Ako Ljubo Jurčić može komentirati privatizaciju, ja ga mogu pitati koliko je osobno uprihodovao od INA-e nakon njene privatizacije

ina-mol-omv

Autor: Marijan Kostrenčić/PolitikaPlus

S velikim zanimanjem pročitao sam iskaz profesora Ljube Jurčića o konačnoj i pravoj, ‘ekskluzivnoj’ istini o INA-i, nekadašnjeg saborskog zastupnika SDP-a, predsjednika Odbora za gospodarstvo SDP-a, ministra gospodarstva u prvoj vladi SDP-a i aktualnog predsjednika Hrvatskog društva ekonomista.

Prvi put progovara Ljubo Jurčić: Ovo je prava istina o Ini

Čovjeka koji je, kako sam kaže, ‘provodio’ Zakon o privatizaciji INA-e.
Slučajnog prolaznika u najvećoj hrvatskoj privatizacijskoj priči? Već sam i zaboravio sve funkcije koje je Ljubo Jurčić držao u doba privatizacije Ine i to političke funkcije per definitionem, ali hvala internetu može se lako sve pronaći.

I sigurno je da je Ljubo Jurčić da je želio mogao utjecati ne samo na prodaju Ine, nego i na zakonski okvir te prodaje. Sviđa mi se i slažem se sa prvim dijelom njegovog iskaza u kojem navodi i obrazlaže zašto je INA važna za hrvatsko gospodarstvo i za Hrvatsku općenito.

INA je čak i danas, oslabljena i stjerana na status MOL-ove podružnice, u novim regionalnim energetskim odnosima, važna za Hrvatsku, barem koliko grupacija Agrokor, ako ne i više.

I naravno, logično pitanje, zašto ja imam potrebu odgovoriti iskazu profesora Jurčića?

Ja sam taj ‘međunarodni savjetnik’ i lobist koji eto podmeće i Ljubi Jurčiću i svima drugima koji su donijeli (lošu) odluku o prodaji 25% + jednu dionicu MOL-u prije puno godina.

Ja sam u to doba bio savjetnik OMV-a, a radio sam za tu ‘međunarodnu’ kompaniju kao savjetnik mnogo prije privatizacije INA-e u regiji, od prvih početaka LNG-a, do projekata u Sloveniji, akvizicija u Hrvatskoj i strateških poslova u Srbiji.

Vjerojatno se moja djelatnost u privatizaciji INA-e može smatrati i lobističkom (u okviru Hrvatskog društva lobista se zalažemo za donošenje zakona koji će urediti ovu djelatnost na način da će se znati tko za koga radi, koliko je plaćen i koji su interesi).

Naravno da mi je bilo žao da moja stranka OMV nije pobijedila u tom natjecanju jer sam smatrao da je ta kompanija odličan partner INA-i, geografski, povijesno i razvojno.

I naravno da bi mene sigurno veselila nagrada za taj posao, jer ja radim za novac, za razliku od Ljube Jurčića koji uvijek radi za slavu, tako ispada po njegovoj priči.

Već dugo ne radim za OMV, jer je OMV potpuno napustio Hrvatsku, pa mi je tako puno lakše pisati o INA-i jer nemam nikakav interes, tajni ili javni, bilo kakvu obvezu. Samo interes građanina, pa i malog dioničara INA-e koji želi da se stvari postave na svoje mjesto i da se spriječi manipuliranje istinom u korist MOL-a.

I sada par činjenica za koje posjedujem odgovarajući dokumentaciju;

1. Zakon o privatizaciji INA-e predviđao je prodaju STRATEŠKOM partneru, ne financijskom.

2. Dakle, prodavatelj je mogao prodati INA-u i za manji iznos nego najviši ponuđeni. Zakon o privatizaciji INA-e nije predvidio licitaciju za dionice INA-e, jer kod izbora STRATEŠKOG partnera ne primjenjuje se tko da više, nego tko je dugoročno bolji (to bi profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu trebao znati). Tu je definitivno Ljubo Jurčić kao glavni operativac prodaje iskrenuo smisao Zakona o privatizaciji INA-e.

3. Točno je da je OMV, na moju inicijativu, predao unutar 24 sata od otvaranja financijskih ponuda, svoju dodatnu ponudu gdje je bio spreman platiti isti iznos (štovani profesore, “up to” znači i uključujući, a ne manje) i dalje pregovarati o ostalim uvjetima.

4. Dopis generalnog direktora OMV-a dostavljen je svima uključenima u natječaj, pa i samom premijeru, a neke članove Račanove Vlade, uključujući Ljubu Jurčića, osobno sam obavijestio o namjeri OMV-a da sudjeluje u daljnjim pregovorima.

5. Jurčić je u pravu kada kaže da nije imao obvezu da ponovno uključi OMV u pregovore i za Hrvatsku postigne još bolje uvjete u odnosu na MOL ili OMV, ali isto tako ništa ga u tome nije priječilo. Ponudbena dokumentacija nije sadržavala pravnu prepreku još jednom, pa možda i više krugova pregovora. Ako je za interes Hrvatske i INA-e, onda mislim da treba uložiti svaki napor. Pregovori oko privatizacije Nikole Tesle s Ericssonom su trajali preko tri godine (u tome projektu sam bio savjetnik Ericssona).

6. Nije točno da je bilo tko osim Ljube Jurčića i Slavka Linića imao snagu pregovora oko INA-e. Pokojni Ivica Račan je njima vjerovao bez ograničenja (razgovarao sam s njime jednom prilikom) i podržao je bez ikakve kritike (smatrao je da se ne razumije u energetiku) bilo koju odluku koju je Jurčić predložio. Vlada je odluku o prodaji donijela munjevitom brzinom, unutar par dana od otvaranja financijskih ponuda, što isto nešto može govoriti.

7. I sada za mene osobno, najteži dio teksta. Ljubo Jurčić je osobno ili putem povezanih društava nakon privatizacije INA-e i ulaska MOL-a, bio savjetnik, član financijskih tijela i na sve druge načine radio sa INA-om. Kao čovjek koji je INA-u prodao?! Ako Ljubo Jurčić može komentirati privatizaciju, ja ga mogu pitati koliko je osobno uprihodovao od INA-e nakon njene privatizacije. Čovjek koji je kao političar (ministri su političari) prodao INA-u, postaje njen savjetnik. Ne znam koliko je to formalnopravni sukob interesa, ali moralno-politički sigurno jest.

8. I na kraju (jer sam već u nekim drugim tekstovima otvarao druga pitanja o INA-i), ne razumijem da Ljubo Jurčić koji je nakon afere SPICE u Podravci bio tamo predsjednik Nadzornog odbora, nije kao hrvatski patriot istražio sve odnose MOL-a i Podravke, da li je to sve povezano sa drugom privatizacijom koju je vodio i bio za nju operativno nadležan Polančec, a ceh je platio Sanader.

Ne sjećam se ozbiljne kritike Jurčića oko druge privatizacije u to doba. Za razliku od mene koji sam tada javno govorio i tražio poništenje ugovora jer nije u skladu sa zakonima Republike Hrvatske (Zakonom o trgovačkim društvima), profesor Jurčić je šutio. Zašto, trebao bi on reći ako želi dalje govoriti o INA-i. Najviše pravosudno tijelo Republike Hrvatske potvrdilo je presudu Sanaderu (iako on nije bio jedini u toj priči) i time i potvrdio i umiješanost vodstva MOL-a u korupcijsku aferu oko INA-e. Zar se profesor Ljubo Jurčić ne slaže sa tom presudom ili nema povjerenja u hrvatska pravosudna tijela?

9. Lobiranje profesora Jurčića nije mi simpatično jer podriva napore ministra Vrdoljaka i njegovog tima da uspostavi ravnotežu odnosa sa MOL-om u INA-i, a osim toga Jurčić svojim izjavama pokušava utjecati na ishod bitke za INA-u, ali ne za hrvatsku stranu.

Izgleda da je Jurčić bio slučajni ministar u slučajnoj državi. Iako me mnogi upozoravaju da nije mudro, bez ikakvih pekunijarnih interesa, a samo na bazi savjesti, toliko se eksponirati u slučaju INA, ja ne smatram ovu Hrvatsku slučajnom i nemam drugu domovinu niti uvjete za drugu putovnicu. (Autor: Marijan Kostrenčić za PolitikaPlus)

marijan-kostrencic x