Slavko Kopač: NASTANJENO STABLO
Otvorenje u petak, 21. veljače 2014., u 19 sati u galeriji Waldinger (Fakultetska 7, Tvrđa, Osijek).
Izložba je ostvarena u suradnji s “Galerijom Klovićevi” dvori iz Zagreba, koja nam je ustupila svoju cjelokupnu zbirku Slavka Kopača koja će biti predstavljena osječkoj publici. Izložba ostaje otvorena do 12. ožujka 2014.
Slavko Kopač stvorio je opus koji pripada vrhunskim dometima hrvatske i svjetske likovne umjetnosti, snažno obilježivši francusku i europsku likovnu scenu druge polovine 20. stoljeća.
Slavko Kopač, na sreću, nije rijedak gost u izložbenim prostorima rodne mu Slavonije. Ovaj put biti će predstavljen u Galeriji Waldinger izborom iz donacije što je, prema umjetnikovoj želji, ratne 1993. godine stigla u Galeriju Klovićevi dvori, ondašnji Muzejski prostor, iz kolekcije Art brut iz Lausanne.
Iako brojčano nevelika (ukupno 70 djela), darovana zbirka antologijski predstavlja Kopačevo jedinstveno stvaralaštvo, istodobno blisko i nadrealizmu i informelu te najpotpunije izraženo u art brutu, odnosno vlastitoj i osobnoj njegovoj inačici. Ova izložba stoga daje presjek opusa od prvih zagrebačkih veduta, kojima je po završetku Kraljevske umjetničke akademije u klasi profesora Vladimira Becića kročio u svijet hrvatskoga modernog slikarstva, preko akvarela i crteža iz godina provedenih u Italiji do krhkih sliko-skulptura, minijaturnih keramika i papirmašea iz šezdesetih godina, te slika i kolaža iz posljednjega razdoblja.
Već su Kopačevi rani gvaševi i akvareli (Savska cesta i Akvarel Zagreb iz 1938. godine) slobodniji u tretmanu po uzoru na neprikosnovene mu autoritete Račića, Kraljevića i Juneka… (Ivana Sudec Andreis)
Slavko Kopač rodio se u Vinkovcima 1913. godine. Završio je tamošnju gimnaziju, a studirao slikarstvo na Kraljevskoj likovnoj akademiji u Zagrebu u klasi Vladimira Becića. Kao stipendist francuske vlade 1939.-40. godine boravio je u Parizu, a potom bio preseljen u Mostar, gdje postaje nastavnikom crtanja na mostarskoj gimnaziji. Ubrzo napušta Mostar, kratko boravi u Zagrebu kao nastavnik na Drugoj klasičnoj gimnaziji, a 1943.-48. odlazi na studijsko putovanje u Italiju. Krajem 1948. dolazi u Pariz, gdje započinje dugogodišnje prijateljstvo i suradnju s francuskim umjetnikom Jeanom Dubuffetom. Ovdje je, prema Dubuffetovoj želji, postao kustosom i konzervatorom zbirke Art brut do njezina preseljenja u Lausanneu 1975. godine, a po preseljenju zbirke bio je član Upravnog odbora.
Oženio se 1953. te sa ženom Paulette i sinom Laurentom živi i stvara na Montmartreu.
Umro je u Parizu 1995. godine i pokopan na groblju Montmartre.
Osim slikarstva, bavio se kiparstvom, ilustracijom i opremom publikacija i pjesništvom, a autor je i svečanoga zastora osječkoga HNK (uz pomoć Rudolfa Labaša izveden je 1989.-90.).
Samostalno je izlagao u Zagrebu, Vinkovcima, Firenci, Trstu, Rimu, Venceu, Parizu, Milanu, Perugi, Kentuckyju, Rijeci, Louisvilleu, Orléansu, Osijeku, Beogradu, Splitu, Chicagu, Houstonu te na brojnim skupnim izložbama diljem svijeta.
Za života je darovao svoja djela Gradskomu muzeju Vinkovci i Muzejsko-galerijskom centru (danas Galerija Klovićevi dvori).
