Pretpostavimo da je na taj datum slomljeno na desetke tisuća svega što se našlo, slučajno ili namjerno, u nečijoj moći da slomi. Da učini stvar neupotrebljivom, čak beskorisnom. Stvorena su groblja stvari za koje je odlučeno da nemaju funkciju. Ono što je izazivalo uzdahe, kao da je prestalo postojati. I sva razbijena ogledala i stakla postala su samo osamljeni Sunčevi kaleidoskopi. Na istom, ili drugom kraju svijeta, tog dana, rodio se jedan od onih Drugačijih, netko toliko moćan da iz neupotrebljivog stvori Lijepo. Netko tko će posvetiti svoje postojanje traženju estetskog Svetog Grala. Svjestan da se Lijepo krije negdje u mračnim kutcima pravocrtnosti neraskidivog kontinuuma prostora i vremena, Kristijan Vučkovič se kreće mjestima na kojima smo bili, a nismo vidjeli, u trenucima koji su postojali, a kojih nismo bili svjesni.
Opterećeni nametnutim realnim strukturama svega što nas okružuje, postali smo pasivni promatrači uspavanog perfidnog vida. Boje su se svele na klasični RGB, kao i percepcija onog što nam je predstavljeno. Na svojim fotografijama otkriva dimenzije drugačije od onih okom vidljivih, i stoga svaki put ostajemo tihi i skromni pred onim što nam pruža. Kao da u tim trenucima samo pomisao na svijet izvan fotografije može osloboditi digitalne aveti ili pak slomiti svetost uspavanih fotona, pretvorivši materiju u nadrealno, gotovo božansko, u nešto što svi bezuvjetno posjedujemo. Jedino što ostaje jest osjećaj da postoji svjetlo koje se nikada ne gasi.
D. Rožić
Akademija-Art.net
