Monografija „Stevan Luketić”

Vojina Bakića, Dušana Džamonje, Vanje Radauša, Koste Angelija Radovanija i Stevana Luketića, kipara u čijem se radu geografska i politička izoliranost u kojoj su djelovali ničime nije osjećala.

Taj podsjetnik ravnateljice zagrebačke Gliptoteke HAZU Arijane Kralj na davni događaj vjerno opisuje kontekst rada kipara Stevana Luketića (Budva, 1925. – Zagreb, 2002.), čiji je opus nedavno ukoričen u raskošnoj monografiji u izdanju zagrebačkog Studija Skaner.
Luketićeva monografija nije znanstveni i kritički pregled, jer je se radi o djelu entuzijasta koji pokušavaju otrgnuti Luketićevu umjetničku ostavštinu od zaborava, pa stoga opsežnu likovnu dokumentaciju ne prati uobičajeni stručni tekst, već se Luketićevo djelo otkriva kroz izabrana djela kritike.

O Luketiću su, među inima, pisala i neka istaknuta pera hrvatske likovne kritike: Zvonko Maković, Josip Depolo, Vera Horvat-Pintarić, Vladimir Maleković, Josip Škunca, Zdravko Zima, Tonko Maroević, Ive Šimat Banov i Elena Cvetkova.

Kiparstvo je Stevan Luketić studirao kod Frane Kršinića, ali, makar će ga uvijek visoko cijeniti, Kršinićevo majstorstvo zatvorenih oblih formi nije dugo odjekivalo u djelu mladoga kipara koji, kako je priznao, nikad nije imao previše interesa za oblikovanje. Njega je zanimao metal, izravni rad u materijalu kojem će biti vjeran gotovo do kraja.

U posljednjim godinama metal je zamijenilo drvo, ali i to iz osobnih, a ne umjetničkih razloga – napustila ga je fizička snaga potrebna za rad u metalu.

Još jedan od ključnih trenutaka za Luketićevo daljnje oblikovanje kao umjetnika bio je susret s Vojinom Bakićem, s kojim je surađivao od početka studija. Sredinom pedesetih Bakić je već bio kipar u punoj snazi koji je ostavio klasičnu figuraciju koja se njegovala na Akademiji i otvarao nova shvaćanja skulpture.

U jednom razgovoru za novine 1979. Luketić je to vrlo sažeto objasnio: »Kad sam izašao iz Akademije, premda sam napravio "Narikaču", koja slovi kao ekspresivno djelo, bio sam već navučen na slobodno razmišljanje, na slobodan pristup skulpturi… Tako se klupko na relaciji ja – vatra – materijal počelo odmotavati, Nema više gline, nema više gipsa – a sve što se radi izvodi se izravno, a to čovjeka može neobično zainteresirati.«

Luketićeva je skulptura, poput one Dušana Džamonje, koja nastaje u isto vrijeme, u dosluhu sa suvremenim kretanjima na svjetskoj sceni, »željeznim dobom« u koje je kiparstvo tada zašlo, kako navodi Herbert Read 1964. u svojoj »A Concize History of Modern Scullpture«, a podsjeća Zvonko Maković.

Luketić je vrlo rano ostavio klasične forme i oblikovanje. Na »Narikači« iz 1957. vide se prvi znaci novoga usmjerenja, koje Maković prepoznaje kao odraz tada aktualnog enformela u slikarstvu. Čvrst i zbijen volumen krajnje reduciranih detalja u kojima još odzvanja Kršinić uskoro će zamijeniti šiljate ploče od hrđavog materijala, oštri i neobično agresivni šiljci.

Iskustvo rata u kojem se Luketić našao sa samo 16 godina obilježit će tu ranu fazu. Valja spomenuti da isto iskustvo, ali na sasvim drugačiji način odjekuje iz još jednog važnog opusa što nastaje u približno isto doba – onoga Vanje Radauša

Tragajući za odgovarajućim formama kojima će izraziti nakupljene osjećaje i dramatiku rata, Luketić je tragao za predmetima kojima će nastaviti život kao umjetnička djela, ali ne na način ready madea, već djelovanjem u njih. Luketić silovito intervenira u bezlični industrijski oblik metalnog otpada; zavaruje ga, probija, cijedi rastaljeni metal po njemu. Kritika ga je rano otkrila, a među prvima o njemu piše Josip Depolo.

Sredinom šezdesetih otvara se druga važna etapa Luketićeva rada, kada odlazi u slovensku željezaru na Ravnem. U obilju materijala mijenja se kiparev rukopis. Grube, agresivno tretirane površine sada postaju glatke, visoko uglačane, geometrične konstrukcije bliske konstruktivizmu. Golema razlika od spontanosti prijašnje enformelističke igre.

Iskorištenim metalnim predmetima Luketić će se ponovno vratiti osamdesetih, ali pod sasvim drugačijim svjetlom. Umjesto da nasrće na njih čekićem, zavarivačem, let lampom, on ih opet obrađuje, ali ovaj put s pozitivnim predznakom, čak i bojom, čineći sada zatvorene forme, ali još nemirnih, hrapavih i lisnatih površina nastalih prešanjem. Stevan Luketić tako je osamdesetih zatvorio krug započet pedesetih.

Luketićeva monografija, koju urednički potpisuje kipareva udovica Eleonora Luketić, sadrži opsežan slikovni materijal sviju faza Luketićeva rada (spomenuti se mora da se tu radi o izabranim radovima, a ne cjelokupnom opusu), što je hvalevrijedan pothvat.
No, makar i izabrani kritički osvrti nastali za kipareva života i objavljivani u nizu medija osvjetljavaju njegovo djelo, ostaje dojam da Luketićevo djelo ipak vapi za sustavnom znanstvenom interpretacijom iz jednoga kuta.

Najbolji na prijemnom ispitu

Za razliku od drugih veličina kojima je umjetnost bila od rana zapisana u dugoročnim planovima, Luketićev je umjetnički put započeo – neočekivano. Silom prilika profesionalni vojnik netom nakon Drugoga svjetskoga rata morao se, kao i mnogi drugi tada u vojsci, doškolovati kako bi nadoknadio izgubljeno.

U razgovoru s Natašom Nikčević za podgorički list »Pobjeda« 1996. priznao je da se na umjetnički tečaj prijavio iz lijenosti, jer se tu neće previše mučiti, a odradit će traženo. Nesuđenoga arhitekta otkrio je kipar Pavao Perić, koji je mladog časnika i uputio da se prijavi na studij kiparstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Luketić, kako priznaje u istom razgovoru, prijemni ispit nije shvaćao previše ozbiljno pa se iznenadio kad je vidio da je najbolji.

Martina Kalle

Vjesnik.hr

Akademija-Art.net