Hrvatski slikar Milan Jurina, koji je, sa svojim slikama na kojima tematizira keramičke skulpture Hanibala Salvara, višestruko izlagao ove godine, sada je pozvan da priredi samostalnu izložbu slika u galeriji starog Grada Sevnica (Liechtenwald) od 7. siječnja do 3. veljače 2015. godine.
Kustos izložbe je poznati slovenski pjesnik i likovni umjetnik Rudi Stopar, koji u dvorcu iz 12. stoljeća ima stalnu zbirku svojih radova Ogled, s posebnim izložbenim prozorom posredstvom kojega u okviru programa “Radogost” Rudi Stopar svake prve srijede u mjesecu ugošćuje i predstavlja jednog umjetnika. Prije godinu dana je tako izlagao Hanibal Salvaro, a 1. travnja 2015. će izlagati Nadica Eichhorn.
Milan Jurina je slikar koji je osim u Hrvatskoj djelovao u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji i to poglavito se baveći fresco slikarstvom u crkvama te oslikavanjem zgrada, što je inaće u tim predjelima običaj. Izlaže od 1975. u Čazmi, Dubrovniku, Zagrebu, Ivanić Gradu i drugdje, te u inozemstvu Insbruck, Beč, München, Bad-Wiese.
Prije malo više od godine dana susreo se sa skulpturalnim objektima Hanibala Salvara koje su ga potakle da naslika veći broj slika na kojima vrlo zanim,ljivo i izvorno tematizira ovaj Salvarov opus. Tijekom 2014. priredio je samostalne izložbe u Zagrebu i Ivanić Gradu, te sudjelovao na Grisiji u Rovinju, zatim je bio gost na samostanoj izložbi Hanibala Salvara u lovranskoj galeriji Laurus i poseban gost Međunarodne izložbe keramike i stakla MIKS 14, na sajmu Ambienta.
O ovim slikama Milana Jurine likovni kritičar Nikola Albaneže je napisao:
Hani objekti koloniziraju planet
Predočavati svojim umjetničkim radom tuđi umjetnički rad legitiman je postupak, dapače, to je odavanje počasti, odnosno propitivanje koje za predložak uzima neko djelo na isti način kao što bi to mogla biti mrtva priroda, pejzaž, portret. Zanimljivost je, dakako, tim veća ukoliko se ne radi o pukom kopiranju – što još ne znači krivotvorenje koje je zanimljivo iz sasvim drugih razloga – nego o interpretaciji koja je, premda u trajnoj relaciji prema ishodišnom motivu, u suštini potpuno neovisna o njemu. Na pamet odmah dolaze Manetovo „citiranje” Raphaela i drugih renesansnih majstora, Duchampova preradba Mona Lise, Baconova posveta Velasquezu itd. i tome slično. Primjera je beskonačno mnogo. Ne samo u svjetskoj (iz koje spominjem neke od najpoznatijih ostvarenja), nego i u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.
Korak dalje u smislu o kojemu govorimo – o predočavanju umjetničkoga djela – je migracija između medija; konkretno, kada se novo djelo realizira u drugoj tehnici, drugoj likovnoj disciplini. Upravo je to učinio Milan Jurina kada je trodimenzionalna plastička tijela Hanibala Salvara preselio na svoja slikarska platna. Preselio i naselio njima zaseban svijet. Stvoren je za njih prostor, atmosfera, i nekakvo ozračje znanstvene fantastike – stvoren je pejzaž opustjelih horizonata, zelenih, ponekad i ljubičastih nebesa te jednako neprirodna tla: krutog i tekućeg. Usred takvoga prostora, u čijoj definiranosti važnu ulogu igra sjena, to jesu portreti predmeta, ali i nisu više samo to.
Hani objekti su – u nedostatku imenovanja tako nazivam objekte koji u ciklusima Hanibala Salvara, ako se ne varam, bivaju predstavljeni terminom Dijalozi – na Jurininim kompozicijama osamostaljeni entiteti, nerijetko antropomorfnih značajki. Ne samo da naziremo profile i torza, nego i očite interakcije između dva ili više hani objekta. Gotovo bismo im mogli pripisati karaktere i duhovna raspoloženja. Tu oživljeni objekti lebde, ovdje se okupljaju ili razilaze, zadimili su se i vidimo smjer njihova kretanja, ondje se dogodila eksplozija i posljedice su prikazane; sve to doprinosi osobitoj, rekao bih – u najboljem značenju – ilustrativnoj kvaliteti ovih slika uz koje vrlo lako doživljavamo njihov narativni potencijal.
Aktualne radove Milana Jurine možemo protumačiti i parodijski; dovoljno je osvijestiti kako fragmenti nekakvog građevnog materijala preuzimaju ljudsku ulogu i takav modus čitanja odmah se nameće. Budući da te ljudske komponente kod izvornika nema (ondje, eventualno, možemo govoriti o tragovima čovjekove aktivnosti, ali to je drukčiji aspekt), onda je ovakav pristup i u tom pogledu samosvojan. Pridodamo li tome kvalitetu izvedbe koja nastoji oko volumena tijela i perspektive prostora, kao i oko doživljaja materije, odnosno iluzije taktilnih svojstava, možemo opravdano zaključiti kako je autoru uspjelo ostvariti intrigantan i originalan umjetnički ciklus. Živi i radi u Ivanić Gradu, te dosta djeluje u centralnoj Europi.
