Djela Nine Bešlić su nepredvidljiva. Svaki put ispred nas je nova slika naizgled potpuno drugačija od svega prije. Neki takav modus vivendi mogu nazvati mladenačkim eksperimentiranjem, ali prije će biti da je Nina takva umjetnica da je za nju platno tabula rasa i njeno istraživanje uvijek počinje ispočetka. Vrsna koloristica koja se prepušta eksploziji boja, Nina istu intuitivnost koristi i kada radi monokromije. Kombinira geometriju s organskim, apstrakciju s figurativnim i predvidljivost sa sponatnim. Taj bipolarni princip je ritam njenih radova.
Na posljednjim radovima propituje prirodu slike kao dvodimenzionalnog medija i transformira je u reljef. Istražuje mogućnost sinteze glatkog i hrapavog, udubljenog i ispupčenog, naglašavajući taktilni aspekt slike. Poput sklupture, njene slike inspiriraju na dodir jer lišene plošnosti, boje i prikaza, prodiru u prostor prema gledatelju. Upravo na granici između dva medija susreću se, sukobljavaju i pomiruju Ninina znatiželja koja postavlja pitanja i racionalnost koja nudi odgovore.
(N.B.)
