Piše i slika: mr.art. Krešimira Gojanović ak.slik.
U razvijenim europskim državama tržište umjetnina po svojoj važnosti nalazi se odmah iza tržišta nekretnina, no u tranzicijskim zemljama poput naše, situacija je puno kaotičnija, jer likovnog tržišta jedva da ima, odnosno, njegov razvoj stihijski je prepušten mnogim nestručnim pojedincima bez osnovnih znanja o likovnom marketingu, a sami umjetnici često puta izloženi su različitim neugodnim iskustvima onda kad pokušavaju plasirati i prodati svoj rad u domaćim uvjetima.
Ukoliko malo prosurfate po Internetu, primjetit ćete da jako malo domaćih umjetnika ima svoje osobne web stranice, odnosno u našim strukovnim umjetničkim udrugama već godinama vlada trend slabe informatičke pismenosti, a koja proizlazi iz gotovo nikakve informatičke edukacije članstva, te potpuno nedostatne prezentacije i umrežavanja umjetnika na Internetu.
Situacija nije ništa bolja ni kad su u pitanju umjetničke akademije: studenti u pravilu po završetku četverogodišnjeg studija odlaze sa akademije bez dostatnih znanja o tome kako uspostaviti kontakte sa prodajnim galerijama i galeristima u zemlji i inozemstvu, zatim kako organizirati svoju samostalnu prodajnu izložbu uz sav prateći materijal za medijsku promociju, kako se prezentirati na Internetu uz pomoć osobnog web site-a, online shop-a ili bloga, kako izraditi svoj profesionalni port-folio, razne promotivne strategije, a uglavnom su neupućeni i u to kako izbjeći nesavjesne dilere umjetnina, koji iskorištavaju naivnost i neznanje mladih umjetnika na način da umjetnik nekad ostane i bez novca i bez slika, koje je dao nekom takvom sumnjivom tipu da mu ih proda, a bez prethodno potpisanog i ovjerenog ugovora o suradnji, autorskim pravima i sl.
Na žalost, o svim ovim gore spomenutim stvarima, profesori na domaćim umjetničkim akademijama uglavnom ne podučavaju svoje studente, a da problem bude veći, ni mnoge profesionalne likovne udruge nisu se potrudile za svoje članstvo osigurati neku profesionalnu edukaciju, radionice, tečajeve, baze podataka i sl., a vezano uz područje likovnog marketinga i razvoja domaćeg tržišta umjetnina. Dapače, nekad se stječe dojam da rukovodeći kadar u večini domaćih likovnih udruga samo gleda na svoje vlastite interese i promociju, ne vodeći računa o dobrobiti svoga članstva, a na račun čije brojnosti i pasivnog učešća likovne udruge ipak dobijaju velike prihode i dotacije iz sredstava državnog proračuna, namjenjenih kulturi i umjetnosti. No postavlja se pitanje na šta onda likovne udruge troše taj novac, kad mnoge od njih u 21. stoljeću nemaju ni pristojan web site sa osnovnim podacima o aktivnostima udruge i njenog članstva ?
U tom smislu je možda nastupilo vrijeme da se i sami umjetnici konačno počnu pitati o stvarnoj kvaliteti svojih strukovnih udruga, kao i o rukovodećim kadrovima unutar njih, a koji već godinama snose odgovornost za kočenje i usporavanje profesionalnijeg i stručnijeg odnosa prema likovnim umjetnicima i umjetnosti u Hrvatskoj općenito. Ne možemo više podupirati one ljude u rukovodstvu naših profesionalnih udruga, a koji pokazuju jedno drastično nepoznavanje osnovne abecede likovnog marketinga po europskim standardima ! Nadajmo se ipak da će novi upravni odbor HDLU-a kao jedne od naših vodećih likovnih udruga na čelu sa novim presjednikom udruge Josipom Zankijem imati više sluha za moderne razvojne mogućnosti, nego što je to bio slučaj sa njihovim prethodnicima – vrijeme će pokazati.
Što se tiče domaćih galerija, i na tom planu vlada jedno duboko ukorjenjeno nerazumijevanje dinamike suvremenog umjetničkog tržišta: galerije koje se nalaze u državnom vlasništvu, odnosno, koje su dotirane od države ne pokazuju nikakav interes da na tržište plasiraju i prodaju rad onog umjetnika čija djela izlažu, te izložbe često puta služe samo za promociju dotične ustanove i onog kustosa ili galeriste koji od te ustanove dobija plaću, no mnogi umjetnici sami moraju platiti troškove pratećeg materijala svojih izložbi u tim prostorima – kataloga, pozivnica, prijevoza svojih djela i sl. – a pri tom se nitko neće potruditi da na toj izložbi i proda njihova djela, pa umjetnik nužno biva na gubitku, dapače, što više izlaže u tim tzv. ” priznatim ”, državnim galerijama, njegovi financijski gubici su sve veći što vrijeme više odmiče.
Ako pak ode izlagati u neku od malobrojnih privatnih galerija, umjetniku se može desiti da mu vlasnik galerije i proda neke njegove radove, naravno, uzimajući veliku galerijsku proviziju, no često puta uz postavljanje nemogućih uvjeta u stilu: ” ako radite sa našom galerijom, tada svoja djela ne možete prodavati ni u jednoj drugoj, konkurentskoj galeriji ”. Na ovaj uvjet domaći profesionalni umjetnici ne mogu nikako pristati, jer prodaja radova u samo jednoj galeriji jednostavno im ne može priskrbiti dostatne mjesečne prihode, potrebne za njihovo preživljavanje.
Drugi problem koji se pojavljuje kod brojnih domaćih privatnih galerija jest nedostatak kvalitetnih kriterija, koji zbunjuje i same umjetnike, ali i njihove kupce: djela samoukih umjetnika i amatera često puta u galeriji postižu istu, a nekad i veću cijenu od napr. djela akademski obrazovanih umjetnika. Često puta se u domaćim galerijama prodaju i tzv. ” grafike ”, odnosno serigrafije otisnute u velikim tiražima, a koje se nipošto ne mogu i ne smiju definirati kao tehnike tradicionalne grafike, već ih treba nazvati onim imenom koje im stvarno i priliči – naime, serigrafije napravljene u velikim tiražima nisu grafike, već jeftini plakati, bez obzira što možda svaki takav otisak nosi vlastoručni potpis umjetnika, one se ne mogu prodavati za istu cijenu kao i tradicionalni grafički otisak u malom tiražu ! Na tom planu bi se također trebalo uvesti nešto reda u domaćim prodajnim galerijama kroz edukaciju umjetnika, galerista, ali i samih kupaca umjetničkih djela, a što opet jeste posao strukovnih udruga, i opet možemo reći da do sada strukovne udruge taj posao nisu obavljale kako treba, odnosno – dio kaosa koji vlada na domaćem likovnom tržištu možemo pripisati i njihovoj /ne/odgovornosti.
No što onda ostaje domaćim umjetnicima koji su prepušteni sami sebi u svojoj borbi za golu egzistenciju u vrlo lošim tržišnim uvjetima, gdje gotovo uopće ne postoje likovni menadžeri i agenti kao što je to slučaj u europskim zemljama, a također ne postoje ni jasni, transparentni i razumljivi kriteriji tog tržišta ? Stvari ipak nisu tako crne ako se naučimo da budemo ” sami svoji menadžeri ”, a pri tom i uz konstruktivnu međusobnu suradnju, također i edukaciju. Mišljenja sam da čovjek uči dok je živ, stoga bez obzira na nečiju akademsku titulu, uvijek postoje nova saznanja koja možemo usvojiti i podjeliti jedni s drugima, na svoju i opću dobrobit.
Umjetnik 21. stoljeća mora biti multi-disciplinaran u svom radu i aktivnostima, on mora vladati Internetom, mora posjedovati osnovnu informatičku pismenost, mora se neprekidno educirati i usavršavati, prateći razvoj novih tehnologija, mora znati kako da promovira svoj rad također i kroz komercijalni aspekt, a ne samo kroz onaj izlagački, jer na taj način domaća likovna publika neće stjecati dojam da umjetnici valjda izlažu iz neke zabave, te će se njihova djela konačno početi percipirati i kao tržišni proizvod, u većoj mjeri nego do sada, jer čitav sustav do sada je funkcionirao tako da se tržište umjetnina uglavnom potiskivalo u drugi plan, odnosno, njegove vrijednosti ostajale su totalno zamagljene i umjetnicima i njihovoj publici !
U tom smislu, potrebno je da se u budućnosti napravi jedan cjeloviti edukacijsko – informativni program namjenjen umjetnicima, kustosima, ali i svm strukovnim udrugama koje teže doseći suvremene standarde likovnog marketinga, mogu se napr. organizirati različite tematske radionice i tribine posvećene likovnom marketingu, a koje bi organizirali sami likovni umjetnici, kustosi, galeristi i drugi stručnjaci, a koji su zainteresirani za razvoj likovnog tržišta u Hrvatskoj.
Samo na taj način, aktivnim i konstruktivnim angažmanom i suradnjom možemo doprinjeti poboljšanju svojih uvjeta rada i djelovanja na umjetničkoj sceni, te upozoriti strukovnu javnost na dosadašnje probleme i različite propuste sa kojima se hrvatski umjetnici susreću u okviru svojih profesija.
Kritičko mišljenje i dijagnostika problema nisu nešto negativno, to je samo prirodan proces uočavanja svih postojećeih ograničenja, ali i pronalaženja alternativa za njihovo prevladavanje. Odgovornost je u svakom slučaju i na nama, jer usvajanjem percepcije da umjetnik može i smije biti ” sam svoj menadžer ” i ” sam svoj medij ”, svi možemo doći u poziciju da nezavisnije, kreativnije i učinkovitije formiramo nove sustave vrijednosti kad je u pitanju razvoj likovnog marketringa na hrvatskoj likovnoj sceni.
(Napisala: ak. slik. Krešimira Gojanović, travanj 2008.)
