U Galeriji "Juraj Klović" Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Rijeci, 03. veljače 2010. godine, otvara se izložba dugogodišnjeg člana HDLU-a, krčkog slikara Mihovila Depopea pod nazivom "Prozori nade". Izložen je najnoviji opus akrila na platnu ovoga umjetnika, nastao tijekom 2009. godine, koji je dio njegova znanoga ciklusa apstraktnih radova pod nazivom "Prozori". Ciklusa koji on, usporedo sa svojim realističnim vedutama u akvarelu, slika cijeli svoj život, a prepoznala ga je još davnih godina kao izuzetnost i osobnost ovoga slikara poznata likovna kritičarka i teoretičarka Vanda Eckl.
Unatoč potpuno apstraktnome izričaju, prvotna inspiracija Depopeovih „Prozora" leži u realnosti, noseći u sebi emotivne asocijacije i kolorističke impresije iz slikarevih mladih dana, koje – kako nekad, tako i danas, daju njegovu slikarstvu izričajnu i emotivnu puninu. I uvijek ga ispunjajući vidljivim osjećajem sreće, nade i zadovoljstva – onim uranjanja u platno, uranjanja u boju i uranjanja u neku svoju emociju. Ne čudi zato da Depope pojedinim dijelovima toga ciklusa počesto nadjeva karakteristična „imena s asocijacijom" – „Prozori sreće, ili „Prozori nade", budući svaki segment ovoga ciklusa nerijetko u svojoj podlozi nosi neku priču.
Izložbu otvora autorica koncepcije i kustosica izložbe Višnja Slavica Gabout, koja je i autorica predgovora u katalogu izložbe.
"Prozori nade", kao i nedavno izlagani "Prozori sreće", dio su velikog i značajnog Depopeova ciklusa koji on slika cijeli svoj život. Slika on svoje "Prozore" s nekim posebnim žarom i nadahnućem, jer je njihovo motivsko polazište i inspiracijsko izvorište vezano uz priču i uz konkretnu zbilju; uz zanose emocija i uz vizualnu percepciju slikarevih mladih dana. Ipak, premda je zbilja tu bila polazište, ona je tijekom slikanja bila podvrgnuta stalnim metamorfozama i sagledavana umjetnikovim unutarnjim okom, pretvarajući se tako postupno u neku drugu stvarnost. Stvarnost u kojoj se komunikacija vodi likovnim rječnikom. A taj rječnik je ovdje precizno odabran, izbalansiran i autorski interpretiran, izbrušen i pročišćen, s bojom kao dominirajućim elementom. Bojom koja je prosvijetljena, laka i izražajna, manje opisna, a više asocijativna, često simbolična i metaforična, međutim neobično snažna i izražajna, puna energije, spoznaje, nadahnuća – i nade.
Boja je u Depopea i ono viđeno i ono prisjećano. Ono mišljeno i ono transformirano. Nakon dugo godina slikanja sve se akumuliralo u jedan osobni, mentalni umjetnikov krajolik, koji živi u njemu samome, a premu kojemu on, slikajući, često širom „otvara prozore". Kroz slike/prozore možemo zaviriti u umjetnikovu intimu; u dušu i krvotok. U jedan drukčiji svijet, u kojem postaju vidljive one inače nevidljive povezne niti koje se pružaju kroz neke druge prostore i neka druga vremena. Kroz daljine – ali i blizine. Kroz svijet paralelne stvarnosti, koji je tu međutim ipak izgrađen na slikarevim izravnim zabilješkama krajolika u kojem je odrastao i s kojim je srastao. U toj prirodi vladaju mediteranske boje, okusi i mirisi – i to je ono što je zauvijek ostalo koncentrat svih kasnijih Depopeovih vizualnih asocijacija, noseći u sebi tragove sjećanja i odjeke doživljenih iskustava.
Noseći ih osobito u boji, prije svega plavoj, koja je u ovoga slikara prevladavajuća i primarna, a ima karakteristično svojstvo „optičkog interpretiranja uspomena". Jer ta Depopeova sugestivna i zavodljiva plava – neba, mora i daljina, u koju je, opčinjen, s čežnjom i nadom, u mladosti gledao kroz prozor, kasnije je preplavila veliki dio njegova slikarstva, pa je njezine bezbrojne nijanse uvijek majstorski znao „uhvatiti" kistom i smjestiti unutar "prozorskih okvira" svojih platna. Znao je uhvatiti plavu nijansu svoga djetinjstva. Ili onu nijansu plave kojom se ogrće čednost prirode – ili nevinosti jutra nad morem. Tražio je i pronalazio onu plavu nečijih dragih očiju; plavu zasićenoga smiraja dana; plavu mediteranskoga cvijeća i trava. Uz to i sve one apstraktne plave kojima oslikavamo radosti, strahove, tajne i nade u koje danomice uranjamo. Depopeove plave često su vibrantne i titrave, uvijek pune svjetla i prostora, a dovoljno senzibilni promatrači mogu se u tim obojenim, rasplinutim i ozračenim plavim svjetovima „sudariti" s osjećajem naizgled opipljiva vremena. Ali ne i s nekom konkretnom formom, jer je u ovome slikarstvu već sve dematerijalizirano.
Ostale su tek asocijacije i vizije. Autor kroz kadar slike, kao kroz prozor, magično i iluzionistički prodire u drugu dimenziju: jednom se čini u nutrinu, drugi put nekud van kadra, u nebeska prostranstva. U jednom i u drugom slučaju, međutim, područja su to u kojima uvijek sja sunce, u kojima blista svjetlo i u kojima caruje nada. Čvrste strukture su se razgradile, a ostala je samo atmosfera i energija – ova potonja naglašena i vidljiva u gestualnom potezu, koji sam, ili multipliciran, zna povremeno, poput zrake svjetla, ili naboja elekriciteta, projuriti površinom platna, stvarajući neku čudesnu vizualno-energetsku rešetku. A ona daje istodobno dojam i „mekoće i konstruktivne "čvrstoće". Zato nije neobično što Depopeove slike doživljavamo dvojako: kao nježne i neuhvatljivo prozračne, ali i kao emotivno uzburkane i ekspresivne. S jedne strane kao "poetski nadograđene zbilje", čije pravo značenje zna i prepoznaje samo oko i duh autora, a s druge strane kao likovne sinteze, u čijoj apstraktnoj, gotovo minimalističkoj sažetosti pronalazimo vizualno obilje.
Slikarstvo Mihovila Depopea izraslo je na poetskom intimizmu, ekspresionizmu i lirskoj apstrakciji, dopuštajući nam, kako prije, tako i danas, da u njegovu radu prepoznamo i iščitamo elemente i jednog i drugog i trećeg stila. Sintagma koja, uz sve to, ovoga umjetnika ponajbolje opisuje je „lirik boje". Jer boja je ona koja se tu gledateljima doznačuje i „dodvorava" (u cijelom ciklusu „Prozori", a posebno u najnovijim radovima) svom svojom vizualnom snagom i svom puninom svoje ljepote. Doznačuje se kao realnost po sebi, kao samosvojna misao i kao energija. Kao materijalizirana osjećajnost, kao struktura kao faktura i kao čisti ritam. Ali iznad svega kao jedna posebna unutarnja optika viđenja zbilje, koja nam je začudno bliska.
Mihovil Depope je rođen 1926. godine u Škrpčićima na otoku Krku. Godine 1971. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Rijeci, na studijskoj grupi Likovne umjetnosti, nakon čega 1972/1973. godine započinje raditi kao likovni pedagog. Samostalno izlaže od 1960. godine, na više od dvadeset samostalnih i na brojnim istaknutim žiriranim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je više nagrada i priznanja. Član je HDLU Rijeke i Zagreba. Živi i radi u gradu Krku kao samostalni umjetnik.
Jasna Rodin, tajnica HDLU RI
Akademija-Art.net
