I u ovom novom ciklusu slika Tihomir Lončar problematizira krajolik kao svoju, očito, neiscrpnu temu. Dobro je znano da taj snažni poticaj što ga nalazi u krajoliku nije primijećen tek sada, u ovoj seriji slika, već se nazirao i u najranijim djelima, u razdoblju slikareva formiranja. Stoga njegove mijene i pratimo kroz vrijeme u dinamičnom stvaralačkom kontinuitetu. Podsjetimo da je i onda, prije više od dva desetljeća, kada počinje otkrivati krajolik kao prostor beskrajnih – ne samo likovnih vrijednosti (!), kao i sada, u radovima datiranim u ovoj godini, bio autor koji s jednakim zanosom produbljuje svoje duhovne spoznaje.
Međutim, to stalno pomicanje motrišta mijenja slikarevu interpretaciju krajolika uvijek drugačijim likovnim konotacijama, propitujući krajolik i kao metafizički prostor. U iščitavanju njegovih preobrazbi kroz cikluse, razvidna je ta autorova dosljednost koja i determinira provođenje likovnog koncepta kao kontinuirani stvaralački proces.
"Slikarska forma mog krajolika" kako to precizira autor u razgovoru s Brankom Hlevnjak, "razvijala se i mijenjala od stilizirane realnosti do gotovo apstraktne forme. Rano razdoblje obilježeno je traženjem izraza i forme te tonskim načinom, dok je ulazak boje rastočio formu i prijašnju realnost učinio gotovo apstraktnom."
Upravo smo s tim slikarevim riječima još izravnije podvukli onu crtu koja pokazuje razvojni put Lončarevog stvaralaštva, njegovog, rekli bismo, "ulančavanja" kroz faze. Te je prvotne impulse počeo dekodirati još u djetinjstvu kao prostore jedinstvene vizualne senzacije čija se magična privlačnost s godinama udaljavala od prvotnih poticaja, ali se ipak nije izgubila, a nije ni smanjila intenzitet emaniranja u djelu. Naprotiv, proporcionalno s prolaženjem vremena, rečeno jezikom paradoksa, udaljavajući se približavala, dalje je postajalo bliže, vizualizirajući sjećanje kao likovnu činjenicu djela, te, nadasve, stoga što je otvarao prostore krajolika vlastitom doživljaju i intelektualnom sazrijevanju.
Te su slikareve preobrazbe bile evidentne i po tome što su, mijenjajući topološke značajke krajolika, primjerice, mediteransko ozračje potisnulo je raslinje i melankoliju sjevera, a vrijeme je prekrilo tragove djetinjstva, pa se shodno tome i tonska skala mijenjala i reducirala pred sve snažnijim prodorima boje, pred kolorističkim jakim akcentima, svjetlosnim proplamsajima i slobodnijim potezima kista, stvarajući drugačije prostore i nove likovne vrijednosti.
Akceptirajući i činjenicu da su te promjene (morfološke, stilske i dr.) "pisane" drukčijim rukopisom prepoznatljivih autorskih vrijednosti, upravo su one "proizvodile" stalne mijene inaugurirajući prostor krajolika u paradigmu svojega slikarstva.
Tu je činjenicu naglasio i Nikola Albaneže u vrlo iscrpnoj studiji o Lončarevu slikarstvu kontekstuirajući ga upravo kroz tu razvojnu liniju konstatacijom da "interpretacija djela redoslijedom koji relativizira godinu nastanka stvara zanimljive cjeline koje su znak kontinuiteta na raznim razinama logičnog niza razvoja kome ni u jednom trenutku ne nedostaje svježine."
Upravo ova serija novih slika potvrđuje da Lončaru zaista "ne nedostaje svježine", jer njegova interpretacija na temu krajolika pokazuje i dosljednost u realizaciji svojega koncepta i inventivnost u nijansiranim opservacijama kojima produbljuje svoj izraz.
Naime, sada je njegov postupak znatno radikalniji, redukcija narativnog učestalija, potezi slobodniji, a snažnim gestualnim zamasima ekspresivniji, dok "unosom" geometrijskih elemenata učvršćuje strukturu prostora simboličkim konotacijama i ludičkim invencijama obogaćujući ciklus novim vrijednostima.
Stoga smo u sintagmi "Lončarevi krajolici" nastojali sažeti promjene koje slikar ovom serijom inaugurira stvorivši djelo s tek asocijativnom poveznicom na predložak. Krajolik kao svoju veliku temu slikar rastvara u metafizički prostor višeslojnih konotacija, a gubeći njegove prepoznatljive obrise dobio je na većoj likovnoj uvjerljivosti.
Milan Bešlić
Tihomir Lončar je rođen 1953. godine. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 1980. godine u klasi prof. Vasilija Jordana. Samostalno izlaže od 1985, a skupno od 1981. godine. Značajnije izložbe priredio je u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 1994. i u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1999. godine. O njegovu radu objavljene su i tri monografije.
