Nina Popović: KONSTRUIRANA NUŽNOST

Popovic Nina 01

samostalna izložba
Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
otvorenje: subota, 15. II. 2014. u 19.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan

Izložbu će, uz prisustvo autorice, Eugen Borkovsky

Popovic Nina 02

GRUPNI PORTRET BEZ OSMJEHA

Lice je osnovna oznaka identiteta. Lice govori o našem unutarnjem stanju ili nosi željenu grimasu. To je dio tijela koji je neponovljivo osoban. Dio tijela koji nas označuje kao pojedinca. U našem slučaju, Nina Popović, služeći se slikarskim i crtačkim metodama, predstavlja kolekciju portretnih radova. Uvijek je motiv žensko lice. Autorica ne prikazuje ambijent u kojem bi se mogle nalaziti. On ih izolira. Pažnju posvećuje njima samima, njihovim izrazima i svom doživljaju njihovih lica. Ovi radovi nastali su na temelju portreta, no ovo nije klasična izložba portreta. Umjetnica se ne zadovoljava prikazom oblikovnog stanja, već napor usmjeruje psihološkom trenutku modela. Komentar ovom projektu traži doticanje više područja koje autorica apsolvira kako bi došla do rezultata koje podastire.

Ideja akcionizma nazire se u realizaciji. Nina ulazi u prostor modela koji joj dopušta prisustvo. Tu, bez režije ili uz minimalno poziranje bilježi situaciju, ispovijed. Ona osluškuje i krade trenutak. Činjenica psihološke interakcije daje posebnu kvalitetu ovim likovnim bilješkama. Autorica koristi niz. Nakon jednog, ona oblikuje drugi model ujedinjujući ideju motiva sa novim doživljajem. Rezultat je nov, ali, začudno, opet snažan. Lica pred nama nisu prikazana u opuštenoj atmosferi poziranja. Nije zabilježen osmjeh. Podloga, zadržava, pamti osjećaje, dojmove i postupke izvedbe rada. Promatraču ne izmiče dramatika naglašena ekspresivnim pristupom i neslikarskim intervencijama koje zapažamo na portretima.

Ponuda obraza potiče tračersko razmišljanje: tko su ove osobe i što znače umjetnici. Prikazane su nama nepoznate žene ali i autoportret. Autorica premisu pojašnjava u obrazloženju. Prikazane osobe vežu slične životne situacije. Umjetnica nam otkriva kako su to tzv. druge žene, one koje više nisu prve. To znači rastavljene. Građa uvedena u projekt problematizira realnost. Jer, i u dječjoj slikovnici ženski lik nalazimo u kuhinji ili u igri s djetetom. Muškarac je u dnevnom boravku, izvaljen na kauču ili u uredu, tvornici. Na žalost, ukorijenjeni stereotipi o porodici, muškarcu u papučama, kaminu, nameću se već od najranije dobi, kao plava boja za dječake a roza za djevojčice. Autorica je osvijestila činjenicu da su uloge još uvijek strogo podijeljene. Obujmicu izložbe čini istraživanje položaja žene uz muškarca te autoričino osobno iskustvo i poistovjećivanje sa sličnim sudbinama. Ovaj niz radova nosi identifikacijski kod: ugrađeni doživljaj autorice.

Popovic Nina 03

Nina Popović koristi kanoniziranu žensku djelatnost, šivanje, vezenje, kako bi naglasila propitivanje međuspolnih odnosa. Iskrcavajući osobnu prtljagu sjećanja, zagrebla je u ono što izaziva bol. Bol je prisutna u na vjeđi, u proboju svjetla na blijedom obrazu. Grč nesigurnosti ovjekovječen je na trunku kose i u grču skupljene usne u strahu od zadatosti. Umjetnica stvara album svjedočanstva, izvjestiteljski zapis. Ona je dnevnim slijedom istraživala iskustva, dojmove i vizualne karakteristike svojih razvedenih a ponovno slobodnih prijateljica, poznanica. Realiziran je niz ekspresivnih portreta. U jednom trenutku, poput primalnog krika, posredstvom gestualnog reza, umjetnica beskompromisno udara na oznaku identiteta – udara na lice. Slično kao što su prava lica bila napadana od strane nekog prije umjetnice. Tako čini sa svim obličjima. Kasnije na radovima intervenira na novi način, uzima nit konca i grubim šavovima pokušava ih zacijeliti. Podcrtavajući ovaj slikarsko – akcionistički poduhvat autorica dodaje naslove kao oslonce percipiranju radova. Naslovi su u obliku dijaloga: Pitanje i odgovor. Pitanja i odgovori su monotoni, uobičajeni, pravilima zadani statusi.

Nina Popović promatraču ne nudi samo slikarske portrete stanja nekolicine žena već i osobnu reakciju putem dramatičnih sekvenci video rada. Već u prvim scenama videa, koji je sastavnica projekta, postaje jasno da se radi o feminističkom, solidarnošću obojenom promišljanju. Naoko jednostavna i ne napeta filmovana radnja ne ostavlja nas ravnodušnim. Nizanje nelagodnih scena, sintaksa montaže i zvuk oblikuju dojmove koji zasigurno ostaju nakon odgledavanja. Mreža šavova koji se pred nama izvode koncem uz mrežu pora kože izaziva memoriju na pamćenje. Nabori kože i raster prošivanja, ispunjeni su proživljenom nelagodom prošlosti. Sve je kanalizirano u trenutak pobune samokažnjavanjem. Rad ostavlja gorčinu s obzirom na realitete okruženja. Autorica želi predočiti segmente položaja žene u društvu ali bi se atmosfera i nelagoda iz video rada mogli odnositi i na stanje odnosa do svih ostalih drugačijosti. Starost, bolest, samoća, seksualno opredjeljenje ili politička pripadnost postaju barijera funkcioniranju. Koristeći metaforu, autorica svoju priču pretvara u metaforu.

Umjetnica nam poklanja svoju osobnu inicijaciju. Galerija postaje dnevni boravak za grupu žena u napornom stanju, svojevrsna Sigurna kuća. Osim ženskog pitanja ovi radovi sugeriraju problematiku mnoštva informacija kojima smo obasuti i koje moramo percipirati bez obzira na njihovu neprihvatljivost. S plakata, iz novina, iz TV-a ili kompjutera bombardirani smo slikom koju ne želimo vidjeti. Prag tolerancije spušta se i više nas ne šokira raskomadano ljudsko tijelo. Snižavanje praga tolerancije nije pridonijelo našoj senzibilnosti već čini suprotno, gasi našu empatiju. To utječe na međuljudsku komunikaciju koja postaje sve formalnija i prikriva prave dojmove i osjećaje. Svijet oko nas pokazuje se kao nesigurno okruženje. Zbog oskudnih i nerazvijenih osjeta, stanovnik malog planeta u zakutku svemira, od straha je morao izmisliti bogove i vragove, materijalne vrijednosti poput zlata i moneta. Podijelio se po vjerama i nacijama. Ovisnost o religiji odaje strah i neznanje. Nacionalnosti su segregacije kojima se opravdava osvajanje i ograničavanje tuđe kvalitete života. Najviše krvi tijekom povijesti čovječanstva proliveno je pod vjerskim i nacionalnim barjacima. Smiješna su pojašnjena o životu u obliku rigidnih pravila koje dodjeljuje neki bradati čovjek koji živi na oblacima. Iako države u suvremenom smislu postoje tek dvjestotinjak godina, ta podjela svjetskog pučanstva činovnicima daje pravo na segregacije. Nacionalna i vjerska pregrijanost uzrokuje žrtve. Kad se bolje pogleda uvijek se kao krivac otkrije prikriveni materijalni interes.

Ovaj projekt progovara o načinu odnosa prema ženi u tradicionalnoj okolini. Unatoč tzv. demokraciji, proklamiranoj ideji jednakosti i slobode, a kojeg u današnjem obliku diktira kapitalistička privreda, stvari nisu postale drugačije. Kao što bijaše na početku epohe kapitalizma, svjedoci smo da pomamljeni profit danas nudi ono isto što je nudio odmah nakon svog rođenja: bijednu nadnicu, nikakva socijalna prava, nemogućnost pritužbe, nemogućnost izražavanja glasa pojedinca. Ovo još više zgušnjava ovisnost jer je žena manje plaćena a i taj mačo muškarac više nije u stanju priskrbiti potrebno za egzistenciju porodice. Unatoč nesigurnosti trenutka sve akterke ove prezentacije raspolažu odlučnošću. Nina Popović nizanjem naglašava aktivističku ideju: Nismo same, ima nas mnogo.

Uobičajenu socijalnu interakciju umjetnika i promatrača, izložbu, umjetnica koristi za ispovijed i za sučeljavanje. Svako izlaženje pred publiku javni je čin. Sve je podložno interpretaciji. Naravno, impresije se ne moraju podudarati. U ovom slučaju, očita je uložena energija koja rezultira nadprosječno promišljanje. Nametanje informacija promatraču, kojem autorica teži, nakon pregleda svih radova, može završiti naporom. Čini mi se da je autorica to upravo željela.

Eugen Borkovsky, II. 2013.

Popovic Nina 05

Nina Popović rođena je 16. IX. 1983. godine u Banja Luci (BiH). Diplomirala slikarstvo na Akademiji umjetnosti u Banja Luci 2010. godine u klasi profesora Vese Sovilja. Trenutno pohađa master studije na Akademiji umjetnosti u Banja Luci. Pohađala je visoku školu slikanja u Ateni gdje je diplomirala 2006. godine i u sklopu školovanja izučavala predmete kostimografija i scenografija. Nagrađivana je nekoliko puta. Izlagala na više kolektivnih izložbi u domovini i inostranstvu. Značajniji nastupi: na Sarajevskoj zimi 2012. godine i na smotri Bosnian art u Rosenberg galery, Baltimor (USA), 2013. godine. Živi i radi u Banja Luci (BiH).

Popovic Nina 07