Meštrovićevi crtaži

Sample Image
Radovi se mogu pogledati do 29. lipnja 2008. godine.

Izložba ‘Ivan Meštrović / crtež’ daje uvid u crtačku vještinu Ivana Meštrovića kroz tridesetak, za ovu prigodu odabranih crteža iz bogatog fundusa Muzeja Ivana Meštrovića. Osnovna intencija izložbe je naglasiti crtež Ivana Meštrovića kao autentičnu likovnu misao.

….U umjetničkoj aktivnosti Ivana Meštrovića nije bilo razdoblja kad crtež kao medij izražavanja nije bio prisutan… Crtež se pojavljuje kao predložak, odnosno studija skulpture, kao skica arhitektonske kompozicije, a gdjekad i kao memento na već ostvareni projekt. No crtež se Ivana Meštrovića može promatrati i kao samodostatno djelo, čija nakana nije objasniti neki drugi pretpostavljeni mu medij…

Autor izložbe: Dalibor Prančević

url: http://www.mdc.hr/mestrovic/

Ivan Meštrović je najpoznatiji i najslavniji hrvatski kipar te jedan od najvećih suvremenih svjetskih umjetnika. Rodio se 15. kolovoza 1883. godine u Vrpolju kod Županje ali je djetinstvo proveo u Dalmaciji. Otac Ivana Meštorvića, Mate, otišao je u Slavoniju trbuhom za kruhom. Govoreći o Meštrovićima zanimljivo je spomenuti da korijeni Ivana Meštrovića sežu u susjednu Bosnu i Hercegovinu, točnije Fojnicu. Prvi Meštrović koji se doselio iz u Dalmatinsku zagoru oko 1630. godine bio je izvjesni Ivan Meštrović zvani Aga. On se u Duvnu oženio kćerkom jedinicom iz imućne obitelji. Tom prilikom mladenkin otac uvjetovao je brak time da budući muž, uz svoje, uzme i njihovo prezime – Gabrilović. Uz obrazloženje kako ne želi da se loza Gabrilovića zatre. Sve do rođenja najpoznatijeg hrvatkog kipara Ivana Meštrovića prezime obitelji glasilo je Gabrilović – Meštrović, dok Ivan Meštrović jednog dana nije izostavio Gabrilović iz svoga prezimena.

Sample Image

No, 1904. godine, za vrijeme studija, u Beču susreće Ružu Klein koja je radila kao kitničarka u salonu damskih šešira. Otac gospođice Klein nije odobravao vezu svoje kćerke s 21-godišnjim seljačićem gotovo praznih džepova i nakon neuspjelih uvjeravanja 1905. godine protjeruje kćerku iz kuće. Naredne dvije godine Ruža Klein i Ivan Meštrović žive zajedno i vjenčavaju se 1907. godine. Živjeli su u bijednim uvjetima te Ruža nipošto nije htjela imati djecu, dok je Ivan to želio. Kada su se materijalno osigurali Ruža više nije mogla rađati djecu i to je dovelo do razvoda braka 1928. godine u Čakovcu. Šest godina ranije (1922.) Ivan Meštrović upoznaje Olgu Kesterčanek i nastaje nova veza iz koje će se, prije nego što Ivan i Olga stupe u brak, roditi dvoje djece – Marta (rođ. 1924.) i Tvrtko (rođ. 1925.). Kasnije će Olga i Ivan imati još dvoje djece – Mariju (rođ. 1927.), zvanu Maricu i Matu (rođ. 1930.). Ta djeca rođena su u braku jer se Ivan Meštrović iste godine kada se rastao od Ruže vjenčao s Olgom, također u Čakovcu.

Kako su Marta i Tvrtko rođeni dok je Ivan Meštrović još bio oženjen Ružom Klein Marta i Tvrko Meštrović bili su izvanbračna djece bez prava na nasljedstvo i očevo prezime. Problem je riješen ukazom kralja Aleksandra Karađorđevića od 20. svibnja 1926. godine u kojem (miješavinom hrvatskog i srpskog jezika) stoji: Mi Aleksandar I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca na predlog Našeg Ministra Pravde rešili smo i rešavamo da se dne 13. marta 1924. u rimokatoličkoj crkvi Brajtenfeld u Beču po rimokatoličkom obredu na ime Marta – Marija kršteno žensko dijete, zatim dne 5. maja 1925. u Zagrebu rođeno i dne 29. septembra 1925. u rimokatoličkom obredu na ime Tvrtko – Ivan kršteno muško dijete, oboje nezakonita djece Olge Kesterčanek i Ivana Meštrovića proglase zakonitom djecom Ivana Meštrovića, kipara u Zagrebu, sa svim pravima zakonite djece…
Nakon vječanja Ivan Meštrović živio je s Olgom i djecom u Zagrebu u današnjoj Mletačkoj ulici 8, a prva susjeda (u Mletačkoj 10) bila im je Ruža Klein. U tome braku Olga je znala biti nesretna jer, primjerice, na prijemu u hotel u Esplanada uočljivo ju je izbjegavao nadbiskup Alojzije Stepinac koji se nije želio s njom rukovati jer se nije vjenčala u crkvi. Kasnije, 25. travnja 1942. godine, Olga i Ivan vjenčati će se i crkveno. Tada je u Ivan Meštrović bio u kućnom pritvoru, a Olga se – po suprugovoj želji, sklonila u Split. Stoga je umjesto Olge na vječanju bila njezina zastupnica. Ivan Meštrović nije bio blizak supruginoj rodbini niti se, izuzev Olgine sestre Side, s nekim od njih družio. Sida je Meštroviću dok je u jesen 1941. godine bio u ustaškom zatvoru u Zagrebu nosila hranu.
Kao mlad umjetnik Meštrović je zamislio monumentalni Vidovdanski hram koji nije mogao biti realiziran. Fragmenti tog hrama izloženi su 1911. godine u srpskom paviljonu na Međunarodnoj izložbi u Rimu, a zahvaljujući kojima je stekao svjetsko ime. Sada se ti radovi nalaze u Narodnom muzeju u Beogradu (Miloš Obilić, Kosovka djevojka, Srđa Zlopogleđa, Kraljević Marko, Udovica). Za vrijeme Prvog svjetskog rata živeći u Rimu, Londonu, Ženevi, Cannesu i Parizu napustio je realistički stil svojih dotadašnjih skulptura punih poleta i senzualnosti te je prešao na izradu cijelog niza religionznih tema, većinom rađenih u drvetu. Inspiracija su mu bile bizantska, gotska i crnačka skulputura. Najpoznatiji radovi iz tog ciklusa su Raspeće i Madona. Poslije Prvog svjetskog rata nastanio se u Zagrebu gdje je bio prvi rektor novoosnovane Umjetničke akademije. U razdoblju između dva svjetska rata kada se naročito zanosio Michaelangelom izradio je velik broj reljefa u kamenu, nagih figura i portreta. Najpoznatiji su svakako spomenik Grguru Ninskom u Splitu, Strossmayeru u Zagrebu, Zahvalnosti Francuskoj u Beogradu, Neznanom junaku na Avali, Miletiću u Novom Sadu i Indijancima u Chichagu.
Poslije Drugog svjetskog rata nastanio se u Sjedinjenim Američkim Državama radeći za međunarodnu publiku, ali šaljući svoja djela i u tadašanju Jugoslaviju, npr. spomenik Njegošu. Kao prvom živom umjetniku u muzeju Metroplitan u New Yorku organizirana je njegova samostalna izložba 1947. godine. Američki predsjednik Eisenhower osobno mu je u Bijeloj kući uručio dekret kojim je postao američki državljanin. Tada ga je u goste na Brijune pozvao i Tito. Tada ga je Tito pozvao da se preseli u Zagreb, a da ljeta provodi na Brijunima. No, poziv je ostao nedorečen. Tom prilikom Meštrović je posjetio i Stepinca koji je bio u internaciji u Krašiću.
Preminuo je u South Bendu 16. siječnja 1962. godine, a sahranjen je u Otavicama kod Drniša 24. siječnja. Prema riječima Mate Meštrovića (u razgovoru za Jutarnji list od 18. siječnja 2004.) godine na sahrani se okupilo više od tri tisuće ljudi, a došlo je i do incidenta. Nakon što je biskup Frano Franić istaknuo da je Ivan Meštrović bio veliki Hrvat i katolik predsjednik drniškog narodnog odbora Smiljan Reljić dovkinuo je: Narod tako ne misli! Reljiću se priključilo još pet-šest bukača povicima: Fašistička huljo!, Mi smo vas potukli u ratu!, Zločinci!, Popovsko smeće! Nakon naraslih tenzija Reljić se s pristašama povukao, a lijes je unesen u obiteljski mauzolej gdje je biskup Franić izmolio posljednju molitvu.