U cijelosti prenosimo otvoreno pismo “Kratkovidni pogledi na 20. stoljeće”, kao reakciju strukovne organizacije – Hrvatskog društva likovnih umjetnika na izložbu “Pogledi 20. stoljeće” postavljenu u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku
Kratkovidni pogledi na 20. stoljeće
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Osijek kao krovna strukovna udruga likovnih stvaraoca grada i regije ima zadaću razvijati i afirmirati hrvatsku likovnu umjetnost, štititi ugled i rad svojih članova, kako prijašnih tako i sadašnjih a ponajviše onih tek nadolazećih, te da osigura trajni utjecaj u kvalitativnom oblikovanju kulturne politike grada i regije.
Sukladno navedenim zadaćama imamo profesionalnu odgovornost, a i moralnu obvezu reagirati i informirati kulturnu javnost na situacije i događaje koji štete ugledu umjetnika i sredine u kojoj profesionalno djeluju.
Naime, tijekom siječnja ove godine u Galeriji likovnih umjetnosti Osijek otvorena je izložba povodom 60 godina osnutka spomenute ustanove pod nazivom „POGLEDI 20. STOLJEĆE U FUNDUSU GLU OSIJEK”.
Autori izložbenog koncepta i kustosi izložbe Vlastimir Kusik, Valentina Radoš i Daniel Zec odabrali su sedamdeset i jednog autora sa sto i osamdeset i šest djela, kako isti navode „prve kategorije, dakle nacionalne i međunarodne vrijednosti”. Nemalo smo iznenađeni činjenicom kako je spomenuti kustoski trojac ignorirao i time obezvrijedio osječku likovnu scenu i njene protagoniste ne uvrstivši na izložbu niti jednog umjetnika iz našeg grada koji je živio i profesionalno djelovao unutar razdoblja od 30-ih godina prošlog stoljeća pa sve do njegovog svršetka !?
Pitamo se po kojem su vrijednosnom kriteriju isključeni brojni osječki umjetnici čiju su kvalitetu rada nedvojbeno potvrdili najugledniji hrvatski povjesničari i teoretičari umjetnosti (G. Gamulin, Z. Maković, I. Šimat Banov, M. Lučić, A. Glibota i dr.) kroz mnogobrojne izložbe i manifestacije nacionalnog (Hrvatski trijenale grafike, Hrvatski trijenale kiparstva i dr.) i međunarodnog značaja najviše kategorije (Venecijanski bienale, Bienale u S. Paulu i dr.).
Očigledno je da i najviši sudovi stručnjaka i osvojene likovne nagrade i priznanja našim umjetnicima koji su djelovali posebice u zadnjim godinama 20. i početkom 21. stoljeća, nisu bili dovoljna potvrda autorima ove izložbe da bi na osječke stvaraoce obratili pozornost i na izložbu zasluženo uvrstili njihove radove, a koje Galerija, iako u nedovoljnom broju, provjereno posjeduje. Teško je i gotovo nemoguće opravdati odluke i postupke V. Kusika, D. Zeca i V. Radoš , a i neshvatljiva je asimetrija vrednovanja umjetnosti uglednih hrvatskih povjesničara umjetnosti i spomenutih autora izložbe! Kako su takvi oprečni stavovi mogući kada je kvaliteta umjetničkog djela bez obzira na njegove subjektivne implikacije itekako mjerljiva, usporediva i u ovom slučaju neosporno dokaziva?! Prvo što se nameće je zaključak da se radi o osobama suženih strukovnih obzora i površnih uvida u kulturnu povijest grada ili je posrijedi nešto sasvim drugo, teško dokučivo zdravom razumu! Muzej je tradicionalno zamišljen kao ustanova koja se bavi prikupljanjem, čuvanjem, klasificiranjem i izlaganjem umjetničkih predmeta te ima ulogu stvaranja estetskih normi i definiranja ukusa javnosti. On nam daje povijesni pregled određene epohe historizirajući suvremenost i promovirajući aktualni trenutak. Sa sigurnošću možemo ustanoviti da kustosi našeg Muzeja likovnih umjetnosti nisu udovoljili takvim zadaćama i da su se pokazali iznimno neuspješnim u promišljanju vlastite uloge!
U predgovoru kataloga izložbe V. Kusik zaključuje kako „Muzej likovnih umjetnosti (GLU) želi biti dobrom vilom hrvatske moderne umjetnosti i potrebu predstavljanja njezinih važnih, bitnih i vrijednih svojstava…”! Ovakva tvrdnja je u najmanju ruku licemjerna i neistinita jer je jasno uočljivo da u postavu izložbe gotovo i nema radova bitnih umjetnika iz zadnja dva desetljeća 20. stoljeća, a nema ih zato što ih Galerija uopće ne posjeduje u svojim depoima što nam govori da tijekom tog razdoblja nije bilo značajnijih otkupa kako osječkih tako i drugih hrvatskih umjetnika, iako je dobro poznato da je GLU dobivala izdašna novčana sredstva za otkup umjetnina! Zašto nije bilo otkupa možemo samo nagađati, ali i svjedočiti o notornoj nebrizi i indolentnosti kustosa i djelatnika GLU spram umjetničkih tendencija toga perioda i umjetnika koji su zasigurno svojim produktivnim i potentnim likovnim djelovanjem obogatili i zadužili hrvatsku kulturu pa time i zaslužili da im djela budu zastupljena u najvažnijem muzeju takvog tipa u gradu i regiji. Eklatantan primjer tomu je jedan jedini izloženi rad iz perioda 90-ih godina prošlog stoljeća, a radi se o osrednjem ostvarenju nevažnog umjetnika pa je Kusikova izjava da „Muzej likovnih umjetnosti predstavlja djela od kapitalne važnosti, značenja i vrijednosti za hrvatsku kulturu i sredinu u kojoj se nalaze,…” uistinu smiješna!
Iz svega navedenog možemo s gorčinom zaključiti da je izložba „POGLEDI 20. STOLJEĆE U FUNDUSU GLU OSIJEK” obilježena nedorečenošću uvida u objektivno likovno stvaralaštvo grada i njegovih umjetnika te da je ponudila heterogenu i nezaokruženu sliku pravog stanja stvari nacionalne likovne produkcije. Kustoski trojac u ovom se slučaju pokazao represivno neaktivnim kulturnim djelatnicima, dezorjentiranim arbitrima i egzekutorima nekoliko naraštaja osječkih umjetnika ignorirajući neupitnu vrijednost njihovog rada i time su naštetili ponajviše kulturnoj slici grada, ali i sebi samima odnosno ustanovi iz koje dolaze. Očito je da su podbacili i da su nedorasli izazovu oblikovanja jedne tako relevantne izložbe, a prouzrokovana šteta pokazat će se dugotrajnom jer ovakvi retrospektivni i važni pregledi uprizoruju se tek svakih nekoliko desetljeća.
Stoga ćemo, u iščekivanju bolje kulturne klime i politike, opet morati sami pronalaziti mjesta ostvarivosti vlastitog rada ne koristeći patronažne savjete profesionalno uhljebljenih i emotivno uspavanih lokalnih kustosa i kritičara umjetnosti!
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Osijek, Osijek, ožujak 2014.
foto: glas-slavonije.hr
