Izložba ostaje otvorena do sredine prosinca 2008. godine.
Izložbu će otvoriti
Eugen Borkovsky, voditelj programa Gradske galerije Fonticus Grožnjan.
Višekratno kodirani motiv
Milijana Babić predstavlja projekt unutar kojeg angažira promatrača. To je planirana interaktivna situacija u kojoj smo izazvani na suradnju. Autorica nam nudi okosnicu koju moramo dooblikovati. Ona na bjelinu galerijskih zidova, u „bijelu kocku", uvodi numeraciju. To ne čini stihijski, već prenosi isplaniranu mapu točaka koje, kad se spoje prema brojevnom redoslijedu, donose određenu smislenu oblikovnu situaciju. Apstraktni brojevi se povezivanjeim pretvaraju u prepoznatljiv motiv. Pored toga ona nudi boje (kredu u boji) kojom se može intervenirati. Umjetnica posjetioca zadržava u prostoru galerije i nudi mu razlog zadržavanja. Nudi mu posao, akciju, sudjelovanje.
Značajno je reći da Milijana Babić sve motive pronalazi u dječjim bojankama. Ova strategija signira paralelu „bijele kocke" i prostora dnevnog boravka u kojem se ispunjavanje bojanki, u ranom djetinjstvu, često događa. Ovime povezujemo ideju umjetnice koja nam nudi da sami ispunimo bojanku uz reminiscencije na vlastito djetinjstvo.
Ideja „bijele kocke" kao idealnog miljea za prezentiranje umjetničkih radova, koji su sami za sebe zaokruženi autonomni entiteti, potječe iz faze modernizma. U našem slučaju nosi nekoliko konotacija. Milijana Babić ovaj neutralni prostor, koji je u pravilu neovisan i izdvojen od vanjskih faktora, problematizira paralelno s (našim, uobičajenim) dnevnim boravcima. Ona provjerava neutralnost / definiranost ovih prostora uvodeći jedan u drugi. Dnevni boravak uvodi u galeriju. Jedan je realan, a drugi irealan. Ovdje umjetnica dotiče postmodernizam po izboru teme, materijala i načinu plasmana umjetničkog promišljanja.
Jasno nam je da dnevni boravak biva „bijela kocka" jedino u trenucima kad krećimo ili prije useljenja u novi stan. Kasnije ideja dnevnog boravka kao „bijele kocke" biva zatrpana mnogim predmetima koji nam nešto znače. Često se ta „bijela kocka" pretvara u sajam čudnih predmeta oko kojih se često spotičemo. Galerija ima bolju sreću kad je u pitanju ideja „bijele kocke". Ona barem svakih 2-3 tjedna biva očišćena i nanovo ispunjena umjetničkim predmetima.
Milijana Babić manipulira tematikom motiva koji tek moramo otkriti / docrtati. Ona ne sakriva sasvim situaciju koja nas očekuje na kraju suradnje. Ona nam unaprijed označuje ideju prostora i atmosfere koji će se pojaviti kad linijom spojimo zadane brojeve. Ostali elementi koje možemo dorađivati su unutar tamnih ocrtanih linija. Zanimljivi su motivi koje iz repertoara bojanki autorici čine smislenu cjelinu galerijskog postava. Tu je neizostavna fotelja / kauč s muškim likom koji čita novine. Stol s vazom, nekoliko knjiga, okviri s motivima koji sliče na uobičajene motive prosječnih dnevnih boravaka. Naravno, tu je obvezatan kamin. Skoro da možemo tvrditi da su pred nama arhetipske situacije dnevnog boravka u popodnevnim ili nedjeljnim satima. Socijalna problematika uočljiva je po motivima i po uvriježenom činu čitanja novina koje čini uvijek muškarac. Tako autorica ovdje posredno problematizira i žensko pitanje. Najvjerojatnije možemo ženski lik u bojanci pronaći u kuhinji ili kako se žena igra s djetetom. Uloge su još uvijek strogo podijeljene. U bojanke još nije ušla suvremenija, liberalnija ili alternativna ikonografija. Zašto na kauču ne bi bila žena? Na žalost, ukorijenjeni stereotipi o domu, porodici, muškarcu u papučama, kaminu, kauču, fotelji prisutni su već od najranije dobi, kao i plava boja za dječake a roza za curice.
Milijana Babić spekulira s nekoliko stvari. Tu je koncept igre, interakcija promatrača koji postaje sudionik i neuobičajeno interveniranje na bjelinu galerijskog zida. Autorica predstavlja osmišljenu igru. Ciljano, kao predložak, uzima atmosferu dnevnog boravka i s njome gradi ponudu. Ovaj stereotipni predložak, koji označava obitelj, salon, skupljalište, odmorište, problematičan je autorici. Svoju interaktivnu priču ona gradi upravo na toj osnovi. Ona nas iz dnevnog boravka vabi da se pokrenemo posjetiti galeriju, a ondje nam nudi iluziju istog prostora iz kojeg smo pokrenuti. I više od toga: ako citiramo Paula Klee-a koji kaže: „Umjetnost ne prenosi vidljivo, ona stvara vidljivim", u tom slučaju Milijana babić inicira, a promatrač je pozvan da stvori vidljivim. Ostale asocijacije, koje zasigurno nisu neznatne, ostavljamo senzibilitetu pojedinca koji sudjeluje u ovoj igri.
Eugen Borkovsky, studeni 2008.
Milijana Babić rođena je 1974. u Rijeci. Diplomirala je 2002. na odsjeku kipastva, Durban Institute of Technology, Durban, Južnoafrička Republika. Magistrirala je 2007. na Akademiji likovnih umetnosti in oblikovanja u Ljubljani. Članica je HDLUR-a i HZSU-a. Vanjska je suradnica na Katedri za kiparstvo na APURI. Od 2000. predstavlja svoj rad u širem okružju, uključujući lokacije poput NSA Gallery Durban, Festival Mesto žensk Ljubljana, Centraal Museum Utrecht, Ruhkunstbau Castle Berlin, Trouble Festival Brussels, itd. Živi i radi u Rijeci.
Info
Eugen Borkovsky
