Otvorena izložba Ksenije Talijančić: Oči starih kuća

ksenija talijančić - galerija u predvorju - 2014 18

ksenija talijančić - galerija u predvorju - 2014 18

Galerija U predvorju, Mihanovićeva 2, Zagreb
Ksenija Talijančić Šubat
“Oči starih kuća”
od 03.07. (u 19.30) do 28.08.2014.

foto-galerijaFoto: Dubravko Maričić

Oči starih kuća

Oči nas gledaju, a i mi njih, pogotovo oči starih kuća. Zatitra u nama sjeta, daleka radost djetinjstva, tajanstvo intime, neka draž, ježurava poetika, lirika. Osjetimo u nekoj škripi, škrgutu, lepuranju bure, prozračni se duhovi igraju i odmah se domišljamo, koji to predak brine za nas? No to bajkovito tajanstvo naših staništa slikarici Kseniji Talijančić nije bilo dostatno, pa se usredotočila na detalj, likovno atraktivnu škuru, koja pokriva oko kuće, krhi prozor, koji je pogled, granica u intimu, ali i iz intime u izvanjski svijet. Još se te granične imaginarne crte bitka zovu: okno, pendžer, kibic fenster, ili već kako hoćete.

ksenija talijančić - galerija u predvorju - 2014 1

Umjetnica nam u svom novom, vrlo inspirativnom, a u izvedbi maestralnom likovnom ciklusu, nenadano likovitom, tajnovitom, donosi u detalju, ali i poetičnoj kolorističkoj eskapadi, to pokrivalo očiju kuća, tu zaštitu od bure i radoznalih pogleda, pa vidimo čudo tvorbe, korisnosti obojenosti, ali i ono najvažnije, kako nas škure mame, izazivaju, brinu se za svoje ukućane, kao i ukućani za njih, a samo su komadići obojenog drveta.

Naoko skroman motiv u likovnoj, malo iščašenoj prezentaciji umjetnice, postaje smjerno donesen atraktivan, raskošan koloritom i poetikom vrlo zanimljiv. Ti mali zaštitnici prozora kamenih kuća postaju simboli, postaju čudo ljepote i estetska tajanstva asocijativne poetike, pod sitnozorom kolorirane šarene sjete majstorice kista.

Ni orkanska im bura ne može ništa, osim što urliče, ponekad čak i lomi, a lijepe su interesantne, kao i majstori koji su ih stvorili na kuće postavili učvrstili, obojili, dali im karakter i oblik, gospodaru udovoljili, a sebi likovnu slavu naznačili.

ksenija talijančić - galerija u predvorju - 2014 9

Slikarica Ksenija se zaigrala i podastrla nam na 21 slici čudesnu koloriranu likovnu bilješku, koja je podjednako realna, figurativna, kao i irealna, apstraktna. Dopadljivo nijansira likovni ukaz o nadnaravnosti, a opet vidljivosti nevidljivog. Konsolidira figurativnost stvarnog, kroz asocijativnost neprisutnog, a mogućeg, životnog . Njene škure, u detalju figurativne, u ozračju tajanstvene, zagonetne, lirski nijansirano obojene, pjevaju o ljudima i njihovim životima. Naglašeno, boja je komponirana kao sjetna kantilena uspomena na davne ljubavi i istinite doživljaje koji nas još i danas uzbuđuju, griju, sretnima čine. Umjetnica je s perfektuiranom mjerom proplamsaja i nijansi ostvarila sjetne osjećajnosti, donijela simboličnu postojanost onih kojih više nema, a tu su; naši, dragi, začarani, u uspomeni sačuvani, živi do bola, bolesno stvarni, a umu nestvarni, nebu na usluzi.

Njene slike nisu etide obojenih vježbi na likovnom umijeću geste i pameti, nego su tvorbe iritantne ljepote, ugođajnosti, pa mi spoznajemo; s ponistre se vidi sve, sav lijep život, kao i njegove pojavnosti i čujnosti. Titra ljubav, ječe svađe, ali sjećamo se i briga, nada, te zloća, pa dobrota, a nadasve očekivanja, iščekivanja. Škure nam pjevaju nadnaravnom lirikom o sreći i uzoritosti intime, kao i o svima onima koje skriva iza svojih ponekad oronulih, ali tvrdih kapaka i iskrene ljubavi čuvara, na granici stvarnog i nestvarnog.

Stijena stare tvrde kuće koju tek slutimo i drveni, ponekad oronuli kapak obojen nježnošću, ženstvenošću tanane likovne ruke žene, inspirativna su sveobuhvatna lirska poema ove likovne izložbe. To nije kapak deve, koji propušta vid zasipan pijeskom pustinje u oluji, to je kapak istine, malog čovjeka u poveznici sa istinama nadirućeg svijeta, pa makar to bila čangrizava susjeda.

Umjetnica je postigla gotovo nemoguće. Svaka slika je zasebna samostojeća „uta”, a sve skupa su, ne zbirka likovnih „tanki”, haiku prikaza, misaonih ukaza, nego prekrasna mogućnostima kolora strukturirana, jezgrovita poema ljepote duha i prošlih vremena.

ksenija talijančić - galerija u predvorju - 2014 10

Nijansom iz lepeze duge ili proplamsajem erupcije u srž kolorita, te detaljem kao simbolom, umjetnica vizionarski priziva davne, ali i današnje korisnike prostora iza tih kućnih očiju. U tišinama astrala, ali stvarnosti slike, plamsa u eskapadama odraz svjetla koje se prikrada, raslojava i sugerira nam privid , ali i ljupkost igre na prozorima bitka, koji su granica unutarnjeg i izvanjskog. Koliko škure brane prodore izvanjskog svijeta u začaranost intimiteta, toliko svojom raskošnošću, raširene i šarene pozivaju izvanjskost da posjeti i osvijetli bilo samog srca stare kuće i njenog žiteljstva.

Taj drhtaj prožimanja, povlačenja, provlačenja, zatvaranja, pa čak i prema nebu umjetnica je nježno naznačila i vratila zavedenog promatrača u sjetnu stvarnost, kao da ona prošla i već zaboravljena djetinjstva nikad nisu prošla, a rijetki ih se sjećaju da su postojala.

Pogledom na škure i danas nas dražesno potresa ta čedna, naivna, radoznala sreća. Da obišli smo cio svijet, ali sebe istinski nismo dostigli, pa uživajmo zavedeni umijećem umjetnice da nas kao nekim vremeplovom vrati u naša sjećanje i ljubavi. Jednostavnost je najteže naslikati, a Ksenija je dosegla tu sposobnost likovnog pjeva.

Josip Palada, književnik

ksenija

Ksenija Talijančić

Sastavnice mediteranskih zdanja, drvene škure na fasadama pitoreskne arhitekture, slikarski su motiv višeslojnog značenja. I kao konkretna predmetnost i kao znakovita forma odraza tradicije i svakodnevnog života. Njihova konotacija proizlazi iz simboličnosti postojanja, granice javnog i privatnog, bučnosti ulice i intime doma. Drugim riječima, škuri kao znak urbanog identiteta prostora juga više su od karakteristične, a i raznolike forme, utkane u posebnost sredine.

Ksenija Talijančić u prividnoj jednostavnosti predloška iznašla je mogućnosti likovne preobrazbe, dajući motivu svoj autorski pečat. U rasponima riješenja, utkanim u jedinstvo načina Ksenija je posebni vid ljepote dovela do slikarske uvjerljivosti, neovisno radi li se o ostvarenjima relativne opisnosti ili o formama likovne redukcije. Početak ovog intrigantnog ciklusa vezan je u djelima ambijentalne širine uz varijantu postimpresionističke stilistike, s odmjerenim i odnjegovanim kolorističkim odnosima prožetih suptilnošću difuznog svjetla. Realistična potka dobila je treptaj slikarskog fluiditeta u kojem su zdanja, s partikulama škura, nositelji pejzažnog kadra. No postupno Ksenija se koncentrira na motiv u užem smislu. Dokida Ksenija detalje oko škura tako da dinamične plohe dobivaju punu likovnu autonomnost, a struktura fasada, njihovog svojevrsnog okvira, dolazi sadržajno u drugi plan. To sadržajno pročišćavanje kreće se u dva smjera. S jedne strane sluti se tekstura pročelja, a s druge Ksenija se u aktivitetu fonda približava fenomenu apstraktne slike. Škure, kao likovna lozinka, svojom pravokutnim geometrijskim određenjem daju osnovu pravilnosti kompozicije, izvjesne egzaktnosti reda i ritma. Ksenija Talijančić i u svjesnoj i logičnoj „shematici” rasporeda prizora maštovitošću pristupa iznalazi pomake u brojnosti izgleda. Poštuje i gradivne elemente motiva kroz čitkost svih segmenata, ali i slobodnijom gestualnošću stvara organizirane mrljolike partije, razvijane u slijedu ploha. Imaginacijom u prožimanju s činjeničnim Ksenija se približava asocijativnosti epiderme izgleda. Oslobađa predmetno lokalnog tona (premda se danas škure boje poprilično raznoliko) te osebujnom kromatikom dosiže zvučnost palete. U zavodljivoj temi Ksenija i bojom, akcentuiranjem u jedinstvenosti scene, pulsiranjem slikarske magme osmišljava slikarski niz u kojem i racionalno dobiva šarm likovne igre.

U svakom slučaju radi se o izložbi slikarske zrelosti, izrazu koji u i među vjetrometinom suvremenih izama nosi vjerodostojnost i svježinu. Ksenija Talijančić svojim kreativnim zanosom i neospornim talentom, temperamentom i disciplinom, prepušta se općim mjestima tvarnih uspomena, dajući im puninu umjetničkog vitaliteta. U onoj ljepoti u kojoj i izbrazdanost oporog nosi mekoću putenosti. U tkanju slikarskog taktiliteta i postojanosti emotivnih silnica.

Stanko Špoljarić, prof.

ksenija talijancic 9 1

Slikarica Ksenija Talijančić, rođena je u Zagrebu 1948. godine, gdje je završila gimnaziju i Pravni fakultet. Do sada je imala pet samostalnih izložba. Sudjelovala je na brojnim skupnim izložbama, te likovnim kolonijama humanitarnog karaktera. Članica je Hrvatskog likovnog društva (HLD), Likovnog društva Moslavački krug iz Popovače, Likovne udruge Humanart iz Zagreb, Udruge Ama-Artem, Udruge likovnih stvaralaca Zaprešić, DGD-a, Udruge Štagalj, te suradnik je portala Akademija Art. Od 2009. godine redovno pohađa likovnu radionicu slikanja u Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu pod umjetničkim vodstvom profesora Dubravka Lepeja, a od 2013. likovnu radionicu crtanja kod profesora Zdravka Đereka. Nakon odlaska u mirovinu potpuno se posvećuje likovnom izričaju, te organizira i sudjeluje u brojnim radionicama različitog umjetničkog karaktera.