Ksenija Talijančić izlaže u Popovači

Ksenija Talijančić osjetljivošu uljnih namaza gradi plohu punu pulsiranja koje održava vitalitet pirode, slojevitost vremena i trenutke stvaranja. Povezivanje je to "općeg" – osnovnih sastavnica raznolikosti prirode i invidualnosti pristupa kao i traženje jedinstva i slikovitosti konkretne scene. Poradi tog uzleta bila joj je potrebna lakoća uljnih boja koja je stvarnost i taktilitet slike kojoj za potpuno razumijevanje i doživljavanje nisu dovoljne tek fizičke granice odabranog formata, već su širina ili dubina isječak i osječaj ukupnosti. Suverena prelaženja Ksenije Talijančić od cvijeta do cvijeta, od motiva do motiva postaju teme koje se ne zaustavljaju na opisnosti već otkrivaju i zajednički nazivnik u kontrasnim stanjima prirode koje se manifestira kroz otpornost "predloška", njegovog likovnog svođenja na njegovanu formu. Tako da i nije važan stupanj deskriptivnog koji ponekad dostiže realističku marnost ili se dodiruje s apstraktnim konceptom slike. U tim krajnostima figurativnog Ksenija zadržava prepoznatljiv rukopis, potez, gestu kojom stvara slike.

S unesenim nemirom i zanosom umjetničkog čina izražava divljenje i strahopoštovanje i tajnovitost što nastaje  u slabašnom tragu svijetla i preteče dubine mraka. Svjetlo i boja postaju dominantni sadržaji te pročišćena boja ili njene zgusnute vrijednosti u odmjerenim kolorističkim sklopovima izražavaju bit, smisao slikanih ambijenta. To su djela sigurnosti gradnje gdje racionalno ne isključuje slikarsku neposrednost. Slijedeći, isključivo vlastiti, stvaralački impuls autorica izmiče kretanju stazama što ih ucrtavaju suvremena likovna traganja. Bez velikih propitivanja i problematiziranja likovnog govora, ona kroči jednim smjerom što ga zacrtava njezina emocionalnost, neposrednost kojom upija trenutke zbilje, a njene slike ostaju kao trag i intimna subjektivna obilježja i propitkivanja zbilje. Ova senzacionalna faza likovnog govora i dalje je u razvoju i nepredvidivo je u kojem pravcu će sljedeći ciklus krenuti.