvo, na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, prof. Ksenija Mogin. Od 2000. do 2006. godine profesor je u Školi za primjenjenu umjetnost u Rijeci. Od 2003. do 2004. godine volontirao je kao predsjednik HDLU-a Rijeka. Izlagao je na više samostalnih izložbi te na brojnim skupnim, žiriranim i selektiranim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja. Pet radova, nastalih od devedesetih do danas, nalaze mu se u fundusu Muzeja za modernu i suvremenu umjetnost u Rijeci. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Akademija-Art.net
