Memorije prostora
Martin Erdeš ovaj ciklus likovnog istraživanja naziva Mapiranje kutka. Kutak ima nekoliko mogućih konotacija. Možemo ga promatrati doslovno pa uviđamo da to nije oblik, već otvoreni okvir ispunjen prazninom. Doživljajno, kutak, ugao može označavati toplo mjesto u kojem se osjećamo sretni, mjesto klečanja na soli ili dio prostora u kojem najrjeđe brišemo prašinu. Za razliku od nomadskog pristupa, ovaj projekt progovara o pojmu kutka kao mjesta pod suncem. Privatnog prostora. Individualnog lokaliteta.
Problematizirana tema je obojena osobnim, ali autor nam daje samo neke natuknice intime. Nakon pregledavanja serije radova, čini nam se da situaciju bilježi čuđenjem, više nego što mogući nedostatak svog prostora doživljava kao osobnu dramu. Autor naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije problema i općenite fenomenologije stambenog prostora. Osobni doživljaj detektiramo detaljima gdje autor dosjetljivo i pomalo cinično uvodi usisivač koji se tvornički zove Sloboda 3000. Usisavač koji nas podsjeća na mladost jer smo najčešće, kao djeca ili mali ljudi morali obavljati tu laganu ali dosadnu djelatnost. Ovdje autor gradi obujmicu za cijeli projekt. Kućanski aparat sa znakovitim nazivom uz svoju funkciju označuje i dojam slobode koji se manifestira posjedovanjem osobnog prostora. Ovdje priča zapravo započinje i završava.
Erdeš kao motiv koristi stambene, radne ili reprezentativne prostore. Pred nama je niz oslikanih površina snažnog ritma i umirenog kolora. Tek ponekad nudi oslonac za pogled. U tehničkom smislu autor rabi tonirane površine i linije kojima oblikuje mrežasti raster. Često nadslikava, kolažira, slojevima boje nadograđuje površine. Ponekad kroz novi namaz možemo očitati detalje primarnog sloja. Otklanjajući stegu klasičnog slikarskog postupka, autor kreće u preslagivanje svijeta. Situacije su čitljive iako pojedinačni radovi djeluju kao apstraktne kompozicije. Planovi, linije, tonirane ili rasterirane površine, odnos i napetost elemenata ne traže proširenje kadra. Izrez, koji nam se nudi na ogled, kompozicijski je čvrst i stabilan. Uvedeni su geometrijski elementi ili ponegdje, kao protuteža, oblici na rubu nadrealnog. Autor ne prepušta slučajnosti građenje slike. Nakupine oblika/ideja nanizane su promišljeno. Zaustavljene na putu od dosjetke k znakovitosti, uznemirujuće su. Svaka, pa i najmanja, promjena bilo kojeg elementa izazvat će promjenu cijelog sustava. Erdeš gradi prostore s čestim perspektivnim otklonima od očekivanog. Nismo sigurni radi li se o interijeru, eksterijeru ili smo, možda, zašli među kulise. Ponegdje promišljene, a ponegdje halucinatorne kombinacije ulaza, prolaza, stubišta, promatrača dovode u nesigurnost perceptivnog dojma.
Martinovi prostori su rijetko naseljeni. Glavna uloga ponuđena je promatraču. Ipak, slijedi nekoliko radova na kojima, unutar transparentnog arhitektonskog prikaza stambene zgrade, nalazimo ljudske figure. Ljude on doživljava kao masu istih čuvara / uporabnika ili uzurpatora prostora. Pasivna strogost figura, multipliciranjem, dramatiku scene dovodi do užarenosti.
Ovaj projekt urbano je i socijalno obilježen. Kao matrica za promišljanje u većini slučajeva su višekatnice, prostori s više stambenih jedinica koje Erdeš doživljava kao poznatu stvar. On nam nepogrješivo ilustrira potmule zvukove brujanja i vibracija koje osjećamo u takvim zdanjima. Koliko god da smo svjesni da su te zgrade prepune ljudi, u njima imamo dojam osamljenosti. Nesklad između dojma sigurnosti koji nam daje osobni kutak i energije nakupina više osobnih kutaka očit je. Zablude civilizacije o izdvojenosti unutar povijesnog vremena polako se tope uvođenjem spoznaje, potvrđene znanstvenim filozofsko – fizikalnim dostignućima, o prožetosti svih stvari u univerzumu i njegovoj stalnoj mijeni. Recentno, poodmaklo postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas na područje dekonstrukcije koncepcija stvarnosti. Jer, svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju.
Ovu spoznaju možemo nazrijeti i na ovim radovima. Tu je nizanje stuba koje ne završavaju i ne znamo gdje počinju. Tu je transparentnost zidova u koje se pokušavamo sakriti. Osim u jednom slučaju, autor ne sugerira ni vrijeme niti mjesto događanja. Ukazuje nam na nesigurnost uvriježene zbilje. Ove radove možemo percipirati kao provokaciju. Osobni doživljaj je ponuđen, ali namjerno nije oblikovno opterećen definicijom. Preskočena je naracija. Promatrač je izazvan na doživljaj i razmišljanje. Završio bih autorovim riječima: „U stanovima živimo čas u sigurnosti ćelije, a čas u avanturi svijeta. Geometrija je nadiđena."
Martin Erdeš je rođen 1966. godine u Beogradu. Diplomirao na Fakultetu likonih umetnosti u Beogradu 1995.godine u klasi prof. Milice Stevanović, a magistrirao kod prof. Slobodana Roksandića 2007. godine. Član ULUS-a od 1996. godine. Bavi se izlagačkom djelatnošću i kazališnom scenografijom. Radi kao predavač u Višoj školi likovnih i primenjenih umetnosti u Beogradu od 2001.godine. Umjetničke kolonije: Kikinda, Kopaonik, Grocka, Boljevac, Negotin, Mavrovo (Makedonija), Didimotikon (Grčka), Grožnjan (Hrvatska). Izlagao na mnogobrojnim samostalnim, selektiranim i kolektivnim izložbama u domovini i inozemstvu. Zajedno sa Višnjom Postić realizirao Murale na temu ”Talijanska renesansa” i ”Indijska mitologija’‘, KPGT Beograd, 1999/2000. godine. Živi i radi u Beogradu (Srbija).
INFO
Eugen Borkovsky
Akademija-Art.net
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/03/martin-erde-mapiranje-kutka/&description=Martin%20Erdeš:%20Mapiranje%20kutka){kind=link}