Kujundžić: Promijenit ćemo sve što je trulo u ovoj državi

kuj4

Ovo nisu samo predsjednički izbori, ovo je trenutak u kojem hrvatski narod uzima sudbinu u svoje ruke

kuj4

U internetskom sučeljavanju predsjedničkih kandidata Milan Kujundžić nastavio je svoju oštru kritiku Ive Josipovića, ili, kako ga on zove, Predsjednika u odlasku, za kojega smatra da je sukreator aktualnog gospodarskog i društvenog slima, ali je, ususret nedjeljnom predstavljanju u Lisinskom, najavio i dio svojeg programa pod nazivom Nova Hrvatska, koji donosi novi Ustav, novi izborni sustav, novi teritorijalni preustroj te opsežan plan gospodarskog oporavka pod nazivom Nacionalni strateški plan, za koji odlučno traži podršku pozicije i opozicije, sindikata i poslodavaca, a u suprotnom je spreman tražiti podršku naroda na nacionalnom referendumu.

Razgovarali smo u njegovom uredu u KB Dubrava. Premda je objavom datuma izbora i zahuktavanjem kampanje uzeo godišnji odmor, u nju i dalje stalno navraća kako bi operirao najteže bolesnike s tumorima jetre i gušterače, one čija bolest neće čekati da Hrvatska dobije novog predsjednika

– Kako ocjenjujete socijalnu i gospodarsku situaciju u Hrvatskoj?

MK: Hrvatska je u gospodarskom, društvenom i moralnom smislu doživjela katastrofu. Istina je, Ivo Josipović i Zoran Milanović naslijedili su teško stanje, ali taj dvojac bez kormilara ne samo da ništa nije napravio da se ono popravi, već su nas samo ubrzali na putu prema potpunom gospodarskom, društvenom i moralnom slomu. Hrvatska je u ovom trenutku već jednom nogom iznad ponora i neće biti u stanju bez lomova preživjeti još jednu ovakvu vladu i još jednog ovakvog predsjednika. Hrvatsko gospodarstvo u ovom obliku neće biti u stanju preživjeti još jedan izborni ciklus i ako se sad ne probudimo, sljedeći redovni izbori sigurno će doći prekasno. Ne treba imati nikakvih iluzija, 2015. bez suštinskih promjena bit će samo još jedna izgubljena godina.

– Tko je odgovoran za petogodišnju gospodarsku stagnaciju?

MK: Istina je da je vladajuća koalicija naslijedila teško stanje, ali baš nije ništa napravila da se promijeni smjer prema ponoru. Štoviše, oni su samo ubrzali našu jurnjavu prema propasti. Odgovornost dijelimo svi zajedno, ali nitko ne može biti odgovorniji od onih koji su na prošlim izborima zatražili narodnu podršku s obećanjem da će nas izvući iz krize, a kad su glas dobili istog trenutka tom istom narodu okrenuli leđa. Ukrali su ovom narodu i još četiri godine, koje se teško mogu nadoknaditi dok ostatak svijeta nezadrživo grabi naprijed.

Ivo Josipović i Zoran Milanović bešćutni su egzekutori u ovom gospodarskom slomu. Josipović je bezuvjetno podržavao Milanovića, koji se dokazao kao bez konkurencije najgori premijer u EU-u. U posljednjih nekoliko desetljeća nije bilo europske vlade koja je zabilježila toliko kvartala u nizu s neprekinutim gospodarskim padom, kao što je Milanovićeva! U svakoj drugoj državi takav premijer umro bi od srama i prije no što bi neminovno bio smijenjen. Kao predsjednički kandidat pozvao sam već najgoreg europskog premijera da odstupi, raspiše prijevremene izbore i prištedi svojem narodu još jednu mučnu godinu bez ikakvog napretka. Kao Predsjednik RH neću oklijevati taj poziv i ponoviti, ali tada sa znatno većim autoritetom, što nitko neće moći prečuti.

Koja su rješenja za izlazak iz socijalne i gospodarske krize?

MK: Prvo što ću napraviti kad postanem predsjednik je zahtijevati od pozicije i opozicije da sjednu za zajednički stol i dogovore se o ključnim točkama gospodarskog programa, Nacionalnog strateškog sporazuma, koje se neće smjeti mijenjati promjenom vlasti na parlamentarnim izborima. Ne pristanu li na to, dokažu li na taj način po tko zna koji put da su im kratkovidni sebični interesi važniji od budućnosti nacije i sudbine malog hrvatskog čovjeka, u tom slučaju sigurno će svakom na prvi pogled biti jasno tko je taj koji mu krade budućnost u ime stranačkih interesa i u tom slučaju neću oklijevati tražiti podršku naroda da se takve promjene provedu. Ja neću lupati šakom po stolu. Sam ću onda pokrenuti nacionalni referendum kako bismo svi zajednički spriječili neodgovornu partitokraciju da ukrade budućnost našoj djeci.

U nedjelju u Lisinskom, a zatim tri dana zaredom u Rijeci, Splitu i Osijeku, uz svoju viziju hrvatskog društva, viziju Nove Hrvatske, detaljno ću predstaviti i svoj gospodarski program kojemu su u temelju privatna poduzetnička inicijativa kao osnovni generator novih radnih mjesta te pokretač proizvodnje i potrošnje, uz maksimalno olakšano zapošljavanje, ali i apsolutnu zaštitu hrvatskog radnika, hrvatske obitelji i svih onih koji u razdoblju krize ostaju bez izvora egzistencije. Uz posebnu zaštitu hrvatskog djeteta od rođenja do završetka školovanja, kao temelj stvaranja zdrave nacije i demografskog oporavka. Neće se više moći dogoditi da sav teret krize padne samo na leđa “malog” hrvatskog čovjeka. Zaštita od dužničkog ropstva mora biti ustavna kategorija, kao i definiranje obveznog socijalnog minimuma, kao zaštite dostojanstva hrvatske obitelji, i svakog pojedinca. Također i vremensko ograničavanje ovrha, moratorij za deložacije ugroženih obitelji i one koji u tom razdoblju ostanu bez posla, te hitno i apsolutno bezuvjetno odblokiravanje svih blokiranih računa koji onemogućavaju ljudima normalno funkcioniranje, pa i vraćanje dugova. Naravno, država pri tome treba pomoći i bankama i svim drugim vjerovnicima koji su u to uključeni da takav potez što manje utječe na njihove bilance.

Država mora biti jeftinija, no to se ne rješava bezumnim rezovima, već racionalnim pristupom dugoročnom oporavku koji neće proizvesti više štete nego koristi. Treba donijeti precizan program smanjivanja i unutrašnjeg preustroja državne administracije, ali to ne znači da se ljudi preko noći trebaju naći na ulici.

Državu treba podijeliti na 4 regije plus grad Zagreb, provesti tako stvarnu, a ne samo simboličnu decentralizaciju, ali istovremeno i jačajući pojedine funkcije središnje vlasti kao jamca stabilnosti.

Neometana osobna inicijativa, radna mjesta i proizvodnja s jedne strane te socijalni padobran i povjerenje građana u sustav s druge strane temelj su oporavka osobne potrošnje te gospodarskog rasta, ne samo u Hrvatskoj. I nemojte sad reći da to nije u domeni Predsjednika RH i da je to posao Vlade, jer dužnost je Predsjednika pružiti viziju i u suradnji s Vladom napraviti sve da se ona ostvari. A napraviti može izuzetno mnogo i za to ima niz djelotvornih poluga na raspolaganju.

– Postoji li u hrvatskom društvu dovoljno visoka svijest pojedinaca koji obavljaju javne funkcije o njihovoj osobnoj odgovornosti za dobro obavljen posao?

MK: Da ta svijest postoji, sigurno se ne bismo se nalazili u blatu u kojem se nalazimo. Vrhunska je odgovornost i samog Predsjednika RH, iako se to ne bi dalo zaključiti iz ponašanja dva prethodna predsjednika. Jer čak i tamo gdje nema formalne ovlasti, Predsjednik RH ima snagu riječi i javnog nastupa, on je u poziciji da bude autoritet kojega nitko ne može prečuti, koji može i nametnuti pozitivna rješenja. No, Stipi Mesiću i Ivi Josipoviću najvažnije je bilo osigurati još jedan mandat, zadovoljiti sve kojima duguju prvi mandat, kupiti podršku svih zainteresiranih skrivenih centara moći, a zatim svojoj kasti povlaštenih osigurati dobro plaćena mjesta u diplomaciji i upravama državnih i javnih poduzeća. Mene nitko neće moći ušutkati! Ja neću moljakati danas Zorana Milanovića, a sutra Tomislava Karamarka niti će ovaj narod ovisiti o njihovoj milosti! Ovo nisu samo predsjednički izbori, ovo je trenutak u kojem hrvatski narod ponovno počinje uzimati svoju sudbinu u svoje ruke. Zajedno ćemo promijeniti sve što je trulo u ovoj državi!

Obična je laž da Predsjednik RH ne može ništa, da je to samo protokolarna funkcija. On u svojim rukama ima velike ovlasti, s kojima već sad može dramatično utjecati na političku sliku Hrvatske, samo ako hoće i ima odlučnosti, a sa ustavnim promjenama koje ćemo provesti, te ovlasti će ovaj put biti biti jasno definirane i dorečene. Predsjednik na odlasku kaže za jednog svojeg protukandidata „ne zna, neće, ne može”, no, on je zadnji koji to može za nekoga izgovoriti, jer je on jedini od svih kandidata već izvan svake dvojbe dokazao da ne zna, ne može i nadasve – neće. On bi sada nešto mijenjao! Nakon pet godina on se, na samom odlasku, on se sjetio da bi nešto valjalo popraviti i promijeniti.

– Kako ocjenjujete međunarodni položaj Republike Hrvatske nakon ulaska u EU i je li Hrvatska iskoristila sve svoje potencijale i mogućnosti dolaskom u elitno društvo europskih država?

MK: Hrvatska kao nova članica EU svoje šanse pretvara u gubitke! Sramotno je i jadno da u proračun EU-a uplaćujemo više nego što povlačimo. Već smo platili i kazne zbog nepovlačenja sredstava. Zamislite, na dokument Program ruralnog razvoja 2014-2020, Bruxelles nam je dao čak 377 primjedbi. Jesu li to pisali sposobni i stručni ljudi? Na novac alociran Hrvatskoj iz europskih fondova treba gledati kao na novac koji pripada Hrvatskoj, pa i kazneno treba odgovarati onaj koji je propustio napraviti što je potrebno da se na vrijeme povuku stotine milijuna eura.

Hrvatska od svojih političkih partnera treba uvijek tražiti razumijevanje za hrvatske objektivne okolnosti. Treba uvažavati europske, američke, pa i globalne interese, ali u onolikoj mjeri koliko to izravno ne škodi hrvatskim nacionalnim interesima. Treba zahtijevati kompenzacije za svako odricanje od nacionalnih strateških interesa, jer mala zemlja poput Hrvatske ne može sebi priuštiti takav luksuz. Dovoljno je vidjeti s kojom lakoćom se Zoran Milanović odrekao naftnih polja u Siriji, dok su se države mnogo bogatije od nas bez pardona izborile za izuzeća od programa sankcija državama pod udarom Washingtona i Bruxellesa. I za to bi on trebao odgovarati.

Isto vrijedi i za hrvatsku politiku u regiji, ako se ona uopće može nazvati hrvatskom. Hrvatska vanjska politika mora konačno prionuti rješavanju otvorenih pitanja sa susjedima kao preduvjetu nastavka neusporenih eurointegracijskih procesa. Prije ulaska Srbije, pa i Crne Gore i BiH u EU, sva ključna otvorena pitanja, posebice pitanje granice na Dunavu, potrage za nestalima, vraćanje arhivske građe pa i eventualnih ratnih odšteta moraju biti riješena. Ili barem da budu na nedvojbenom putu prema rješenju. Srbiji mora biti jasno da mora prihvatiti iste one standarde koje je prihvatila Hrvatska, ako doista želi biti članica Europske unije.

– Je li umiješanost Crkve u poslove države prevelika? Postoji li sukob Crkve i države u Hrvatskoj?

MK: Crkva i u smislu tradicionalne organizacije i u smislu društvene zajednice kojoj pripada golema većina stanovnika ove države, ima svoje zasluženo mjesto u hrvatskom društvu i nitko nema pravo niti je može s njega izgurati. Crkva ne samo da ima pravo već joj je i dužnost da pomogne stvaranju boljeg i pravednijeg društva. Naravno, crkvena hijerarhija ne može biti na poziciji odlučivanja o državnim politikama, no u tom smislu u Hrvatskoj do sada nije zaprijetila nikakva stvarna opasnost. Nema stvarnog sukoba Crkve i države, ali očit je sukob aktualne vlasti s Crkvom. Kad pismo biskupa kojima oni traže sastanak dvije godine ne dobije nikakvog odgovora, kad premijer javno poručuje da ni ne zna tko mu je sugovornik na strani Crkve u Hrvata, onda je jasno da nisu uspostavljeni niti osnovni civilizacijski odnosi, a kamoli razumijevanje. Kad na čelu države ponovno budu ljudi koji shvaćaju da se moraju s poštovanjem odnositi prema činjenici da se golema većina njihovih birača smatra pripadnicima Katoličke crkve i drugih velikih vjerskih zajednica s dubokim korijenima u hrvatskom društvu koje dijele slične temeljne civilizacijske vrijednosti – pravoslavne, muslimanske, židovske – onda će i svećenici osjećati manju potrebu sudjelovati u dnevnopolitičkim događanjima.

– Je li Hrvatska, ako jest koliko, opterećena teretom nacionalizma kojemu su korijeni u povijesti prošlog stoljeća?

MK: Hrvatsku mnogi i dalje uporno pokušavaju tim nasljeđem opteretiti. U prošlom sustavu mnogi su dobro živjeli na račun pronalaženja, pa i fizičke eliminacije ”kontrarevolucionarnih” i ”nacionalističkih” elemenata, a nemalo takvih uspjeli su usporedivu karijeru izgraditi čak i u nezavisnoj Hrvatskoj, po gotovo istim dobro poznatim obrascima, nalazeći financijere u zemlji i svijetu. I dalje je mnogima financijski isplativo prokazivati vlastitu naciju kao zločinačku i nedemokratsku. Demonizacija onih koji ističu svoj nacionalni identitet ponovno je očita u dijelu medija. Istovremeno, one koji se zalažu za dosljedno istraživanje zločina svih totalitarističkih režima, pa tako i poslijeratnih zločina komunističkog režima, automatski se proglašava povijesnim revizionistima. Neka bude jasno, nisu ti koji traže procesuiranje i takvih zločina oni koji nas vraćaju u prošlost, nego nas u njoj drže oni koji tvrdoglavo i nerazumno odbijaju priznati da su se ti zločini uopće dogodili, ili ih pak opravdavaju povijesnim okolnostima. Poručujem im: priznajte već jednom, barem sebi, ako ne drugima ono što je nedvojbeno, neka se procesuira sve ono za što postoje dokazi, neka se zabilježi faktografska istina. Tek tada to neće biti samo još jedan uteg oko naših nogu koji nas ometa na putu u budućnost.

– Može li nacionalizam biti prepreka hrvatskom napretku?

MK: Ako govorimo o nacionalizmu u onakvom obliku kakvog sam opisao, onda je on zapravo jedan od preduvjeta hrvatskog napretka. Nema zdrave nacionalne politike, govorili o gospodarstvu, kulturi, demografiji, nema kritične mase ni samoodržanja ove zajednice bez zdravog odnosa prema nacionalnom pitanju i nacionalnom osjećaju. Nacionalizam nije sam po sebi ni šovinizam ni mržnja. Nacionalist je i svaki onaj koji svoj nacionalni identitet smatra važnim dijelom svojeg bića, svoje osobnosti, i pri tome nipošto ne mora taj nacionalizam biti ni na prvom, na drugom ni na trećem mjestu. No, ne može baš biti ni na desetom. Onaj koji od tebe danas traži da zatomiš i sakriješ taj nacionalni identitet, sutra će tražiti još mnogo više. To je naša povijest bezbroj puta potvrdila. Hrvati nisu krvarili stvarajući nezavisnu državu da bi se danas toga stidjeli.

U novom hrvatskom Ustavu jasno i nedvosmisleno stajat će da je temelj Hrvatske Domovinski rat, i ništa drugo neće biti potrebno, ni srednjevjekovno kraljevstvo, ni Pragmatička sankcija, hrvatsko-ugarska nagodba, Država SHS, ZAVNOH, ništa. Hrvati nikome više ne moraju dokazivati opravdanost postojanja svoje države, odbacit ćemo sve te nepotrebne štake, Hrvati se nikome ne moraju ispričavati što su se u Domovinskom ratu izborili za svoju državu, usprkos nadmoćnom agresoru i početnom nedostatku podrške međunarodne zajednice.

– Vodi li se izborna kampanja neprimjerenom retorikom?

MK: Nije glavni problem u oštroj retorici, već u onome što se u svilenim rukavicama radi ispod stola. Najveći je problem u tome da je Predsjednik na odlasku proveo pet godina marljivo u pozadini pletući svoju medijsku mrežu, šireći kontrolu nad ključnim medijima i onime što bi trebalo biti javni televizijski servis. Čovjek koji je pet godina šutio na sve pogreške zakonodavne i izvršne vlasti, čovjek tijekom čijeg mandata je Hrvatska bačena na koljena, a branio se uz pomoć laži da nema moć u rukama kojom bi išta promijenio, istovremeno nije gubio vrijeme osiguravajući u pozadini svoju moć mimo ustavnih okvira. Nema nikakve dvojbe da će to do punog izražaja doći ovoj kampanji, koju on već najmanje pola godine u punom jeku vodi nesmiljeno trošeći novac poreznih obveznika. Kod nas je sve neuređeno – ne znamo koliko je birača u Hrvatskoj, imamo stotine tisuća fantoma, ne znamo koliko potpisa treba skupiti za referendum, nismo u stanju stvoriti sustav koji bi spriječio zloporabe na izbornim mjestima i manipulacije izbornim listićima, pa čak ni pouzdano znati koliko je ljudi pristupilo izborima. Naravno, ništa tu nije slučajno.

Nevjerojatno je da je Vlada čekala do zadnjeg trenutka da proglasi izbore za neposredno biranog predsjednika države za koje će službena kampanja trajati svega – 16 dana! A Predsjednik na odlasku zatim otkaže sva unaprijed dogovorena televizijska sučeljavanja koja su se trebala odviti na početku kampanje, da bi ostavio samo ona koja se događaju neposredno pred Božić i dan izbora – sve kako bi svojim protukandidatima onemogućio kvalitetan javni nastup. Golemi broj Hrvata ovisi isključivo o informacijama koje stižu s javne tlevizije, koja je pak pod čvrstom šapom Pantovčaka i Predsjednika na odlasku. To pokazuje količinu njegove nesigurnosti i nepovjerenja u vlastite snage i argumente pred očima hrvatskih birača, te u suštini nedemokratsku prirodu njegovog vladanja.

– Treba li hrvatska vanjska politika, posebno prema zemljama iz okruženja, biti transparentnija?

MK: U svakom slučaju moramo imati na raspolaganju dovoljno činjenica o toj vanjskoj politici da možemo reći da je ona autentična, da stvarno počiva na izvornim interesima hrvatskog naroda u Hrvatskoj i susjednim zemljama, na zajedničkom temeljnom interesu svih hrvatskih građana. Na žalost, stvarna situacija danas je potpuno suprotna. Ta politika mora počivati na razumnoj količini hrvatske sebičnosti, a ne na interesima nalogodavaca iz skrivenih centara moći koji su stvarni projektanti onoga što popularno nazivamo “politika regiona”. Hrvatska treba odmak od nametnute politike „Zapadnog Balkana”, u ime koje danas žrtvuje svoje nacionalne interese. Pri tome moram istaknuti da dugoročno održivi hrvatski interesi sasvim sigurno nisu u suprotnosti s interesima naših susjeda, kao niti s interesima naših europskih partnera i svih saveznika. Hrvatska mora aktivno sudjelovati u izgradnji takve politike, ona ne smije biti nametnuta izvana, jer jedino tako ona može donijeti održive rezultate. Interesi Hrvatske svakako jesu i u toj regiji, ali naša budućnost je prije svega unutar Europe suverenih i načelno ravnopravnih nacija, a u ne nekoj budućoj centraliziranoj superdržavi.

– Treba li Hrvatska razmotriti mogućnost poništenja privatizacije Ine zbog postojanja koruptivnih radnji u tom procesu?

MK: Predsjednik Vlade govoreći o aktualnom sporu s MOL-om uporno ponavlja da hrvatska Vlada ne može mnogo učiniti jer da u ovom trenutku raspolaže tek sa 45 posto dionica INA-e, i dalje posve zanemarujući činjenicu da postoji pravomoćna presuda prema kojoj je u drugom krugu privatizacije do promjene vlasničke strukture i upravljačkih prava došlo na temelju koruptivnog djelovanja te da se svi ugovori i transakcije proizišli iz takvih koruptivnih radnji moraju trenutačno proglasiti – ništavim. To ne znači da se poništava cjelokupni proces privatizacije INA-e, već onaj dio koji je uslijedio nakon koruptivnh radnji, što u prijevodu znači da hrvatska vlada može i mora bez ikakve odgode, a pogotovo ulaska u nepotrebne arbitraže koje služe umjesto dimne zavjese, pod svoju kontrolu vratiti većinski paket dionica, a upravljačka prava moraju biti vraćena na prethodno stanje i usklađena s hrvatskim zakonima. Milanović u svojim rukama ima sve adute, ali svejedno ih skriva u rukavima. Zahtijevat ću odgovor Zašto!

Kao i zašto se ova vlada nastavlja kontinuitet promašene energetske politike prethodnih vlada, odnosno zašto pristaje na to da bude samo sluga interesa svojih susjeda, zanemarivajući pritom i energetsku sigurnost Hrvatske, što će u ne tako dalekoj budućnosti sigurno stići na naplatu. Katastrofalno je da su sve te vlade propustile iskoristiti bogomdani hrvatski zemljopisni položaj te na taj način dati Hrvatskoj geostratešku važnost. Hrvatsku danas zaobilaze svi ključni planirani naftovodi i plinovodi. Južni tok iz Srbije ide prema Italiji zaobilazeći Hrvatsku u širokom luku – preko Mađarske. Ništa u tome nije slučajno.

– Može li preferencijalno glasovanje na izborima demokratizirati hrvatske političke stranke?

MK: To možda neće biti dovoljno očito u jednom jedinom izbornom krugu, ali svakako se time iz temelja mijenja način sastavljanja izbornih lista. U tom smislu je prijedlog udruge U ime obitelji, koji je predviđao pet izbornih jedinica i nominalno niži izborni prag – načelno bio ispravan. I zato sam bez velike zadrške dao svoj potpis podrške tom referendumu. Time se ide prema povećanju reprezentativnosti Sabora, odnosno osigurava se da glasovi hrvatskih građana više ne odlaze u vjetar. U Sabor bi ulazile stranke koje doista imaju podršku glasača, a ne one koje to mogu jedino političkom trgovinom i ulaskom na koalicijske liste koje formiraju dvije najveće stranke.

Posve suprotno je rješenje koje zagovara Predsjednik RH na odlasku, kojim se dodatno osnažuje vladajući duopol, na štetu svih drugih stranaka, a prije svega na štetu demokracije, odnosno hrvatskih glasača koji na izborima neće imati ravnopravnu priliku dobiti svojeg predstavnika u parlamentu. U srži prijedloga Ive Josipovića je još jedna, ovaj put posve dotjerana institucionalizirana prijevara, a cilj očito pomoći rasapu glasova posrnulog SDP-a.

Beskrupuloznost Predsjednika na odlasku očita je i u tome što je bez pardona od mene preuzeo program s kojim ja nastupam posljednjih 14 mjeseci, odnosno programatsko uspostavljanje Druge Republike na temeljima novog Ustava. čak to ne pokušava ni sakriti. Jasno je, naravno, da je ta sintagma u izvornom obliku stara bar stoljeće i pol, još od francuske revolucije, ali to ne znači da nije proziran njegov pokušaj da kroz medijsku moć koju posjeduje jednostavno prisvoji argumente iz ruku svojih protukandidata. No taj program ovako površno uzet i izvitoperen u njegovim rukama ne može donijeti nikakovu suštinsku promjenu na bolje u hrvatskom društvu. Naprotiv. Druge Republike s Ivom Josipovićem, čovjekom odgovornim za ovu katastrofu, jednostavno ne može biti!

Njegovim prijedlozima nedostaje autentičan sadržaj, oni su prazna ljuštura u kojoj zjapi praznina, jednako kao i iz njegove već zaboravljene Nove pravednosti, s kojom je bombastično izišao na prethodne izbore. Sadržaja nedostaje i nekim drugim prijedlozima promjene izbornog sustava koji su u ovom trenutku u saborskoj proceduri, budući da ograničenja koja oni nameću preferencijalnom sustavu biranja onemogućavaju stvarnu promjenu na bolje. To je puka kozmetika i zavaravanje hrvatskih građana. Samo potpun paket promjena uz preferencijalno biranje može donijeti zaokret.

– Jeste li za monetizaciju autocesta i zašto?

MK: Načelno nisam protiv monetizacije, kad bi se doista radilo o monetizaciji. Josipović i na pitanje o monetizaciji odgovara u stilu “Teško pitanje”. No, svakom razumnom jasno je već na prvi pogled: ovdje se radi o davanju autocesta pod koncesiju po modelu u kojem bi koncesionar ubirao profit, a hrvatski narod i dalje desetljećima vraćao dugove.

Jedinu korist u Hrvatskoj imala bi ova Vlada, koja traži bilo koji način da preko leđa građana namakne novac kojim bi sakrila vlastitu nesposobnost i kupila sebi barem još jednu godinu kako do kraha državnih financija ne bi došlo prije sljedećih parlamentarnih izbora. Što će nakon toga biti, njih, čini se, nimalo ne brine. (Izvor: PolitikaPlus)