Blagonaklono ga je, kako piše u monografiji »Ulrich 1909. – 2009.« popratio i uvijek britki Matoš. Na žalost, autori Stanko Špoljarić, Danijel Žabčić i Ivan Vitez ne navode kakvim riječima.
Umjetnički paviljon tada je bio mlada institucija, ali prevelika za prve samostalne izložbe budućih velikih umjetnika. Komorni prostor pape Ullricha, kako su nazivali prvoga zagrebačkog galerista, postao je mjesto gdje se stvarala povijest hrvatske moderne umjetnosti.
Do 1928. kada papa Ullrich seli radnju i galeriju na današnju adresu – u Ilicu 40 i udružuje se sa sinom Edom, popis izlagača nadmašuje i najoptimističnije prognoze. Popis izlagača u Ullrichovu salonu panteon je hrvatske moderne: Ljubo Babić, Maksimilijan Vanka, Branko Šenoa, Jozo Bužan, Slava Raškaj, Tomislav Krizman, Ivan Tišov, Gabrijel Jurkić, Ivo Despić, Jeronim Miše, Fran Kršinić, Ferdo Kovačević… Nižu se izložbe, a apsolutni rekorder u broju izlaganja je Menci Clement Crnčić koji je između 1910. i 1930. tu čak 15 puta samostalno izlagao.
Tu je prvi put izlagala Grupa Zemlja, na oduševljenje građanske i kulturne javnosti, a užas političke. Tu je posijano i sjeme naive, s obzirom na to da su i naši prvi naivci – Mirko Virius i Ivan Generalić pohod na svijet započeli pod okriljem Zemlje. U Ullrichu je započet Proljetni salon, koji će poslije prerasti u najveću nacionalnu umjetničku manifestaciju.
I dok Antun Ullrich promiče suvremenu nacionalnu umjetnost, njegov sin Edo u salonu Ullrich ugošćuje mlade umjetnike pred kojima stoji velika budućnost: Marca Chagala, Fernanda Legera, Georgea Braquea, Roberta Deloneya. Sve to upućuje na odličnu informiranost i poduzetnost Ede Ullricha i šteta je što je u knjizi to usputno spomenuto, bez ikakve ilustracije i daljnjih objašnjenja.
Živahnu izložbenu djelatnost prekinut će Drugi svjetski rat. Privatna umjetnička galerija u surovo poraće zvuči previše buržujski pa se Edo Ullrich vraća staklarsko-uokviračkom obrtu u Dežmanovu prolazu 2, danas Likumovoj prodavaonici Karas, a izložbeni salon predaje Gradskom narodnom obrtu, koji prostore daje tek osnovanoj Nabavno-prodajnoj zadruzi likovnih umjetnika, budućem Likumu.
Nova su vremena, nove okolnosti, otvaraju se novi izlagački prostori, a Salon Ullrich, sada Galerija Likum otvara vrata i primijenjenim umjetnostima. Razdoblja živahne aktivnosti izmjenjuju se s onima letargije.
Matica umjetničkih tokova otišla je u druge ustanove, a Galerija Likum, od 1976., u čast osnivačima, Galerija Ulrich, postala je mjesto na kojem se njeguje primijenjena umjetnost i figuralika.
Galerija koja je nastala iz obiteljskog poduzetništva tako je postala važan, a često slabo spominjan kamenčić u mozaiku stvaranja moderne hrvatske umjetnosti.
Galeristu 30 posto
Ugovori Antuna Ullricha s umjetnicima otkrivaju da su od početka izložbene djelatnosti u Ullrichovu salonu postojali čvrsti ugovorni odnosi između umjetnika i galerista. U uobičajenom dogovoru iz toga doba spominje se da je galeristova provizija 30 posto po prodanom djelu, umjetnik podmiruje troškove korištenja izložbenog prostora i poštarine te se obvezuje opremiti svoja djela na primjeren način i postaviti izložbu. Galerist, s druge starne, snosi troškove izrade pozivnica i plakata te ima obavijestiti medije o izložbi.
Ulrich ili Ullrich
Premda je uvriježen oblik Ulrich, autori monografije Stanko Špoljarić, Ivan Vitez i Danijel Žabčić koriste prezime Ullrich (s dvostrukim slovom »l«), kako se utemeljiteljska obitelj izvorno preziva. Nakon Drugoga svjetskoga rata Salon Ullrich postao je Galerija Likum, a 1976. godine Galerija Ulrich.
Akademija-Art.net
