Svojim dugogodišnjim umjetničkim djelovanjem Marino Jugovac dokazuje nepokolebljivu upornost u istraživanju i iskazivanju opsesije spram oblikovanja drva. Njegov interes često se zadržavao na jednome motivu – arhitekturi grada. Tematski on locira svoje likovno djelovanje u istarski kraj, gradiće na vrhovima brežuljaka.
Skulpturalne su to kompozicije, strukturalno čvrsto utemeljene, građene iz uklopljivih ploha, jednostavnih geometrijskih tijela, kompozicijski i koncepcijski stvarane iz dva dijela – neobrađena komada trupca koji doslovno služi kao postament složenijim formama, zanimljivo umnoženim kubusima koji predstavljaju arhitektonske artefakte ljudskog graditeljskog umijeća, u ovom slučaju konkretne ili fktivne gradiće. A preneseno, trupci, ti neobrađeni dokazi ljepote prirode lokacije su, brežuljci na kojima istarski grad najčešće obitava. Ta zanimljiva, razumljiva simbioza čiste prirode i ljudskom rukom stvorene arhitekture, obrađenog i neobrađenog, otkriva Jugovčevu sposobnost korištenja elementarnom snagom i svojstvima odabrane mu materije, njegovu sigurnost u gradnji forme i cjelovitosti volumena.
Izmjenjuju se plohe, napete površine, zbijeni prostori kod kojih ni jedan element nije slučajan. Paralelnim nizanjem partija sirova drva postiže dinamičnost, izmjenom viših i nižih volumena ritam, a poništenjem praznina prati spomenuto ozračje mediteranskog, topografski tipičnog.
Jugovcu je svojstven tradicionalan pristup tretiranja jezgre skulpture kroz koji se ipak iščitava sklonost suvremenom, apstrahiranju i slobodi izraza. On s malo sredstava postiže značajnu kiparsku snagu, intenzivira malim pomacima punim kreativnog naboja. Njegova skulptura nosi u sebi trag vremena i tradicije, ali i težnju za redom i jasnoću. Posjeduje moć sažimanja, upućivanja na bitno. Tako pod rukama ovog majstora drva tradicionalno postaje moderno. On postiže arhitektonsku prepoznatljivost, no čini to pristupom posve suvremenog i u mediju skulptura suverenog autora.
Potrebnim stupnjem opisnosti oblikuje, odnosno konstruira, odmjerenošću i ravnopravnošću svake pojedine partije unutar cjeline. I tako nastaje grad. Za Jugovca, kao drvodjelca, nema prepreka zanata. On „gradi" izuzetnom vještinom, savršenim osjećajem za odnose volumena u prostoru.
Morfološki Jugovac je stigao dalje od dopadljivog izričaja talentiranog naiva, kako u fguralnoj plastici tako i u izmijenjenim i promišljenijim, tipološki i morfološki, novijim premisama. On pripada generaciji kipara, mlađih obnovitelja kiparskog jezika koji se nastavljaju na ružićevska promišljanja asketskih nastojanja i kiparstva „mjere" – ravnoteže mase i oblikovno arhetipska likovna izraza.
Marino Jugovac kipari opuse visoka kriterija, pročišćenih formi, izrazitog zanimanja za konstrukciju, redukcionizam i minimalistički volumen. No, ta morfološka jednostavnost posljedica je složenog procesa oduzimanja nebitnog, sabiranja, „rezanja" do djelotvornog oblika. On je došao do sažetosti i redukcije ne oduzimajući od prepoznatljivosti, jasno navodeći na motiv – kuću, tj. grad. Njegovi „mići gradići" naglašavaju strast za kulturološkim ishodištima izraslim na tisućljetnim uzorima, naglašavajući čvrstu Jugovčevu vezanost za rodnu mu grudu i postajući njegovim likovnim zaštitnim znakom.
Od samih izlagačkih početaka ovaj grožnjanski kipar suvereno se i smisleno kretao svijetom oblika koji su uvijek iznova čudili novim realizacijama, uvijek svježim pomacima u vlastitom kiparskom izričaju.
Sanda Stanaćev Bajzek
Marino Jugovac je rođen 1960. godine u Umagu. Od srednje škole bavi se umjetničkom obradom drveta, a već dugi niz godina okušava se i u drugim likovnim izričajima. Pripada drugoj generaciji grožnjanskih umjetnika koji već 40-ak godina od tog malenog mjesta čine umjetničku oazu. Jedan je od onih umjetnika koji su počeli stvarati sami, bez podrške „umjetničke" okoline. Trnovit put umjetničkom stazom Marino je prevladao originalnošću djela i danas je jedan od rijetkih umjetnika koji kreira drvene skulpture svih dimenzija, uključujući i veoma složene minijature istarskih gradića.
Do danas je realizirao mnogo samostalnih i sudjelovao na brojnim kolektivnim izložbama u domovini i inozemstvu. Radovi mu se nalaze u mnogim javnim i privatnim kolekcijama. Sudionik je nakoliko umjetničkih seminara i kolonija. Mnoge njegove skulpture nalaze se na javnim površinama poput Etnografskog muzeja Istre u Pazinu, u Biblijskom Vrtu Mira u Kalniku te na gradskom trgu u Grožnjanu („Gospa od Umjetnika"). Član je Hrvatskog Društva Naivnih Umjetnika i Hrvatske Zajednice Samostalnih Umjetnika sa statusom samostalnog umjetnika od 2004. god. Živi i radi u Grožnjanu gdje vodi galeriju „Veli Jože".
VAŽNIJE SAMOSTALNE IZLOŽBE
Galerija Z.A.P.-a, Zagreb, 1993.
Dom kulture Buje, 1994.
Galerija „Crosco", Zagreb, 1998.
Galerija „La Barrique", Vanezia(I), 2001.
Spomen dom Pazin, 2002.
Galerija „Mirko Virius", Zagreb, 2002.
Zavičajni muzej Buzet, 2003.
Mladinski kulturni centar Maribor (Slo), 2003.
Etnografski muzej Istre, 2003.
Haus der Volkshochshule Reutlingen (D), 2003.
Galerija „Fonticus",Grožnjan – Grisignana, 2004.
Galerija „Zeisterzienserkloste Stipel am Varenholt" (D), 2004.
Galerija „Studio Černe", Zagreb, 2004.
Galeria „Maison d’Italie", Cite Internationale Universitarie Paris (F), 2004.
