Organizator: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti / Kabinet grafike / Fundacija Miroslava Šuteja, Motovun
Imamo sreću što je sačuvan veliki broj autorovih početničkih radova, crteža i skica nastalih za vrijeme studija, dapače u ranim godinama akademskog školovanja (1957 – 58.). I inače, nesputanim školskim obvezama, za vrijeme praznika, u roditeljskom domu u Dugoj Resi on se prepušta sasvim neposrednom bilježenju viđenja i asocijacija.
Ti radovi dvadesetogodišnjaka, nastali spontano i mimo bilo kakve prisile, nužno otkrivaju ne samo iznimnu sposobnost izvođenja, nego i autentičnu žicu neobičnoga nadahnuća, koje kao da povezuje radost otkrića i melankoliju pronicljivosti, veselje prepoznavanja i sjetu dugoga trajanja. Treba li pridodati da je u to doba opća informiranost o suvremenim tokovima bila više nego ograničena, te da se mladi slikar jedva imao o što osloniti u traženju ozbiljnijih uzora.
Utoliko je više bio prepušten dubokim resursima intimne imaginarnosti, a rijetke spoznaje o aktualnijim likovnim kretanjima morao je filtrirati kroz neveliko iskustvo. Dakle, ciklus nastao u kućnom prigradskom dvorištu, za ljetnih prazničkih dana, ima značenje izrazito individualnoga izbora, bez ambicija da bude izlagan, bez pretenzija da hvata korak s drugima, bez iluzija da bude više od svjedočanstva vlastite spretnosti i volje da se uhvati u koštac s problematikom predstavljanja odabranog vizualnog fenomena.
Opcija prikazivanja šarolikosti domaćega životinjstva, s jedne je strane iznuđena prilikama, to jest nedostatkom inih modela voljnih da mu poziraju, no, s druge je strane potaknuta neospornom empatijom, to jest autorovom sklonošću da svrne pogled na bića što ih tradicionalna umjetnost i oficijelna kultura ne uvažavaju, da svoju snagu provjeri u motivici što je uglavnom izmicala uhodanoj praksi i estetici, da otkrivački skine veo s neuočena ili prezrena svijeta.
Pretjerujemo li kad mislimo da je upravo na ovim svojim prvim koracima Miroslav Šutej pokazao mnoge svoje specifičnosti, svoje pravo da se ne obazire odveć na tuđe kriterije i norme, svoju odlučnost da spoji humorno i ozbiljno, groteskno i konstruktivno, uzvišeno i nisko, nježno i oporo, ljepuškasto i ružnjikavo, jer svi takvi i slični atributi padaju u drugi plan pred uvjerljivošću izražajnosti. Upravo je demijurg u njemu uvidio mogućnosti da spoji prethodno polarizirane, te afirmira uglavnom nekanonizirane amplitude senzibiliteta, tako da je svojim ranim crtežima i skicama mladi slikar iskazao nehotice i čitav program budućega rada.
Činjenica da je ova „inkunabula" Šutejeva opusa posvećena motivima peradi i bunjišta mogla bi nas navesti na detektiranje simboličkih značenja pijevca i kokoši, pilića i krilatog jata, i ne bi bilo teško u tome pronaći i stanovite erotske, solarne ili drugačije arhetipske konotacije. Zasad se zadovoljimo sviješću o vitalnosti vizualnog izazova, činjenicom da je ovom likovnom uvertirom slikar ugađao instrumente za kasnije simfonijske partiture, da je ovim nesvakidašnjim prologom ukazao na širinu raspona budućih izložbenih prikazanja. Dionicu što nam je nudi baština Šutejevih ranih radova ležerno bismo okrstili kao ‘Nasmiješeni kokošinjac’ ili ‘Kokodakanje na kvadrat’, a obvezujuće shvatili kao povlašteni ulaz u cjelinu opusa. Sudbina je bila naša Arijadna kad nam je pružila uvid u ovu početničku parcelu, jer s njom možemo mnogo pouzdanije ući u pomalo labirintičnu narav Šutejevih stilskih oscilacija i transformacija.
Akademik Tonko Maroević
Akademija-Art.net
