Obsieger: Freske dvorca Brezovica

Pogledajte fotogaleriju fresaka dvorca Brezovica autora Ivana Obsiegera!

Dvorac Brezovica (1971.)

 "Kad pogledate s vrha Mesničke ulice ili sa Štrosmajerovog šetališta, vidjet ćete nadesno iza Savskog mosta prema Vukomeričkim goricama, nalijevo od Stupnika u simfoniji pitome ravnice dvije, tri bijele pjege: crkvu, župni dvor, a nalijevo u parku stari grad, plemićki dvorac… To vam je Brezovica. Za dva sata dobra pješačenja ste tamo… Tu, pod starim, časnim ovim krovom, naučio sam i ja najveću ljudsku dužnost našu: da razumijemo našu zemlju i naš narod, da iznad svega na svijetu ljubimo Domovinu i da svaku uvredu njoj nanesenu osjetimo kao mraz na vlastiti obraz, kao osobnu uvredu."

(VIII, 154-155. A. G. Matoš: MISLI I POGLEDI, izbor M. Ujević, Zagreb, 1955. Izdanje i naklada Leksikografski zavod FNRJ)

Gospoštija Brezovica spominje se već u 13. stoljeću. Godine 1217. u njoj stoluje knez Jaroslav, a kasnije njegov sin Ivan Okićki. Potomci Ivanovi se po njemu nazivaju Ivanovići (filii Iwan de Bresowitza). Nasljedstvo Ivanovića zadnji put se spominje 1488. godine, a nasljeđuju ga kćeri kojima se priženjuje rod Dragostić te nakon toga opet po kćerima rod Mrnjavčević (ili Mrnjavčić prema Laszowskom) koji drži posjed Brezovicu od 1526. do 1663. godine. Nakon smrti zadnjeg Mrnjavčevića Vuka 1663. godine posjed preuzimaju Zrinski. Najprije Nikola, zatim njegova udovica, pa brat Petar koji ga u ime svojeg nećaka zaposjeda do svoje tragične smrti u Bečkom Novom Mjestu 1671. Godine1691. posjed darovnicom preuzimaju grofovi Draškovići. Ivan V. Drašković je najvjerojatnije započeo gradnju baroknog dvorca kakav danas poznajemo, a nakon što je izgorjela stara drvena kurija. Obitelj je izgradila 1756. godine i župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije s dva specifična valjkasta tornja na Golom brijegu nedaleko Dvorca te 1776. kapelicu uz Dvorac. I crkva i kapelica bile su oslikane, što je nažalost uglavnom uništeno. Josip Kazimir Drašković je po povratku iz Sedmogodišnjeg rata dao izraditi freske s motivima ratnih prizora u glavnoj dvorani Dvorca. Draškovići drže imanje do 1807. kada ga preuzima hrvatski ban Gyulay, potom od obitelji Gyulay posjed kupuje zagrebački veletrgovac Auš (ili Aus), a od njega Zagrebačka nadbiskupija 1912. koja ga drži do 1946. Godine 1939. kardinal Alojzije Stepinac daje izgraditi samostan karmela u neposrednoj blizini Dvorca.

Dolaskom nove vlasti posjed se otima Nadbiskupiji i predaje u "vlasništvo narodu". Sav je inventar Dvorca, stilski namještaj, bogata biblioteka i sl., opljačkan ili uništen. Veći je dio raritetnog "engleskog" parka, stoljetni hrastovi, bukve, crnogorica, egzota, posječen. Freske kao neprimjerene novom ustroju društva, prebojane su sivom, nasreću tutkalnom bojom. Većim dijelom su očišćene i restaurirane 60-ih godina. 1947. ili 48. godine nadomak Dvorca sagrađena je zgrada Vrtlarske škole. Kasnije je u zgradi bila Osnovna škola do 1967, a od 1968. do 1999. "Atelijer Brezovica” (slikari Eugen Kokot, Mladen Macolić, Nevenka Šafranić Macolić, Ivan Obsieger, Mirko Stoić, Fadil Vejzović i Ljerka Žingerlin). U početku je u Dvorcu bila konjušnica, pa skladište Poljoprivredne zadruge, nakon toga nastava predvojničke obuke, da bi 50-ih sve bilo dano na korištenje (u posjed) ugostiteljima – "Griču", "Lovačkom rogu", "Lotrščaku", "Splendidu"! Ugostitelji Dvorac koriste uglavnom na neprimjeren način, zlorabeći povijesnu i kulturnu baštinu: "Centralna dvorana s freskama također služi kao prostorija za veće skupove i na freskama su vidljivi zabijeni čavli, rupe od prijašnjih čavala te pokušaj krpanja takvih tragova gipsom – potpuno neprimjereno i protivno svim restauratorskim principima.

Freske su u prilično lošem stanju – izložene su i agresivnoj atmosferi – dimu cigareta. Cijela prostorija je do visine parapeta (vjerojatno zbog lakšeg održavanja) oličena uljenim naličem – opet potpuno u suprotnosti s principima zaštite i očuvanja kulturne baštine. (Freske su se protezale do poda! – opaska I. O.) …Izričito je bilo dogovoreno i utvrđeno da se centralna dvorana ne koristi za potrebe ugostiteljstva (…) što, međutim, nije poštivano. (Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Zagreb, 612-08/90-01/101 od 9. srpnja 1990) U proljeće 2007. godine sve je vraćeno Zagrebačkoj nadbiskupiji, odnosno Kaptolu, a prije toga je još jednom sve opljačkano (inventar, radijatori, lusteri i sl.). Do siječnja 2009. Dvorac je služio kao okupljalište, "tulumara" narkomanima i sličnima koji su provalili sva vrata i prozore, porazbijali gotovo sva stakla i uništili što su stigli. Nasreću, freske nisu dirali. Nakon reportaže u novinama i na televiziji te prijave policiji (urudžbeni broj: 511-19-32/3-8851/08), vlasnik je ipak zaštitio objekt od neposredne opasnosti devastiranja, požara i sličnog, zatvorivši daskama prozore i vrata u prizemlju. Dvorac, nažalost, i dalje nezaustavljivo propada, krov prokišnjava, drvenarija trune, žbuka otpada, sve zarasta u korov i smeće…!

Imanje Brezovica je kroz stoljeća bilo predmet nasljeđivanja, trgovine, preprodavanja, darovnica, raznih hipoteka i malverzacija, pa i nasilnog otimanja, eksplicira Emilij Laszowski u svojoj knjizi ”Hrvatske povjesne gradjevine – mjestopisni i povjesni opisi gradova, kula, samostana, crkava i drugih povjesnih gradjevina domovine Hrvata” (Zagreb, 1902) i to se očito nastavlja do danas. ”Poslije rata 1945. komunisti su oteli dušu hrvatskim dvorcima i kurijama” – rekao je nedavno jedan poznati znalac. Je li i sada ponovo na djelu svojevrsni "baštinocid" kad je u pitanju Dvorac Brezovica i to od strane instance od koje bi se to moglo najmanje očekivati!?

Vlasnik je kocem 2009. godine djelomični i privremeno zaštitio Dvorac Brazovica ograđivanjem, ostaklio je prozore i popravio krov gdje je prokišnjavalo. Naophodno je da se Dvorac revitalizira i privede primjerenoj namjeni.

JOSIP KAZIMIR DRAŠKOVIĆ 1716 – 1765.

Ivan V. Drašković (1660-1733), poznati pripadnik hrvatske plemićke obitelji bio je hrvatski ban i general. Za pretpostaviti je da je inicirao gradnju Dvorca Brezovica. Njegov sin Josip Kazimir Drašković nastavio je obiteljsku tradiciju, stupio je u vojničku službu 1734. u osamnaestoj godini života.

Josip Kazimir Drašković (1716 – 1765.), pred smrt je odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije.

Ratovao je protiv Turaka u Srbiji i Vlaškoj i na mnogim drugim ratištima te je uskoro stekao čin general-bojnika. Učestvovao je u Sedmogodišnjem ratu 1756-1763. Borio se protiv Friedricha II. Velikog. Zapovijedao je postrojbama Hrvatskih krajišnika. Isticao se izuzetnom hrabrošću i vještinom. Radi toga je 4. prosinca 1758. promaknut u čin podmaršala i odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije, najvišim caričinim odlikovanjem.

Viteški križ reda Marije Terezije

Sagradio je Dvorac Brezovica, zasadio prekrasan ”engleski” park i vrlo rado boravio na obiteljskom imanju, pažljivo ga i s ljubavlju njegujući. U središnjoj je dvorani dao izraditi freske s prizorima iz Sedmogodišnjeg rata u kojem se proslavio. Freske su izuzetne likovne vrijednosti i raritetne po gotovo "stripovskom" prikazu onovremene strategije i taktike ratovanja, vojne opreme, opsade i granatiranja utvrda, saniteta, vojne logistike i sl.

Bio je u braku s barunicom Suzanom Malatinski. Imali su tri sina – Ivana VIII., Filipa I., Josipa II. i dvije kćeri, Julijanu i Barbaru. Pred samu smrt, 15. listopada 1765. odlikovan je Komanderskim križem Marije Terezije, unaprijeđen u generala topništva i postavljen za zapovjednika Transilvanije (Erdelja). Josip Kazimir Drašković je umro u Dvorcu Klenovnik, 9. studenog 1765. godine.

”… tada shvaćam onu zamamnu otajstvenost kojom bi me uvijek svladala starodrevna Brezovica. Usred svega toga – gdje mi se svagdje javljala prošlost i sve odisalo njenim tajanstvenim dahom, a treptjele sjene života, već i na groblju zaboravljena – bilo mi je svaki put kao da sam zašao u kakav daleki bajni svijet i kao da sam pristupio ne više djedovima već pradjedovima, pa mi je stoga na srcu bilo nekako čudnovato nesigurno, nejasno, dapače i tjeskobno, ali i neiskazano ugodno. (…) Možda nemam pravo, ta – čemu da tajim, meni svu dušu i sve srce prisvaja ljubav i odanost prema tim starodrevnim domovima.”

(Ksaver Šandor Gjalski: ”Diljem Brezovice”, iz zbirke ”Pod starim krovovima”)

Dvorac Brezovica (2008.)

Ivan Obsieger, Atelijer Lučko, veljače 2009.
Dvorac Brezovica
Pogledajte fotogaleriju fresaka dvorca Brezovica autora Ivana Obsiegera!

S lijeve strane, vozeći se iz Zagreba željeznicom prema Karlovcu kod postaje Leskovca, vide se svjetle kube kula brezovičkoga grada. Grad stoji na oniskom humku okružen krasnim nasadom, u prostranoj ravnici, što no se pružila od desne obale Save prema Vukomeričkim goricama. Osobito se lijepo prikazuje brezovički grad sa Štrossmayerovog šetališta u Zagrebu. Od onuda opažamo onu lijepu izmjenu položaja razvaline okićke, te pitomoga okoliša, u kojem se raskrilio grad Brezovica. Od Zagreba je jedva sat i četvrt vožnje do toga grada, a od željezničke postaje Leskovca lako se onamo stigne pješke za četvrt sata.

Tako je prije više od stotinu godina hrvatski povjesničar Emilij Laszowski započeo svoj i danas vrijedan «mjestopisni i povjesni» opis Brezovice u publikaciji Hrvatske povijesne gradjevine, tiskanoj 1902. u Zagrebu. Brezovica se spominje još 1277. kao posjed Ivana, sina kneza Jaroslava, gospodara grada Okića. Koncem 14. stoljeća posjed dolazi u ruke obitelji čiji se potomci nazivaju Ivanovićima i nose pridjevak «de Brezovica». Iako su obnašali ugledne javne dužnosti kao kraljevski i banski povjerenici, gospodari Brezovice zapali su u drugoj polovici 15. stoljeća u materijalne teškoće pa su počeli zalagati dijelove imanja. Kad je umro Nikola Ivanović, koji se poslije 1488. više ne spominje, obitelj Ivanovića je izumrla u muškoj lozi, ali je Nikolina kći Katarina uspjela zadržati Brezovicu. Godine 1522. posjed je preuzeo Katarinin zet Nikola Mrnjavčić, koji je 1524. dobio i formalnu potvrdu vlasništva u obliku kraljevske darovnice. U to vrijeme brezovički je grad bio okružen dvostrukim bedemom, a na njegovoj istočnoj strani nalazio se okrugli toranj. Iako je Vuk Mrnjavčić, posljednji muški potomak Mrnjavčića, 1644. oporukom prepustio Brezovicu hrvatskom banu Ivanu Draškoviću, poslije njegove smrti 1663. imanje su preoteli moćniji Zrinski. No, nakon što je Petar Zrinski 1671. pogubljen u Bečkom Novigradu (Wiener Neustadt), Ivan Drašković je ipak ušao u posjed Brezovice i počeo graditi barokni dvorac kakav danas poznajemo. Draškovići su 1756. podigli župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije s dva specifična valjkasta tornja na Golom Bregu nedaleko dvorca, a 1776. obitelj je uredila i kapelicu uz dvorac.

Posebnu pažnju uređenju dvorca i njegova okoliša posvetio je Josip Kazimir Drašković (1716.-1765.), sudionik Sedmogodišnjeg rata (1756.-1763.). Riječ je o ratu u kojem su se na jednoj strani borile Velika Britanija, Francuska i Pruska, a na drugoj Habsburška Monarhija i Rusija. Borbe su se vodile u srednjoj i zapadnoj Europi, ali i u Sjevernoj Americi i Indiji. U Srednjoj Europi ratovali su Hrvati i drugi habsburški podanici zajedno s Prusima protiv Rusa, u zapadnoj Europi sukobljavali su se Francuzi i Englezi, a u Sjevernoj Americi i Indiji vodila se borba između Velike Britanije i Francuske za kolonije. Budući da se istovremeno odvijao čak na tri kontinenta (Europa, Sjeverna Amerika i južna Azija), Sedmogodišnji rat može se smatrati svjetskim ratom 18. stoljeća ili svjetskim ratom prije svjetskih ratova 20. stoljeća. Po povratku iz rata, u kojem je stekao generalski čin i bio odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije, Josip Kazimir Drašković je dao urediti park u engleskom stilu. Za razliku od francuskog parka, obilježenog postojanjem granica između geometrijski rezanih dijelova parka i ostatka okoliša, osnovno je obilježje engleskoga parka potpuno brisanje granica između parka i ostatka okoliša. Središnju dvoranu u dvorcu Kazimir je uresio freskama s prizorima iz Sedmogodišnjeg rata, izuzetne dokumentarne i umjetničke vrijednosti.

Brezovicu je 1807. od Draškovića preuzeo hrvatski ban Gyulay, 1893. kupio ju je zagrebački veletrgovac Auš (Ausch), a 1912. dvorac je prešao u vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije. Osim što je 1946. oduzet crkvi, dvorac je opljačkan, a veći dio engleskog parka posječen. Brezovica je pretvorena u „narodnu imovinu", postavši svačije i ničije dobro, što je generiralo njezino višedesetljetno devastiranje, zanemarivanje i propadanje. Nadomak dvorca sagrađena je zgrada Vrtlarske škole, a u dvorcu su se redali neprikladni sadržaji: konjušnica, skladište Poljoprivredne zadruge, nastava predvojničke obuke i ugostiteljski sadržaji.

U zgradi Vrtlarske škole radila je do 1967. osnovna škola, a od 1968. do 1999. tamo je bio smješten "Atelijer Brezovica" (slikari Eugen Kokot, Mladen Macolić, Nevenka Šafranić Macolić, Ivan Obsieger, Mirko Stoić, Fadil Vejzović i Ljerka Žingerlin). U proljeće 2007. dvorac Brezovica vraćen je Zagrebačkoj nadbiskupiji. Novi vlasnik je dosad malo što učinio na zaštiti dvorca, a kamoli na njegovoj primjerenoj valorizaciji. Dvorac i dalje propada, krov prokišnjava, žbuka otpada, a dragocjene freske se oštećuju. Krajnje je vrijeme da se sustavnije i osmišljenije poradi na uređenju dvorca i njegovu privođenju svrsi uobičajenoj u civiliziranom svijetu.