Ponekad će ljudska opsesija sedukcijom tražiti draž hvatanja čulnog užitka putenosti kože; ponekad arabeskno ocrtavanje konture ili pak taktilnu uvjerljivost plastičnog ovjekovječenja tijela.
Ali uvijek kada eros vodi ruku koja stvara ona ostavlja i trag svog individualnog poriva, subjektivne žudnje svojstvene samo njoj kao što su i nagom tijelu svojstvene samo njemu vlastite posebnosti. Stoga je upravo intenzitet oslobođenog erosa, imanentan obradi motiva akta, proizveo toliku mogućnost originalnosti usprkos tomu što je to ujedno i jedna od najčešćih tema povijesti umjetnosti.
Potpunu predanost istraživanju različitih likovnih situacija motiva akta predstavlja i opus mlade akademske slikarice Nine Brkić. Ciklusom "Afroditâ" svoj sustavni razvoj teme dovodi do samog ruba prelaska u čistu apstrakciju.
Međutim, pogrešno bi bilo zaključiti da se na toj ivici našla postupnim apstrahiranjem figuralnog motiva. Njemu prethodi ekspresivno i energično uživanje u činu slikanja koje potpuno ispunjava platno, bez nužnog ishodišta u figuralnom svijetu. Tek potom autorica će stiliziranim aktom ukrotiti bujicu nastalu kombiniranom tehnikom akrila, ulja, tempere i tuša. Takvim formalnim razvojem ovi aktovi odgovaraju i mitološkom rođenju Afrodite, idealnom tijelu proizašlom iz morske pjene negdje u blizini otoka Cipra…
Obzirom da je linijama kontura tijela akt gotovo crtački konstruiran, što je u pristupu suprotno s osnovnom preokupacijom Nine Brkić k istraživanju tvarnosti slikarskog materijala, ona mu ublažava jasnoću efektima poput drippinga, slobodnog razlijevanja boje ili aplikacije novinskog papira ili pijeska na platno. Uspješno odgovara na zahtjevan zadatak ostvarivanja kolorističkog sazvučja intenzivnih, jarkih boja koje nisu omeđene linijom ili plohom.
Kreira optički titravu površinu platna koja uspostavlja gusti, pulsirajući ritam da bi joj potom linije ženskih oblina služile kao cezure kojima strukturira vizualni sadržaj slike. Time dobiva i energiju proizvedenu čistim slikanjem koja potom napaja idola erotike – akt kojeg stvara.
To je i svojevrsna inverzija efekta koji je proizvodio "povijesni" akt, težnje da forma tijela isijava onaj eros koji je i uložen u njeno stvaranje. Ovdje je, pak, ta energija primarno kreirana, već oslobođena i dominira slikom umjesto da je sabijena u figuralnom prikazu. Na nekin način to i odgovara posljedicama današnjeg društvenog tretmana nagog tijela u situaciji u kojoj smo okruženi njime; gledamo ga na plakatima, televiziji ili u novinama za razliku od negdašnje ekskluzive viđenja golog u galerijama (ili pak u za to specijaliziranim mjestima).
Zato je i logično da se u umjetnosti sve rjeđe javlja potreba za petrificiranjem ukupnosti vanjskih fizičkih svojstava tijela, te se mjesto toga teži ekspresiji erosa kakvu ne možemo naći u vizualno zagušenom svijetu doslovnosti i prodaje. Upravo tu je i snaga slikarstva Nine Brkić koje plijeni nesputanošću i originalnim izražajnim varijacijama motiva akta, i bit će zanimljivo promatrati do kojih mjesta će je odvesti impulsi koje nalazi u ovoj vječnoj temi povijesti umjetnosti.
Boris Čučković
Nina Brkić rođena je1979. godine u Zagrebu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, nastavnički odsjek, smjer slikarstvo, u klasi prof. Ante Rašića. Izlaže samostalno i grupno. Profesorica je likovne kulture. Članica je HD.
Akademija-Art.net
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/03/nina-brkiafrodita/&description=Nina%20Brkić:%20Afrodita){kind=link}