IZ LADICA
Pred nama je serija trodimenzionalnih objekata postavljenih u prostor. Možemo ih doživjeti i kao multiple bez obzira na njihovu trenutnu unikatnost. Mogućnosti serije ili ponavljanja oblika beskonačne su jer se radi o čaroliji kombinatorike primijenjene na svakodnevne, industrijski proizvedene predmete.
Spontanost igre u direktnoj je ovisnosti o stanju duha. Autorica je uspjela na najjednostavniji način kombinacijom „predmeta iz iste ladice" prepraviti realnost. Odjednom, neuobičajenom funkcionalnošću predmeti ponovno postaju zanimljivi. Postaju autohtoni objekti. Prepoznatljivost sasvim običnih predmeta poremećena je novom svrhom koja rezultira disfunkcijom osnovne. Sistemom akcije i reakcije svaka je nova kombinacija predmeta dobila novu smislenost. Stvorilo se nekoliko mikrosvjetova koji su, svaki za sebe, sasvim realni i štoviše, logično uvjerljivi.
Iako umjetnica tvrdi kako je predmete pronašla u zaboravljenom pretincu, ladici, na radovima možemo izčitati dozu fetišizma. Ona promišljeno kombinira elemente prema kojima osjeća izvjesnu vezanost. Unatoč tome, njihova prvobitna funkcionalnost ipak nije zanemarena. Predmetima su dodane funkcije ili u kombinacijama predstavljaju neobična događanja. No, i novom obliku / predmetu olovka ipak služi za pisanje a oštri vrh hvatalice za papir uvijek je u funkciji probijanja ili je predstavljen kao potencijalna opasnost samim time što mu je jedan vrh oštar.
Na ovim radovima pronalazimo i odjeke ideja Arte povera. Iako su objekti sastavljeni od zaboravljenih a time i skoro odbačenih predmeta, autorica im daje novu funkcionalnost. Ona odbacuje institucionalizirani oblik likovnog izražavanja i plasmana a time i instituciju mogućeg tržišta umjetnina. Inicirana je komunikacija sa promatračem jer mu umjetnica ne nudi samo dio osobnog sjećanja koje je iznenada osvijetljeno već osobno natkriljuje dosjetkom ili izmišljenom funkcionalnošću. Pomoću formalnog jezika predstavljenog predmetima, mi doživljavamo situacije, odnose, obznanjene mogućnosti. Nazivi radova potvrđuju rezultate nakane. Oni otkrivaju posljedicu kreacije. Iako umjetnica prilikom kombiniranja i maštovitih intervencija nije imala unaprijed zadan smisao novih funkcija običnih predmeta, kasnije ih imenuje imenima kojima promatraču olakšava percepciju. Tako bivamo uvučeni u njenu kombinatoriku. Mi slutimo smisao ideje novog odnosa predmeta a ona nam nazivom rada ili potvrđuje predumišljaj ili nas uvodi u još hrabriji smisleni doživljaj.
I u ovom slučaju pred nama je inicijacija koja nas upozorava da svijet nije jednoznačan i da u svemu oko nas ali i u nama samima postoje mnogi oblici postojanja koje je neophodno izčitati izvan okvira uvriježene realnosti. Relativnost tijeka i mijena kao osobina stvari događaju se unutar naših spoznaja koje postaju privremene. Stalne promjene događaju se na svim područjima. Ponekad su inicirane prirodnim fenomenima a ponekad artificijelnom igrom. Primorani smo da svijet zaista pogledamo i iz drugog ugla.
Kako se ne zaljubiti u ove konflikte smisla? Postmodernizam preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi kreirati. Materijal, sredstva, oblici prepušteni su na volju idejnom tvorcu koji više nije Bog već je jedan od nas. Relativizacija okoline postaje modus percepcije. Bog izvan nas je umro. Uz obrazovanje i spoznaju o stalnom tijeku i mijeni svega oko nas i u nama samima prestajemo biti podložni uobičajenim pravilima. Tako smo u isto vrijeme i buntovnici i kreatori. Ovaj niz radova govori upravo o tome.
Margareta Lekic je rođena 1982. godine u Osijeku. Godine 2007 diplomirala je na ALU u Zagrebu. Trenutno je poslijediplomskom doktorskom umjetničkom studiju na ALU. Od 2004. izlaže na samostalnim i grupnim izložbama. Radi kao umjetnički suradnik na odsjeku kiparstva na ALU u Zagrebu.
Eugen Borkovsky
