Ovisnost neovisne Makedonije

macedonia skopje

macedonia skopje

Dvadeset i tri godine, gotovo četvrt stoljeća neovisnosti –sasvim dovoljan period da zemlja trasira sebi put i osigura respektabilno mjesto na karti svijeta. Gdje je danas Makedonija? Po čemu je neovisna, a o čemu ovisi?

Sa čime se danas može pohvaliti Makedonija, u svijetu u kojem je neovisnost relativna kategorija, koja ovisi o međusobnoj suradnji, povezanosti, integraciji i nezaustavljivoj globalizaciji? Po čemu je neovisna, a o čemu ovisi? To su pitanja koja je Deutsche Welle postavio istaknutim osobama makedonskog društvenog života.

Ekonomski stručnjak Zoran Jovanovski naglašava kako su politička i ekonomska neovisnost različiti koncepti koji rijetko idu jedan s drugim: „Da bi neka zemlja bila ekonomski neovisna potrebno joj je snažno gospodarstvo ili ogromni prirodni resursi – nafta, plin i slično. Makedonija je 8. rujna 1991. godine stekla političku neovisnost, ali je po više aspekata ostala gospodarski ovisna. Ona ovisi o postizanju unutarnje kohezije, a za to je potrebno iscrtati jasne ekonomske, ‘crvene linije’ oko kojih bi u zemlji postojao opći, pa i međugeneracijski konsenzus. Kao mala zemlja ona mora biti otvorena ekonomija, odnosno mora uvoziti i izvoziti robu i usluge. Makedonija ovisi i o događanjima u ekonomijama Europske unije, njezinog najvećeg trgovinskog partnera, pri čemu treba kontinuirano raditi i na pronalaženju novih tržišta. Ovisi i o maksimalnom korištenju kadrovskih resursa koje ima, bez obzira na to jesu li oni u zemlji ili u inozemstvu jer potrebno je naći način da se iskoriste intelektualni potencijali svih koji zemlji žele dobro. Konačno, Makedonija ovisi o kvalitetnom ulaganju u obrazovanje, zdravstvo, energetiku i infrastrukturu s obzirom na to da se tako postiže dugoročno održivi gospodarski rast”, smatra Jovanovski.

Makedonija 23. godišnjicu od stjecanja neovisnosti dočekuje 30 posto siromašnija, sa 28 posto nezaposlenih i javnim dugom od 3,3 milijarde eura, odnosno 40,8 posto bruto društvenog proizvoda (BDP). Prema procjenama ekonomista, ako se na taj dug dodaju i dugovi Narodne banke, općina i drugih institucija, onda ukupan javni dug Makedonije iznosi čak polovinu BDP-a, a to je najviša razina u posljednjih 14 godina, isključujući kriznu 2001. i 2002. godinu. Ali vlasti imaju još veći dug – ispuniti obećanje koje su dali makedonskim građanima da će zemlju uvesti u Europsku uniju i NATO. Međutim, na summitu Saveza proteklog tjedna u Walesu, nije bilo riječi ni o Makedoniji, niti o integraciji. Ni u posljednjem izvještaju Europske komisije ne može se naći podatak o tome kako stoji zemlja uslijed nedostatka dijaloga i oporbenog bojkota Sobranja.

Profesor Denko Maleski podsjeća da su očekivanja prije dva desetljeća bila jako velika: „Neovisnost je bila velika pobjeda Makedonije. Ona se tada ucrtala na kartu svijeta i dobila zasluženo priznanje. Ali strateški ciljevi koji su tada postavljeni – euroatlantske integracije – do danas nisu ostvareni. Napredak Makedonije danas ovisi o rješavanju dva problema: jedan je unutarnji i vezan je za razvoj demokracije, a drugi vanjski – odnosi sa susjednim zemljama. To su dva vodenična kamena koji zemlju vuku prema dole”, konstatira Maleski.

Do kada će Makedonija „ići prema dole”? Da bi se odgurnula s dna potrebni su joj „vrhovi” u smislu osobnih i kolektivnih uspjeha koji bi zemlju povukli naprijed. To je mišljenje intelektualaca, i to onih koje još nije zahvatio virus šutnje i konformizma. Prema mišljenju profesora Maleskog, dio problema Makedonije je u tome što ta zemlja nema tradiciju stvaranja elite u moralnom smislu: „Makedoniji je potrebna misleća i moralna avangarda, potrebni su joj ljudi koji će opće interese staviti iznad osobnih. Takvi ljudi stvaraju duh države. Mi imamo tijelo, ali nemamo takav duh. Prema načinu na koji ja shvaćam demokraciju, mi se u stvari krećemo u suprotnom smjeru”, ukazuje profesor Maleski.

Stagnacija se ne odražava samo na sferu politike. Čak i u sportu, u kojem se možda duh, energija i volja za pobjedom najslikovitije odražavaju, uočava se anemija. Olivera Bikova koja je Makedoniji s Paralimpijskih igara u Londonu 2012. godine donijela zlatnu medalju u streljaštvu, kroz tretman sporta sagledava zbog čega ta zemlja nikako ne uspijeva pogoditi središte mete: „Od stjecanja neovisnosti do danas zemlja se razvija vrlo sporo i to u svim područjima života. U sportu, recimo, konstantno nedostaju stručni kadar, rekviziti, odgovarajući objekti, a naravno i financijska podrška. Zato izostaju vrhunski rezultati. Svaki sportaš, i u individualnim i u kolektivnim sportovima, ulaže sam u sebe, odriče se mnogo čega kako bi postigao rezultate. Smatram da u današnje vrijeme individualnost u sportu teško može opstati. U sportaše se ulaže vrlo malo, pa se zato i ne mogu očekivali vrhunski rezultati”, kaže Bikova.

Oni talentirani, uspješni i kompetentni, svjetski renomirani umetnici i znanstvenici, koji su u današnjoj Makedoniji u manjini, bolje predstavljaju zemlju od njezinih akreditiranih veleposlanika. Ali osobe koje postižu vrhunske, međunarodne uspjehe sve rjeđe se odlučuju ostati, a sve češće izlaz traže van zemlje. Među njima su i stotine mladih koji u borbi s moćnim članovima stranaka ne uspijevaju potvrditi svoje profesionalne sposobnosti.

„Kada dođe do toga da sve ideje ne stižu s vrhova moći ili da barem ne moraju biti od njih verificirane, kada društvo bude počelo funkcionirati po horizontali i da se ne boji razmjenjivati ideje koje nisu prethodno odobrene, tek tada će se eventualno osloboditi individualni duh i sloboda, i steći uvjeti da se nešto dogodi”, kaže režiser Slobodan Ukovski.

Makedonija danas nema odgovor na jednostavno, ali ključno pitanje: Tko sam ja? „Zato što ne zna odgovor na to pitanje, ona ne može odgovoriti ni na druga važna pitanja, primjerice: što želim, kuda idem, što želim postati”, kaže Unkovski. „U skučenom makedonskom pogledu na svijet, s polovičnim rješenjima i ludim stavovima o naciji, zemlji, slobodi i vjeri, građanin prestaje postojati. Izmoren svakodnevnim brigama oko preživljavanja, on nema ni vremena, a ni kapaciteta uočiti što se događa. Individualnost, osobni pečat, neka posebna kvaliteta, specifična znanja i vještine, prethodno iskustvo i uspjesi – sve je to nevažno, prezreno i definirano kao ‘velika i nepopravljiva mana’. Ako niste idolopoklonik stranke na vlasti, a u tom slučaju vam je kapacitet za izražavanje vlastitog mišljenja jednak nuli, onda ste ništa”, naglašava Unkovski. (foto: panoramio.com, Deutsche Welle)