Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
samostalna izložba
otvorenje:
subota, 5. IV. 2014. u 19.30 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Izložbu će, u prisustvu autora, predstaviti Eugen Borkovsky
Iz autorova komentara:
„…Ovaj rad nastoji uputiti na krizu kulture, jezika i čovjeka. Riječi su izgubile svoja značenja jer je nestao čovjek i njegov autentičan život u okviru prirode određen njegovom slobodnom voljom. Tehnosfera svakodnevno stvara nova bića i stvari te njihova imena, značenja i životi ulaze kao novina u jezik i mijenjaju ga. Subjekt ovdje biva samo bio kapitalom u funkciji daljnjeg održavanja tehno sfere i njene moći. Možemo li još govoriti o čovjeku koji je dio prirode nakon umjetnog modificiranja života raznih bića na zemlji, a najviše samog čovjeka? Brojna tehnička pomagala i aplikacije odavno su ljudsku svijest odvela u virtualnu simulaciju koja je često stvarnija od stvarnosti (Baudrilliard)…”
Krešimir Katušić, III. 2014.
predgovor katalogu:
NEIZČITANA SVJEDOČANSTVA
Namjera nagoni umjetnika da izabere sredstva i materijal kojim bi izgovorio zamišljeno. Otkrivanje predmeta i izvlačenje njihove znakovitosti iz memorije omogućava poigravanje. Oni postaju materijal za oblikovanje / preoblikovanje. Krešimir Katušić još jednom potvrđuje da u svijetu suvremene umjetnosti tehnologija i materijal ne označavaju status djela. Umjetnik predstavlja radove izvedene kombiniranjem tehnika, ponuđene kao instalacije u prostoru. Okosnicu čine objekti sazdani oblikom svitaka. Neuredno posloženi, djelomično raspoređeni u kutije govore o slobodi pristupa kreativnom činu. Možemo ih doživjeti i kao istorodne multiple bez obzira na njihovu oblikovnu unikatnost. Možemo ih grupirati prema boji i pristupu obradi površine. Neki svici su bez intervencija ostavljeni u bojama, tonovima gline. Ostali su dorađeni otiscima slova različitih rasporeda i gustoća. Ovu izložbu predstavljam kao konceptualni projekt jer progovara o trenutku sadašnjice. Pred nama je razvoj misli od doživljaja do postizanja nivoa simbola.
U postava izložbe, autor prezentira seriju svitaka koji simboliziraju sakupljeno znanje. Autor se igra jednostavnim vrstama komunikacije, slovima i tekstom. Dramatična je činjenica da se ovaj svitak ne može odmotati a slovni repertoar tek treba odgonetnuti. Od predmeta na kojem očekujemo objelodanjivanje neke istine ili tajne urađena je drska manipulacija. No, ovaj postupak našu pažnju usmjeruje ka značenju. Prisiljeni smo promisliti a ne pročitati. Počinje nas zanimati bit predmeta. Umjetnik nudi ideju slabosti gledanja a uvodi razumijevanje. Na neki način želi izvesti umjetnost iz njenog vizualnog konteksta naglašavajući značenje. On komentira površnost suvremene komunikacije izgovarajući dramatičan apel masovnoj kulturi. Jer, estetika divljeg kapitalizma današnjice nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Nameće se sve više informacija a sve manje značenja. Ponuđena nam je cyber iluzija komunikacije. Konglomerat nepročišćenih informacija dostupan je u svakom trenutku. No, on ne doprinosi edukaciji već konfuziji. Očita je nebriga o posljedicama manipulacije ljudskim resursima. Ritam civilizacije i grubost potrošačkog društva, bespomoćnost pojedinca, ponuda lažnih ugoda i slične situacije koje kapitalizam skriva u frazu demokracije, pokazuje se ovdje konceptualnim uprizorenjem.
Tuljke i kutije, zaokružene autonomne grupe, autor uranja u bjelinu galerijskog mira. Kompozicija postava biva raspršena fragmentima. Ovi svici imaju ideju izčitavanja ali se ne daju čitati. Potrebna je misaona energija za odgonetanje. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: promatrača i pojedinog rada bez obzira na pozicioniranje u prostoru i rad kao dio niza ili grupe. Promatrač se mora odlučiti što doživljava, predmet ili izazov. Sinergija uklopljenih elemenata definira promišljanje o radovima, odvaja nas od sabiranja i okreće dojmu cjelokupnog projekta. Sklad je postignut idejnim okvirom unutar kojeg svi elementi, grupe koje su se dogodile i kompletan postav predstavljaju cjelinu. Ciklus Krešimira Katušića ujedno problematizira zbirku, galeriju, muzej. Autor predlaže postav kao instalaciju.
Predstavljeni objekti ukazuju na nesporazume u komunikaciji. Doživljavamo ih kao snažne znakove upitnosti formalnih informacija kojima smo obasuti i koje moramo percipirati bez obzira na njihovu neprihvatljivost za naše pojmovanje i našu psihu. Tako smo sa plakata, iz novina, sa ekrana bombardirani slikom koju ne želimo vidjeti. Nažalost, vidjeli smo ju jer nam je iznenada nametnuta. Tako se prag tolerancije širi i više nas ne šokira vidjeti raskomadano ljudsko tijelo ili nečija tragedija. To snižavanje praga tolerancije, nije pridonijelo našoj senzibilnosti već upravo suprotno, gasi naš senzibilitet i emocionalnu osjetljivost. To utječe i na našu međusobnu komunikaciju koja postaje sve formalnija i sve više sakriva prave dojmove i osjećaje.
I ova izložba događa se u intervalu između perioda tzv. zrelog kapitalizma i njegovog raspada. Iako države u suvremenom smislu postoje tek dvjestotinjak godina podjela pučanstva činovnicima daje pravo segregacije. Jasno je da ne postoje čiste nacionalne države no, stanovnici se huškaju na nesnošljivost prema drugima. A znamo, nacionalna pregrijanost uzrokuje žrtve. Kao što su se nekada pod krinkom religije vodili vjerski ratovi sada se vode nacionalni ratovi. Kad se bolje pogleda uvijek se kao krivac otkrije prikriveni materijalni interes. Socijalističke revolucije nisu uspjele ili su izbrisane pohlepom, rovarenjem kapitala, nacionalizama, vjera. No, još se nije dogodila svjetska socijalna revolucija. U isto vrijeme fizičari / filozofi, kvantnom teorijom, fraktalom, bozonom i spoznajama redefiniraju realnost. Oni mijenjaju doživljaj okoline i odbacuju načine ponašanja koja su zapadni kapitalizam i vjere stoljećima ruku pod ruku zlorabili. Danas univerzum u našim shvaćanjima više ne funkcionira kao mašina prema Newtonu već kao polja energija koje se pojavljuju u različitim oblicima. Morfološka polja preklapaju se sa znanstvenim spoznajama kvantne fizike. Čovjek, osoba više nije kemijska reakcija već energetski naboj. Umreženost svega uvjetuje i nas same.
Krešimir Katušić poštuje ezoteričnost u izboru materijala i u realiziranim oblicima. Autorovo igranje elementima inicira poigravanje promatračevom percepcijom na planu vizualnog i smislenog. Reciklirajući povijesno umjetnik svjedoči tijek. Alter postmodernizam upozorava i preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi promišljati. Materijal, sredstva, oblici prepušteni su na volju idejnom tvorcu koji više nije Bog već je jedan od nas. Relativizacija okoline postaje način percepcije. Bog izvan nas umire. Uz edukaciju i spoznaju o stalnom tijeku i mijeni svega oko nas i u nama samima prestajemo biti podložni uobičajenom. Tako postajemo u isto vrijeme i buntovnici i kreatori. U fokusu interesa suvremenih autora osobni je pristup ili plasman oblika, a ne likovnost kao takva, bez obzira na konačni vizualni rezultat. Krešimir Katušić nudi promišljanje o prevrednovanju stvari, nudi novu ponudu smislu. Serioznost rezultata govori o svjesnosti strategije. Paul Klee kaže: „Umjetnost ne prenosi vidljivo, ona stvara vidljivim”.
Eugen Borkovsky, IV. 2014.
Krešimir Katušić, magistar Kiparstva, rođen je 14. IV. 1979. u Zagrebu. Likovne umjetnosti, kiparstvo, studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Miro Vuco. od 2011. – 2013. studira Poslijediplomski doktorski studiji Kiparstva, (mentor: prof. Petar Barišić i dr. sc. Žarko Paić). Bavi se pedagoškim radom. Kolektivno i samostalno izlagao više puta u domovini i inozemstvu (Bjelovar, Dubrovnik, Klanjec, Osijek, Varaždin, Vinkovci, Zagreb, itd). Boravio na nekoliko likovnih kolonija i simpozija. Radovi mu se nalaze na više javnih lokacija (Sirnitz, Austria; Brač, Vrsar, Zagreb). Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja. Član je HDLU Zagreb. Živi i radi u Zagrebu.
