Poetika volumena
Kiparske izložbe u Galeriji Muzeja Moslavine su malobrojne, što zbog kompleksnosti izvedbe a što zbog transporta. Nakon duže apstinencije kiparskih sadržaja u našem gradu, imamo priliku vidjeti retrospektivu Marijana Glavnika, od oko četrdesetak djela (drvo, gips, kombinirana tehnika i crtež).
Piše: Slavica Moslavac
Sve to predstavlja tek presjek nekoliko skulpturalnih ciklusa. Jedinstvena je prilika vidjeti skulpture individualne stilske evolucije apstraktnih ili apstrakciji približenih djela. Arhitektonika njegovih skulptura srodna je pučkoj gradnji drvenih kuća (korablji). Njegove skulpture posjeduju ravnotežu masa, čvrstoću i harmoniju proporcija. Inzistiranje na poštivanju prirodnosti materijala, govori kako izbor sredstava određuje likovni siže.
Kiparstvo nas vraća na misao o postanku svijeta, odnosno na prvi dodir gline. Naviknuti živimo u svijetu prikazivanja stvari i zbog te loše navike brkamo sliku i zbilju. U umjetnosti postoji samo transpozicija. Marijanove skulpture moramo gledati i osjećati kao oblik, a ne kao opis ili reminiscenciju.
Po svojevrsnoj jednostavnosti i čistoći oblika njegove skulpture podsjećaju na haiku pjesništvo. Često gledamo svijet stvari oko nas ali ne vidimo ono što ih čini vidljivim. Tragamo za skrivenim smislom. Svaki oblik ima svoj smisao, jer u njega je utkana energija dodira. Glavnik izobličuje i stilizira oblike, da bi naznačio ono nevidljivo – ono što se doživljava iznutra.
Po izboru njegovih motiva otkriva se bliskost s podravskim i posavskim zavičajem oblikovanja u drvu. Proces redukcije, fragmentacije i varijacije forme, u svakom je desetljeću stvaranja donosilo pomake u pojedinim ciklusima. Oblik se troši kroz, vrijeme i prostor ostavljajući tragove. Početak i kraj sažimlju se u stiliziranim i punačkim oblicima monumentalnog vitalističkog karaktera. Istim idealom „misleće ruke koja otkriva misli materijala” (C. Brancusi), možemo počastiti i skulpture našeg Marijana Glavnika. Za kipara „jednostavnost ne predstavlja cilj” do jednostavnosti on dolazi nakon dugogodišnje intuitivne spoznaje koja otkriva esenciju oblika.
Djela mu nastaju iz sjećanja, pa tako njegova novija djela pokazuju postupno udaljavanje od predloška ka redukciji oblika i svođenju na znak ili simbol.
Vrlo često je koristio prepoznatljive motive (alati, čamci, ribe, sakralni motivi) koji su zapravo postali ciklusi. Po dobro znanoj sintagmi manje je više postigao je maksimum doživljaja određene teme. Godovi i kvrge na površinama skulptura ostaju, ne htijući intervenirati ili tek malo gotovo nezamjetno. Glavnik sintezom likovne tvorbe organički sažimlje oblike prema apstraktnom. U mediju gipsa unatoč krhkosti i lomljivosti postiže izravnost i ekspresiju gastualnosti začinjenu suzdržanim polikromatskim intervencijama i razigranim grafizmima (Sakralni ciklus; Ciklus ribe). Tako temu sv. Kvirina svodi minimalistički na znak (ready – made: Sv. Kvirin, komb. tehnika, 2003.), na apstraktni likovni rebus (mlinsko kolo – atribut mučeništva). Ono pojavno kod Glavnika samo je vanjski izraz, primjerena arhetipska i simbolička forma kroz koju se izražava skrivena snaga unutarnjeg identiteta. Njegovi oblici čuvaju, zadržavaju i prenose ideje koje grade odnos, između vidljivog i nevidljivog svijeta. Volumen, taj vječni gradbeni elemenat likovnosti od prapovijesnih venera pa do H.Moora i Glavnika, izazov je po čemu je tradicionalna skulptura još uvijek živa. Glavnika ne zanimaju performerske igrarije, on pravi odmak od trendovskih dosjetki, gradi čistoću oblika, ima neodoljivu potrebu za čvrst volumen i organičke fome. Sve to odiše logikom trajanja i prolaznosti, a u konačnici se svodi na ideju čistog estetskog iskustva prožetu poetikom apstraktnog oblika. Po mišljenju eminentnih likovnih kritičara njegova djela nadilaze lokalne okvire vrijednosti, koje ga svrstavaju u relevantne kipare suvremene hrvatske umjetnosti svoga vremena.
Marijan Glavnik rođen je 22. srpnja 1950. godine u Virju, u tradicionalnoj stolarskoj obitelji. Tu pohađa osnovnu školu, a Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna (1970.) i Akademiju likovnih umjetnosti završava u Zagrebu (1976.). Prvi mu je profesor Želimir Janeš, a potom Ivan Sabolić, kod kojega polazi i Majstorsku radionicu. Od 1977. godine, djelujući pedagoški i aranžerski, živi u Sisku. Odlučivši se za poziv samostalnog umjetnika, 1984. godine otvara javni, stvaralačko-izložbeni atelijer koji djeluje do danas. Autor je Križnog puta za crkvu Sv. Josipa Radnika u Galdovu i Sv. Mihaela u Crncu kraj Siska te samostanu Sv. Frane u Splitu, a vitraja, oltara i oltarnog reljefa za samostan Sestara Dominikanki u Virju. Javne skulpture postavljene su mu u Đurđevcu (Pijetao, 1981.), Petrinji (Spomenik palim petrinjskim braniteljima, 1997.), sisačkom Brzaju (Poljubac, 1987.) i groblju Viktorovac (Križ poginulim hrvatskim braniteljima, 2004.) te njemačkom gradu Heidenheimu (Sisačka šiklja, 2006.). Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama.
