Galerija je otvorena radnim danom od 10 do 19 sati i četvrtkom od 10 do 18 sati. Izložba se može razgledati do 24. travnja 2008. godine.
Ulaz je besplatan.
Lončarev novi ciklus slika
Već je dobro znano da djelo Tihomira Lončara prepoznajemo na hrvatskoj likovnoj sceni po specifičnoj poetici izgrađenoj s nedvojbenim slikarskim umijećem. Kad kažemo da je znano, tada tu činjenicu naglašavamo i kao konstataciju iz razloga da još jednom istaknemo kako je riječ o djelu koje je u našoj suvremenoj umjetnosti kritika akceptirala, ali da je i šira kulturna javnost prepoznala tu njegovu umjetničku osebujnost.
Stoga se recepcija Lončareva slikarstva na suvremenoj likovnoj sceni pokazala u proteklom razdoblju značajnom i, ovom je prigodom dostatno tek skrenuti pozornost na to da mu je djelo dva puta monografski ukoričeno, odnosno da je u kritičkim interpretacijama valorizirano u suvremenom likovnom kontekstu. Prvo iz pera Stanka Špoljarića prije više od jednoga desetljeća, a potom prošle, 2007. godine, u drugoj, još opsežnijoj monografiji koju potpisuje Nikola Albaneže. Za slikara srednje generacije u našem kulturnom (često i nekulturnom!) kontekstu ova se činjenica treba spomenuti. Dakako, ne samo zato što je to osobito važno za autora, a time i za preciznije iščitavanje njegova djela, već i stoga što je to neobično, gotovo pothvat u našoj sredini, te, najposlije, jer govori u prilog tvrdnji izrečenoj u prvoj rečenici ovoga zapisa. Zanimljivo je, in ultima linea, spomenuti još i podatak iz umjetnikova dosadašnjega stvaralaštva, kojega također ne bismo smjeli zanemariti, jer je Lončar, uz ostalo, i umjetnik velike slikarske radoznalosti, što se moglo primijetiti već u njegovim slikarskim počecima. Naime, mladi je slikar ponio sa zagrebačke Akademije u Jordanovoj klasi prve poticaje kao sigurnu poputbinu, ali je tjeran vjetrom mladalačkoga zanosa i u potrazi za svojim putem, uzeo "naputak" i iz Murtićeva ateljea, vještim kistom sretno "vežući" oba iskustva u potez velike autorske uvjerljivosti.
Stoga se recepcija Lončareva slikarstva na suvremenoj likovnoj sceni pokazala u proteklom razdoblju značajnom i, ovom je prigodom dostatno tek skrenuti pozornost na to da mu je djelo dva puta monografski ukoričeno, odnosno da je u kritičkim interpretacijama valorizirano u suvremenom likovnom kontekstu. Prvo iz pera Stanka Špoljarića prije više od jednoga desetljeća, a potom prošle, 2007. godine, u drugoj, još opsežnijoj monografiji koju potpisuje Nikola Albaneže. Za slikara srednje generacije u našem kulturnom (često i nekulturnom!) kontekstu ova se činjenica treba spomenuti. Dakako, ne samo zato što je to osobito važno za autora, a time i za preciznije iščitavanje njegova djela, već i stoga što je to neobično, gotovo pothvat u našoj sredini, te, najposlije, jer govori u prilog tvrdnji izrečenoj u prvoj rečenici ovoga zapisa. Zanimljivo je, in ultima linea, spomenuti još i podatak iz umjetnikova dosadašnjega stvaralaštva, kojega također ne bismo smjeli zanemariti, jer je Lončar, uz ostalo, i umjetnik velike slikarske radoznalosti, što se moglo primijetiti već u njegovim slikarskim počecima. Naime, mladi je slikar ponio sa zagrebačke Akademije u Jordanovoj klasi prve poticaje kao sigurnu poputbinu, ali je tjeran vjetrom mladalačkoga zanosa i u potrazi za svojim putem, uzeo "naputak" i iz Murtićeva ateljea, vještim kistom sretno "vežući" oba iskustva u potez velike autorske uvjerljivosti.
Podsjećamo na ove Lončareve odlike i zbog toga kako bismo pred ovim novim slikama stvaranim ove godine, još jednom naglasili tezu kontinuiteta kojim je njegovo stvaralaštvo tako snažno određeno. Upravo je tu sastavnicu kritika s pravom isticala i gradila na njoj tezu o slikaru izrazito tradicijske provenijencije, tj. kao baštiniku velikih slikarskih zasada, znalački asimiliranih u suvremenoj autorskoj interpretaciji.
Te se sastavnice prepoznaju i u ovoj novoj seriji radova čiji je recentni izbor izložen na samostalnoj izložbi u Galeriji Vladimir Filakovac. Pred nama su radovi u kojima čitamo dobro nam znanu slikarevu temu krajolika. Već smo rekli da je krajolik u Lončarevu slikarstvu iznimno velik izazov kojega umjetnik istražuje u brojnim i različitim ciklusima gotovo tri desetljeća, te da je glavnina njegova opusa amalgamirana upravo u problematiziranju krajolika. On se ovdje rastvara u brojnim inačicama nadasve kao metafizički prostor u kojemu će simboličko i meditativno odnijeti prevagu nad opisnim i narativnim. Ova redukcija deskriptivnoga temeljna je značajka Lončareva slikarstva koju pratimo kroz njegove brojne mijene. Primjećujemo da je ona gdjekad slabija i tek u naznakama, da bi već u drugoj fazi njezin udio bio znatno veći i radikalniji, pa u tim dinamičnim oscilacijama iščitavamo preobrazbe slikareva izraza. Netaknuti i arkadijski krajolik sada je, mogli bismo reći, devastiran ili je možda tek čovjekova intervencija u njemu narušila postojeći sklad. Možemo li stoga pretpostaviti da slikar ovim dvojbama zadire u sve aktualniju ekološku problematiku?
Problematizirajući odnos čovjeka i krajolika, tj. njegovih civilizacijskih "tragova" u prostoru (sve brojnijih i riskantnijih!), u kojima taj odnos izgrađuje dijaloški i harmonični princip ili pak onaj drugi, koji ga destruira i devastira, razara njegovu, ali i svoju iskonsku prirodu. Ovu dramaturgiju odnosa čovjeka i prirode Lončar ne rješava postupkom znanstvenika ili ekološkom parolama, već isključivo slikarskim sredstvima kojima i produbljuje svoj izraz novim likovnim vrijednostima. (Milan Bešlić)
Tihomir Lončar rođen je 1953. godine u Vinagori u Hrvatskom zagorju. Od 1964. živi u Zagrebu, gdje je 1974. završio Školu za primijenjenu umjetnost, slikarski odjel, a 1980. godine i Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirao je u klasi prof. Vasilija Jordana. Samostalno izlaže od 1985., a skupno od 1981. godine. Značajnije izložbe priredio je u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 1994. i u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1999. godine. O njegovu radu objavljene su i tri monografije. Suosnivač je i član grupe Contra. Živi i radi u Zagrebu.
