Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u srijedu 31. prosinca 2014. godine u zagrebačkoj prvostolnici svečano euharistijsko slavlje, misu Zahvalnicu za proteklu građansku godinu
U zajedništvu s pomoćnim biskupima mons. Valentinom Pozaićem, mons. Ivanom Šaškom i mons Mijom Gorskim, kanonicima Prvostolnog kaptola zagrebačkog i prebendarima Zbora prebendara, svećenicima i okupljenim Božjim narodom, na početku slavlja pozvao je na zahvalnost Bogu koji je gospodar povijesti, Bog milosrdan i koji čovjeka poziva da i sam otvoren Božjem milosrđu bude svjedok tog milosrđa.
Homiliju, koju u nastavku donosimo u cijelosti, izrekao je pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Ivan Šaško.
Homilija u euharistijskome slavlju
Sedmoga dana u osmini Božića (‘Stara godina’)
Liturgijska čitanja: 1Iv 2, 18-21; Ps 96, 1-2; 11-12.13; Iv 1, 1-18
Dragi naš nadbiskupe, kardinale Josipe,
subraćo biskupi Valentine i Mijo, braćo svećenici,
drage sestre redovnice,
braćo i sestre u Gospodinu, darivatelju vremena i vječnosti!
I. Došli smo zahvaliti. Bogu i ljudima. To je najljepše što se večeras ovdje događa i što kao vjernici na završetku građanske godine možemo učiniti. Sveta je misa uvijek zahvalnica, proslava Boga po nama; prepoznavanje Božjega Duha u našim životima i u životima bližnjih.
Kao da nosimo osjećaj koji je doživio ozdravljeni Naaman Sirijac u susretu s prorokom Elizejem (usp. 2Kr 5, 1-27) ili pak ozdravljenik iz Samarije (usp. Lk 17, 11-19) u susretu s Isusom. Doći u zajedništvo molitve i pjesme i dopustiti da naš život u jednome njegovu dijelu bude osvijetljen Božjim svjetlom, onim koje „u tami svijetli i tama ga ne obuze”.
Dani su i tijekom ove godine tekli jedan za drugim; događaji su nas zahvaćali, brige opterećivale, planovi ubrzavali. Milost ove večeri je dar da možemo zastati. Vjerujem da smo se i prije ulaska u našu prvostolnicu pokušali prisjetiti za što Bogu osobno trebamo zahvaliti; što nas je radovalo do ushita kojim smo Boga svjedočili drugima i što nas žalostilo do pouzdanja u Boga da ne klonemo.
Osim osobnih zahvala, ovdje se večeras nalazimo kao Crkva, kao naša Nadbiskupija, koja je tijekom dvanaest mjeseci živjela svoju povijest spasenja i zahvalno ih predaje Gospodinu.
Da bismo lakše dosegnuli ono što ne mogu ispisati ljetopisi, a što je životna bit, spominjemo se događaja koji nam mogu vratiti okus trenutaka koji su uronjeni u naše životopise.
Život Crkve satkan je ponajprije od tanahnih niti Božje ljubavi koja je pretočena u ljubav vjernika prema bližnjima, u suosjećanje, u kajanje i opraštanje, u milosrđe koje odražava bit Božjega dolaska u povijest.
II. Svatko od nas ima svoj osobni odgovor na pitanja: Kakva je bila godina koju je naš kalendar zabilježio kao 2014. od Kristova dolaska među nas? Koliko je ona za nas bila „po Kristu, i s Kristom i u Kristu”?
Gledajući bez osobnoga sloja emocija i uključenosti, možemo reći da je to bila godina spomena na obljetnice koje se rado pamte, godina raznih nastojanja i susreta, godina u kojoj su se tražila rješenja na životne pitanja, pokušalo doći do novih spoznaja, znanstvenim i drugim putovima; godina u kojoj su se birali politički čelnici i zastupnici; godina u kojoj se slavilo, veselilo, tugovalo i plakalo.
Dok se s jedne strane svijet spominjao početka Prvoga svjetskoga rata prije sto godina (1914.), istodobno su ratni sukobi zahvaćali razne krajeve svijeta. Ratni je nemir posebno stegnuo srca ljudi od veljače u Ukrajini, a u ljetu rasplamsani sukobi na Bliskome Istoku, zatim još dugotrajniji u Iraku i susjednim zemljama. Osjećamo nove međunarodne napetosti kojima je teško predvidjeti razvoj, osim što će taj razvoj nedvojbeno potvrditi kako se na neistini i nepravdi ne može graditi mir.
Svjedočilo se novim okrutnostima čovjeka prema čovjeku, progonstvima i bijedi, a neodgovornost i nebriga prema stvorenomu svijetu te razne prirodne nepogode ubirale su svoje žrtve. Od veljače ove godine iz područja Zapadne Afrike širio se virus ebole koji je pokosio tisuće ljudi.
Bila je to godina dvadesetoga svjetskog nogometnog prvenstva (u Brazilu) i dvadeset i drugih zimskih olimpijskih igara (u Sočiju). Ta i slična događanja važna su zbog otkrivanja uvijek nove snage za povezivanje ljudi i za pokazivanje što neosjetljivost može narušiti, dovesti u pitanje ili pak svojim sjajem prekriti, kako se ne bi vidjeli stvarni problemi ljudi. Bila je to godina važnoga spomena dvadeset i pete obljetnice pada Berlinskoga zida koja u Hrvatskoj nije imala gotovo nikakav odjek.
III. Život sveopće Crkve obilježen je drugom godinom pontifikata pape Franje (izabran 13. ožujka 2013.) u kojoj je vrijedno istaknuti pet Papinih međunarodnih putovanja: u Svetu Zemlju (24.-27. svibnja), Koreju (14.-18. kolovoza), Albaniju (21. rujna), Strasbourg (25. studenoga) i Tursku (28-30. studenoga).
Može ih se vidjeti u svjetlu barem triju naglasaka: a) nastavak vezanosti uz korijene naše vjere i čuvanje polazišta za sva crkvena pitanja; b) iskrenost nastojanja da Crkva proročki teži i moli za ostvarenje otajstva svoga jedinstva, te tim putem i mira među ljudima; c) navještaj Radosne vijesti, oslonjen na kršćansko svjedočenje u različitim kulturalnim, društvenim i političkim prilikama, sve do mučeništva.
Svako od tih putovanja iznjedrilo je smjernice za život Crkve koje su i nama potrebne: od ekumenskih pitanja, preko vrijednosti svjedočanstva mučenika, naročito u vremenu komunizma, do stanja duha u Europi.
Po prvi put u povijesti Crkve slavili smo istodobno kanonizaciju dvojice papa (27. travnja): Ivana XXIII. (1958.-1963.) i Ivana Pavla II. (1978.-2005.), a posebnu obilježenost svetim životima papa ova je godina dobila i beatifikacijom pape Pavla VI. (1963.-1978.).
Najpoznatiji crkveni događaj o kojemu su puno izvještavali i necrkveni mediji – nažalost često iznimno površno i namjerno se zadržavajući samo na određenim prenaglašenim vidicima – svakako je Izvanredna biskupska sinoda o “Pastoralnim izazovima o obitelji u kontekstu evangelizacije” (5.-19. listopada).
Pastoralna godina u kojoj se nalazimo odlikuje se posebnom pozornošću prema redovništvu, te je zato i dobila ime ‘Godina posvećenoga života’.
Kroz ovaj se pontifikat provlači crta naglašene potrebe za osjetljivošću prema najpotrebnijima i za novu kakvoću susreta. U tome se sigurno nađe puno prostora za kritiziranje postupaka nas kršćana, ali ne smijemo previdjeti dobro, zauzetost koja je i u ovoj godini bila odlika Crkve. Posvuda gdje je bila vidljiva ljudska bijeda dopirao je Kristov duh i njegova prisutnost po kršćanima. To je radosno i vrijedno.
Ako pak stavimo svoje živote na vagu Evanđelja, trajno ćemo se imati za što kajati; a ako uperen prst na naše nedosljednosti pomogne da bude vidljiviji Krist, radujmo se svakomu prijekoru koji nam je upućen, bio on dobronamjeran ili zlonamjeran. Jer nismo kršćani, da bismo se hvalili, nego da se po nama proslavi Krist, te da u svakome životu zasja njegov križ i uskrsnuće.
IV. U našoj nadbiskupiji puno je toga za što smo zahvalni Gospodinu.
Naša je Crkva bila živa, a to se najbolje vidjelo u redovitosti života naših župa i tamo gdje je zlo pokušalo ugasiti radost i potamniti dobro; tamo gdje su ljudi iskušavani malodušjem i očajem.
Tijekom godine nastavili smo s katehezama za odrasle vjernike, a one su se u stanovitome smislu nastavile tijekom ove godine Katehezama za roditelje prvopričesnika i krizmanika, čime valja nastaviti jačati važnost župnih zajednica koje obuhvaćaju cjelokupnu životnu stvarnost od rođenja do smrti.
Ova će godina biti zapamćena i po velikim poplavama u kojima se djelovanje Crkve u kršćanskoj ljubavi, zahvaljujući našemu Caritasu, pokazalo djelotvornom, ali nas također upozorilo da ne zanemarimo brigu za promicanje župnih Caritasa, poznavanje ljudi u potrebama i blizina njihovim poteškoćama.
Gospodin je našoj nadbiskupiji ove godine podario sedmoricu mladomisnika (Tomicu Božičeka, Josipa Čuliga, Borisa Jozića, Ivana Lastovčića, Mateja Petrića, Ivana Vučaka i Ivana Zovka) i četvoricu novih đakona (Dominika Glasnovića, Matiju Knoka, Martina Krizmanića i Marka Torbara). Istodobno pak Bog je u svoj nebeski dom pozvao šestoricu naših svećenika (vlč. Rudolfa Komeričkoga, mons. Marijana Radanovića, preč. Adalberta Rebića, preč. Stanislava Vitkovića, vlč. Vinka Sedlačeka i vlč. Valenta Vuka).
V. Posebno nam je drago da smo se ove godine mogli spomenuti i proslaviti dvadeset i petu obljetnicu biskupske službe našega nadbiskupa Josipa. Koliko je samo to vrijeme povezalo događaja i ljudi, društvenih mijena i crkvenih nadahnuća, stradanja i velikodušnosti! Pogled nam seže u godinu 1989., onu koja je prijelomna za slom komunističkoga totalitarizma u Europi koji je u Hrvatskoj potrajao još do iduće godine (1990.). Bog je pokazao svoju snagu koju ne smijemo zaboraviti, posebno ne zbog žrtava koje su uslijedile u ratu protiv Hrvatske, a koje su proizišle iz iste i slične ideologije pod kojom smo trpjeli desetljećima.
I u ovoj prigodi zahvaljujemo Bogu za darovane milosti tijekom tih godina, od kojih je sedamnaest godina biskupske službe življenih u Zagrebu. Molimo za njegovu ustrajnost u pouzdanju u Gospodina, naše svećeničko i vjerničko suradništvo i zajedništvo, da kušnje i udarce koji se i danas, kao i nekada u povijesti, često usmjeruju na zagrebačkoga nadbiskupa, budu ublaženi radošću našega jedinstva, u sigurnosti da svako trpljenje donosi obilniji plod.
Tijekom ove pastoralne godine u našoj Nadbiskupiji i u Metropoliji posebno molimo za zagovor blaženoga Alojzija Stepinca i za njegovo proglašenje svetim. U sebi nosimo sigurnost da je taj dan blizu i radujemo se, ne prestajući moliti za njegov pogled vjere.
VI. Isprepletenost života Crkve s društvenim traženjima i napetostima tijekom ove godine ostavila je trag u nama. Društvene je okolnosti teško opisati s nekoliko riječi, ali smo svjedoci gušenja slobode, kao i nepoštivanje vlastitoga naroda od strane nositelja vlasti, ozbiljnih pokazatelja nebrige za budućnost naše države, nejasnoća u pogledu temeljnih vrijednosti.
Vidjeli smo svu snagu poteškoća u hrvatskome tkivu koje nastaju, ako se ideološkim nacrtima i političkim odlukama dokida međusobna komunikacija na dobro naroda, ako se isključi osjetljivost prema stvarnim životima, ako se službe udalje od služenja i promiču kulturu sukoba…
Iz dana u dan osjećamo da nije jednostavno biti vjernik-katolik u hrvatskome društvu, dok se istodobno, naročito s pomoću medija, pokušava stvoriti dojam o povlaštenomu položaju katolika.
U novu građansku godinu prenosimo strepnje ne samo gospodarske naravi, nego i one koje se tiču slobode ispovijedanja svoje vjere. Dvadeset i pet godina nakon komunizma ponovno se postavlja pitanje slobode priziva na prigovor savjesti; vidimo slučajeve oživljavanja ‘verbalnoga delikta’, zbog čega se može biti izvrgnut zlostavljanju, pa i izgubiti posao. Nismo li osjetili snagu osporavanja vjerskoga odgoja i prava roditelja? Kako možemo biti mirni pred stvarnošću da i večeras naši branitelji, s ranama na tijelu i duši, ostaju pod šatorom na ovogodišnjoj najhladnijoj zagrebačkoj noći?
VII. Braćo i sestre, u Božićnoj misi polnoćki, prije nekoliko dana, papa Franjo je upitao: „Imamo li hrabrosti prihvatiti s nježnošću teške okolnosti i poteškoće ljudi pokraj nas; ili su nam draža neosobna rješenja, možda i učinkovita, ali lišena topline Evanđelja?”
I nastavio: „O koliko nježnosti svijet treba danas! Božju strpljivost, Božju blizinu, Božju nježnost. Odgovor kršćana ne može biti drugačiji od odgovora koji Bog daje našoj malenosti. Život treba živjeti dobrotom i blagošću. Kada postanemo svjesni da je Bog zaljubljen u našu malenost, da on sam postaje malenim, da bi nas bolje susreo, ne možemo učiniti ništa drugo nego mu otvoriti srce i moliti ga: ‘Gospodine, pomozi mi biti poput tebe; daruj mi milost nježnosti u najtežim životnim okolnostima; daruj mi milost blizine pred svakom potrebom, milost krotkosti u svakome sukobu.'”
Imati nježnosti i sućuti, imati milosrđa prema sebi i drugima – to nam je došla reći Riječ u našu povijest; da živimo na sliku nebeskoga Oca. I, uz sve svoje dvojbe, proturječnosti i brige, radujemo se njenoj prisutnosti.
U našoj povijesti, u našim ranama, u našoj malenosti i grješnosti, u našim samoćama i svakidašnjim obraćenjima, Bog se udomio.
Započnimo novu godinu od te istine, u zahvalnosti za sve što nam je Bog darovao. Prinesimo Bogu osobe, susrete, okolnosti, očekivanja i razočaranja, sve što nam je dalo da rastemo u ljubavi i da budemo bolji kršćani. Skupimo svaku svoju zahvalu i ostavimo ih u Božjim rukama, jer tamo poprimaju svoj puni smisao i tamo postaju nova snaga za dane koje nam Bog povjerava u novoj godini.
Amen.
