Stripovski dio opusa biti će predstavljen izborom originalnih strip tabli, dok će se animirani filmovi predstaviti putem skica i scenografija, te cjelodnevnom projekcijom osam filmova: Ruža (1992.); Zemlja snova (1994.); Mladić s ružama (1995.) -nagrađen Zlatnom ružom Kaira na Festivalu animiranog filma u Kairu; dvije špice za Animafest (1996. i 2008.); Samotnikov vrt (1999.); Perpetuum stabile (2004.) i Kako je nastala kiša (2007.).
Kustosice izložbe, Lidija Butković i Saša Brkić, u kratkom uvodnom tekstu obrazlažu koncepciju izložbe i pratećeg kataloga: «Ovom izložbom obilježavamo dva desetljeća rada Magde Dulčić (r. 1965.), afirmirane hrvatske umjetnice čije je predano likovno stvaranje urodilo brojnim ostvarenjima na polju animiranog filma, stripa i ilustracije. Dosad je realizirala desetak animiranih filmova, objavila stotinjak stripova različitog formata kao i nebrojeno mnogo ilustracija za udžbenike i književna djela. Upravo je mnogostrukost područja umjetničkog interesa najistaknutija osobina Magde Dulčić što njen opus čini posebno intrigantnim i zahvalnim za teoretsku obradu, kao i za izložbenu prezentaciju. Ovom prilikom usredotočili smo se na animirani film i strip kao dva medija u kojima je naročito došao do izražaja autoričin talent za pripovijedanje u slikama, a kojima se također i najduže bavi, od samih početaka svojeg profesionalnog rada. U katalog izložbe uvrstili smo i poduži tekst Mihaele Majcen-Marinić koji bi trebao pomoći da se stvaralaštvo Magde Dulčić sagleda u širem kontekstu vremena i podneblja u kojem nastaje.»
Izložba će biti otvorena do 12. lipnja, radnim danom od 10 do 17 sati (četvrtkom od 10 do 13 i od 17 do 20 sati), subotom od 10 do 13 sati, dok je nedjeljom galerija zatvorena.
Izložba je realizirana uz financijsku potporu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport i Ministarstva kulture RH.
Magda Dulčić svestrana je umjetnica koja se u svojoj dosadašnjoj karijeri podjednako iskazala na polju stripa, ilustracije i animiranog filma, no upravo je njen dugogodišnji i plodonosni angažman u posljednjoj od navedenih disciplina čini iznimnom pojavom na hrvatskoj likovnoj sceni. Ova autorica je svojim kontinuiranim i upornim radom kroz devedesete godine prošlog stoljeća pomogla ispuniti stranice tog prilično sumornog i teškog razdoblja za hrvatsku animaciju. Ujedno je i jedna od rijetkih žena koje su ostavile dublji trag u ovom umjetničkom području realiziravši zavidan broj filmskih ostvarenja.
Došavši u Zagreb film po završetku formalnog školovanja, u tada glomaznu državnu instituciju sa više stotina zaposlenika, počela je „peći zanat" na filmovima Krešimira Zimonića, a njene su zamjetne crtačke sposobnosti posebice došle do izražaja u filmu Leptiri (1987.) za udio u kojem je bila i nagrađena na Svjetskom festivalu animiranog filma u Zagrebu iste godine. Upravo ovaj film možemo smatrati svojevrsnim ishodištem njene karijere u animaciji, iako ovom prilikom ne potpisuje režiju, već sudjeluje u osmišljavanju priče te kao glavni crtač u velikoj mjeri definira vizualnu komponentu filma.
Prvu priliku za samostalni rad Magda Dulčić dobiva na filmu Ruža (1992.) gdje je vrlo ambiciozno pristupila oživljavanju scenarija Dubravke Senečić koji govori o odrastanju i životnim iskušenjima, ali i o trajnim životnim vrijednostima. Neki od radnih postupaka i animacijskih rješenja koje iskušava u ovom ostvarenju, postat će prepoznatljivim obilježjima njenih filmova doprinijevši tako stilskoj koherenciji cjelokupnog opusa. To se prvenstveno odnosi na činjenicu da umjetnica uvijek na sebe preuzima više kreativnih uloga u produkciji filma potpisujući režiju, crtež i animaciju te tako nastavlja njegovati tipično zagrebačku tradiciju autorskog pristupa animiranom filmu. Također, odlučuje se za klasičnu cel-animaciju, tehniku koja je za autoricu predstavljala najlogičniji izbor s obzirom na njen crtački talent i umjetničke afinitete jer joj omogućava da film kontrolirano i precizno gradi kvadrat po kvadrat, preko tisuća crteža čijom se animacijom konstruira pokret i organizira odvijanje filmske radnje. Crtež je, dakle, ključni segment u genezi animiranog produkta, pa tako umjetnička vrijednost i dojam cjelokupnog ostvarenja većinom ovisi o razini kvalitete i ekspresivnosti crteža koju autorica uspijeva dosegnuti.
Vještina baratanja crtačkim medijem Magde Dulčić najočitija je i najizrazitija u momentima gdje su transformacije karaktera, pozadina i čitavih prizora brze, ali ostvarene bez naglih skokova, tek pomoću fluidnih pretapanja, minuciozne i postepene izmjene motiva. Koloristički efekti tu također igraju veliku ulogu spremno prateći crtež te pridodajući još jednu dimenziju vizualnom bogatstvu, punini i primamljivosti djela. Silovite, dramatične sekvence najčešće su riješene mahnitim smjenjivanjem crteža na papiru, uglavnom u običnoj olovci ili akvarelu, a takvim sinkopiranim ritmom, brzim rezovima, bljeskovima, gledatelj prima tek naznake burne radnje. U takvim trenucima film zaista djeluje kao animirani strip, što zorno pokazuje kako je kod Magde Dulčić pojedina područja njenog umjetničkog stvaralaštva gotovo nemoguće razdvojiti, a iskustva stečena u jednom mediju instrumentaliziraju se u drugom i obratno. Zajednički nazivnik tako bogatog i raznovrsnog opusa umjetnice pritom uvijek ostaje crtačka vještina na kojoj počiva dobar strip jednako kao i dobar animirani film.
U filmu-prvijencu Ruži navedena stilska sredstva, naročito neobična kadriranja i žustri tempo odvijanja radnje, dovedena su do granice perceptivne razlučivosti, što se neće ponoviti u kasnijim ostvarenjima. Tako već idući zapaženiji film autorice, Mladić s ružama (1995.), koji joj donosi i formalno najveći uspjeh u devedesetima – nagradu Zlatna ruža Kaira, karakterizira smireniji i staloženiji redateljski pristup. Priča je to o malom čovjeku izgubljenom u njemu stranom vremenu, ponešto intimizirana, poetizirana varijanta najdraže teme zagrebačke škole animacije. Zabavan film jasne i pitke narativne strukture prati senzibilnog mladića koji se ne snalazi u zahuktaloj svakodnevici urbanog miljea, opisujući njegove ljubavne tegobe s podjednakom dozom humora i britke kritike suvremenog života. Magda Dulčić često se prihvaća scenarija u kojima je prisutan element fantazije i nadrealnih zbivanja: mnogi likovi, uključujući i ovog zbunjenog mladića, izmiču prisili zakona gravitacije kako bi pobjegli u svijet mašte gdje nalaze odušak od prijeteće ili jednolične stvarnosti.
Do kraja 90-ih Magda Dulčić je još imala prilike izraditi špicu za Festival animiranog filma u Zagrebu 1996. godine te realizirati svoj produkcijski dosad najzahtjevniji projekt, barem što se duljine materijala i broja suradnika tiče. Tako, po novelama A. G. Matoša koje je iščitala i u novu cjelinu pretočila Sunčana Škrinjarić, nastaje Samotnikov vrt (1999.), 14-minutni film lirske, tugaljive atmosfere koju posreduju pripovijesti o neispunjenim ljubavima, snovima i čežnjama. Zbog svoje literarne inspiracije, ali i primjene linearne filmske naracije, Samotnikov se vrt, više od ostalih uradaka Magde Dulčić, približava konceptu konvencionalnog filma sa fabulom. Uz to, stalno nastojanje autorice da postigne savršeno prožimanje vizualne i glazbene sastavnice vlastitih filmova, ovdje doživljava svoje najintrigantnije ispunjenje umetanjem muzičkih intermezza između pojedinih priča u kojima animirani svirači doslovno vizualiziraju glazbenu podlogu filma.
I dok je Samotnikov vrt zbog svojeg literarnog izvorišta mogao poslužiti i kao pomoćni edukativni materijal u školama, treba spomenuti kako je Magda Dulčić kroz svoju karijeru proizvela dva filma koji su bili svjesno intendirani i rađeni za (naj)mlađu populaciju, te je, shodno tome, bio prilagođen scenarij, stil animacije te dizajn karaktera. Tako se u filmovima Zemlja snova (1994.) i Kako je nastala kiša (2007.) radnja sporije odvija uz više repeticija pokreta i sekvenci, crtež je pojednostavljen, stiliziran, kreirani likovi dopadljivog su obličja i jasno izraženih emocija, a nisu rijetke i reference na dobro poznate protagoniste klasične dječje animacije.
Nakon 2000. godine Magda Dulčić intenzivnije se posvetila ostalim sferama svog interesa, ilustraciji i posebice stripu, dok je animacija nakratko pala u drugi plan. Tako iz ovog razdoblja možemo izdvojiti samo dva relativno kratka rada: već spomenuti Kako je nastala kiša te nagrađivani Perpetuum stabile (2004.), film triptihalne strukture te za autoricu neuobičajeno stroge, gotovo asketske likovne izvedbe (crno-bijelo tehnika, izrazito reducirane pozadine) koji predstavlja drastičan odmak od dosadašnje poetike, svojevrsni umjetnički eksperiment. Scenarij se bazira na intelektualnoj igri u kojoj zadani pojam provocira svoju vizualnu eksplikaciju, sa naglašenim elementom humora ili gega, a potpisuje ga Zvonko Todorovski. Po njegovim zamislima nastaju i najnoviji projekti Magde Dulčić koji su trenutačno u fazi izrade ili pripreme: Čežnja (2008.) i Mjesečeva korablja (2009.). Prema tome, u bliskoj budućnosti treba očekivati nove animirane uratke ove uvijek zanimljive umjetnice, nešto ambicioznije minutaže i jednako nestvarnih, intrigantnih priča oživljenih njenim osebujnim narativnim i likovnim izričajem.
Lidija Butković
Magda Dulčić stripom se počela baviti vrlo rano, još u srednjoj školi, kada dobiva prve poticaje od Krešimira Zimonića, člana nadaleko poznatog Novog kvadrata. Pod njegovim utjecajem izrađuje svoje prve stripove, koji se odlikuju nježnim potezom i koloritom. Surađujući sa scenaristom Zvonkom Todorovskim, ujedno i životnim supružnikom, stil joj se postepeno mijenja, crtež postaje čvršći, a boje intenzivnije i jasnije.
Ako bismo Magdine stripove nastojali podijeliti u nekoliko kategorija vidjeli bismo da se radi o umjetnici koja se u svome radu nije ograničila na jednu vrstu čitatelja. Dio stripova namijenjen je djeci, dio mladoj, a dio odrasloj publici. Od početaka 1980-ih godina do danas Magdini su stripovi objavljivani u svim značajnim strip magazinima i novinama, u Poletu, Večernjem listu, Studentskom listu, Modroj lasti, Comiconu i Arkzinu, a među ostalima u i kultnom Patku, koji je u vrijeme svoga izlaženja dosegao nakladu od 10.000 primjeraka. Godine 2001. osnovana je grupa Divlje oko, koja se iste godine publici po prvi put predstavila izložbom u Studentskom centru u Zagrebu. Radilo se o skupini likovnih umjetnika koji se bave stripom i koja je nastojala afirmirati strip kao umjetničku formu. Krenuli su od ideje da je strip puno više od samo grafičke forme, afirmirajući njegove likovne, literarne, filmske, crtačke i narativne elemente. Jedan od članova navedene grupe bila je i Magda Dulčić u čijem radu možemo prepoznati sve ranije nabrojane dijelove.
No krenimo redom..
Sveukupan stil i karakteristični oblikovni elementi lako su prepoznatljivi u Magdinim stripovima. Protagonisti stripova vrlo su stilizirani, često i geometrizirani te se ponekad približavaju tek obrisu, odnosno konturi u kojoj možemo prepoznati ljudski lik. U pojedinim kadrovima simplificirani su do mjere da su u potpunosti izostavljeni dijelovi fizionomije, kao na primjer lice. „Negativci" su često prikazani karikaturalno izobličeni. Elementi koji služe za definiranje mjesta radnje vrlo su realistično oblikovani. U stripu Složeni predosjećaj to su na primjer mjesec, osječka katedrala, arhitektura grada ili glave s Uskršnjeg otoka. Dok se način likovne obrade stripa i interpretacije protagonista donekle prilagođava radnji, scenariju i temi koja je stripom ispričana, u dječjem stripu stil je mnogo konzistentniji. Bez obzira na njihovu različitost, oni su uvijek vrlo čisti i jasni, likovno i narativno.
Osim što su stripovi za odrasle složeniji tematikom, likovnom interpretacijom i tehničkim dosjetkama, složenost se potencira i unošenjem referenci iz povijesno umjetničkog ili općeg kolektivnog sjećanja. Citati iz drugih umjetničkih vrsta i univerzalnih mjesta učestala su pojava, što je pogotovo uočljivo u radu Složeni predosjećaj. U navedenom stripu kao primjer možemo izdvojiti ranjeni mjesec iz Méliesovog filma te uvođenje povijesnih ličnosti među protagoniste. Prije nego se udaljim od Složenog predosjećaja možda je bitno za izdvojiti iz sveukupne radnje stripa borbu između Maljeviča, Duchampa i Kleea u kojoj je pobijedio pokretač suprematizma. S obzirom da se među njegovim najznačajnijim djelima nalazi Crni kvadrat na bijeloj podlozi, veza sa stripom i njegovim formatom postaje vrlo jasna i očigledna.
Kadrovi stripa u radovima Magde Dulčić najčešće su oblikovani kao kvadrati. Tek ponekad, želeći naglasiti neku emociju ili napetost radnje, tablu dijeli kosim crtama i oblikuje nepravilne okvire koji gube oblik paralelograma. Što se odnosa između pojedinih kadrova tiče, njihova je veza puno čvršća u stripovima koje radi za mlađu publiku. Uglavnom se radi o postepenim prijelazima iz jedne u drugu radnju gdje subjekti ostaju isti. U radovima poput Složeni predosjećaj ili Slikovnica o gradu i ženi veza je puno slobodnija, puno su češći nagli skokovi između kadrova, s jednog na drugi subjekt, što ostavlja brojne mogućnosti interpretacije. Ponekad granice između pojedinih kvadrata uopće ne znače i prekid u slici. Slika se nastavlja između njih, kao da postoji u cijelosti „iza" okvira koji ju definira, kao što možemo jasno primijetiti u stripu 1,2,3… Okviri jednako često režu glavnog lika, naglašavajući samo onaj element koji je u centru zbivanja. U više navrata uočavamo samo usta lica koje govori ili uho onoga koje sluša. U Magdinu načinu kadriranja stripa, moguće je prepoznati utjecaj iz svijeta filma i vlastitog iskustva u animiranom filmu. Vizure i pogledi pomaknuti su od centralne perspektive, a radnja je često gledana iz vrlo visokog ili vrlo niskog očišta što stvara izdužene forme figura i arhitektonskih elemenata. Na taj način, fizičkom izobličenošću likova, definira i njihov karakter.
Boja je važan element u stripu Magde Dulčić, na različite načine upotrebljavan u dječjem stripu i onome namijenjenom odrasloj publici. Dječjim stripom dominira izrazita polikromija, nježnih nijansi i pastelnih tonova, dok je u onima namijenjenim odraslim čitačima boja koncentrirana na pojedinim dijelovima, korištena kao vizualni akcent koji tek dodatno pojašnjuje literarni element. Koristi se čistim, često primarnim bojama od kojih uglavnom jedna dominira, a u pojedinim kadrovima takav način interpretacije boje izmjenjuje s potpuno šarenim, odnosno crno-bijelim kvadratima. Pozadine su uglavnom monokromne, ali likovno dinamično interpretirane, dodatno naglašavajući i pojašnjavajući emocije i karakter likova. Većinom su oblikovane apstraktno i često se razlikuju od kadra do kadra. Pojavljuju se i kvadrati pozadine bez likova koji dodatno naglašavaju atmosferu ili irealnost svijeta u kojemu se radnja odvija. Od likovnih tehnika autorica se koristi tušem, temperom i drvenim bojama, često ih kombinirajući, a u pojedinim radovima poput Moj prvi, 1. maj unosi i kolaž.
S obzirom da je strip narativan, pripovjedan medij, kod kojeg priča ima često, iako ne i uvijek, vrlo bitnu ulogu, važno je osvrnuti se i na taj element te promotriti odnos teksta i slike u radovima Magde Dulčić. Tekst je ponekad potpuni nosioc radnje, poput stripova 1,2,3… ili Ja, gdje se likovni element svodi na crno-bijelu siluetu oblaka, odnosno vrlo pojednostavljenog ljudskog lika. S druge strane u pojedinim je radovima, poput nekoliko nastavaka Mudrice, tekst u potpunosti izostavljen. Što se likovnog rješenja teksta tiče, uglavnom ga ostavlja fizički odvojenog od slike, najčešće u vlastitim kućicama. Oblačiće s dijalozima protagonista uvodi tek u dječjem stripu.
Osim stripom Magda Dulčić se bavi i animiranim filmom te je jednako uspješna ilustratorica knjiga. Sve su to oblici umjetničkog izražavanja što iziskuju mnogo uloženog vremena i predanog rada za svaku pojedinu sliku, tablu, odnosno kadar filma. Iz navedenih razloga najčešće u vlastitom stvaralaštvu izmjenjuje faze bavljenja svakim od navedenih likovnih izričaja. Zadnje autorsko djelo najavna je špica za ovogodišnji Animafest, a trenutačno ima u planu novi projekt, koji nastaje u suradnji sa Zvonkom Todorovskim kao scenaristom. Radi se o stripu od osamdesetak tabli koji će biti posvećen djelu jednog od najpoznatijih hrvatskih pisaca, Miroslavu Krleži. Njegovo dovršenje možemo s nestrpljenjem očekivati u sljedećih godinu-dvije dana, a do tada ćemo uživati u Magdinim animiranim filmovima i ilustracijama.
Saša Brkić
Životopis
Magda Dulčić Todorovski rođena je 1965. godine u Starom Gradu na Hvaru. Školu primijenjene umjetnosti završila je u Splitu. Bavi se ilustriranjem knjiga, udžbenika te knjiga za djecu i slikovnica gotovo za sve manje i veće izdavačke kuće u Hrvatskoj. Stripove i ilustracije objavljuje u Patku, Poletu, Večernjem listu, Studentskom listu, Comiconu i Arkzinu, te časopisima za djecu Oblutak i Prvi izbor.
Sudjelovala je na svim važnijim izložbama stripa u Hrvatskoj i na desetak samostalnih u Zagrebu i Hvaru, a na 4 Salonu stripa u Vinkovcima 1988. god. dobila je nagradu za strip inovaciju.
Animirane filmove radila je za Luna Film i Zagreb Film. Za film Leptiri K. Zimonića gdje je bila glavni crtač, dobila je nagradu za crtež na Festivalu animiranih filmova u Zagrebu 1987. god., a za film Mladić s ružama na Festivalu animiranog filma u Kairu nagrađena je Zlatnom ružom Kaira. Godine 1996. za Festival animiranog filma u Zagrebu napravila je zapaženu festivalsku špicu. Na Danu hrvatske animacije 2005. godine za Perpetuum Stabile dobila je drugu nagradu stručnog ocjenjivačkog suda.
Za filmove: Ruža, Zemlja snova, Mladić s ružama i Samotnikov vrt radila je režiju i glavnu animaciju. U filmu Kamov sudjeluje kao animator i crtač s grupom autora. 2004. godine u suradnji sa scenaristom Zvonkom Todorovskim završava i ciklus od tri kratka, jednominutna animirana filma Perpetuum stabile za Zagreb Film i autorski dio za film Oko multimedijalne grupe Divlje oko. U 2007. godini radi jednominutni animirani film za manju djecu Kako je nastala kiša. Trenutno crta film pod radnim naslovom Čežnja koga je dobila na natječaju grada Zagreba u trajanju od 5 minuta. U 2008. godini dobila je novi film Mjesečeva korablja u trajanju od 7 minuta, a isto je tako napravila špicu za Animafest 2008.
Izlagala je ilustracije i crteže s ilustratorom i crtačem Alemom Ćurinom 2003. god. u Starome Gradu, u Galeriji Plančić, te u Pečuhu u Mađarskoj 2004. god. U organizaciji Gradske i sveučilišne knjižnice iz Osijeka u veljači 2005. god. održala je izložbu dječjih ilustracija, a u knjižnici Vladimir Nazor u Zagrebu izložbu knjiga, ilustracija i stripa. Zajedno sa Zvonkom Todorovskim član je umjetničke organizacije Pelegrin u statusu slobodnog umjetnika.
Vise na: http://www.ulupuh.hr/hr/izlozbe.asp
