U Salonu Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu, u petak 9. 10. 2009. godine u 17 sati, otvara se izložba akademskog kipara i slikara Branka Ružića.
Povodom 90. godišnjice Ružićeva rođenja, izložbu je koncipirala Romana Tekić, voditeljica Galerije Ružić i suvremenici. Izborom 32 rada iz stalnog postava (24 skulpture i 8 slika) nastoji se zastupiti svaka faza Ružićeva opusa: od prvih skulptura u bronci iz druge polovice pedesetih (Otac, Rajka, Igra…), preko antologijskih radova u drvu iz kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina (Limar, Zdenac…), do radova nastalih devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je zbog narušena zdravlja omiljeno mu drvo zamijenio kaširanim papirom (Kafka, Dalj, Ljudi na tavici…) i slikarskim platnom (Nebo, Pijana lađa…).
Branko Ružić je sredinom prošloga stoljeća otvorio put nekim novim izražajnim mogućnostima kiparskog jezika. Tragajući za preobrazbom tradicionalne forme, uvođenjem novih kiparskih sadržaja, brisanjem granice između malih i velikih tema, njegovo djelo otvorilo je vrata mnogim kiparima mlađe generacije. Prikazati svijet oko nas onako kako ga on doživljava, svojim unutarnjim okom, primijeniti pritom sažetu formu i nastojati minimumom oblikovanja postići maksimum doživljaja određene teme, to je bio način na koji je Branko Ružić ostvario čitav svoj umjetnički opus.
Ružićeve umjetničke dvojbe između slikarstva i kiparstva, koje obilježavaju pedesete godine prošlog stoljeća, te njegov kasniji razvoj Mladenka Šolman u monografiji o Branku Ružiću vidi ovako:»Prijelaz na izdvojen predmet vodio je Ružića njegovu sažimanju u znak, kao traženju supstrata, koji bi ga tumačio. Nekoliko slika iz tog vremena (Portret, 1954.; Oblici, 1955.) predočuje put slikarskog razvoja na kojem Ružić gradi sliku s nekoliko preglednih polja, gdje boja uzmiče pred naglaskom forme, a njezina uloga postaje dominantnom. Slikarska sredstva postala su mu neadekvatna i uzmicala su pred impulsima druge naravi, pa se neprimjetno, po zakonima njegova vlastita razvoja, zbivao prijelaz u svijet kiparstva.« Godine 1956., u trideset i sedmoj godini života, Ružić radi glavu Oca. Sa skulpturom Otac rodio se kipar Ružić. Ružićeva sažetost oblika i jednostavnost u pristupu likovnim temama bitne su značajke njegova djela; ono što čini njegovo djelo prepoznatljivim i što u sebi nosi pečat Ružićevog stvaralačkog identiteta.
U knjizi Anđelke Dobrijević „Učiti umjetnost" Ružić govori o svojim umjetničkim mijenama i odnosu prema materiji raznih medija u kojima se okušao: »Počeo sam raditi moje novo kiparstvo dvanaest godina nakon završenog studija kiparstva na ALU i napravio sam prve skulpture određene za lijevanje u bronci. S vremenom sam osjetio potrebu da sve nekako pojednostavnim. Kad sam već odbacio sve što ne mora biti, naišao sam na komad drveta koji mi je dao moj rođak kad je srušio jedan veliki jasen. Probao sam Glavu limara, koja je bila za broncu, napraviti u drvetu i tada sam vidio da drvo pomalo misli za mene. Pronašao sam da postoji materijal koji me prisiljava da obavim skidanje mase do te granice da u jednom času kažem: ‘Sad više ne!’ Vidio sam da oduzimajući sjekirom i dlijetima dolazim do glave onog istog limara što sam je prije napravio dodavanjem. Sad su mi se otvorila vrata na koji način mogu doći do ‘koliko treba’, a ne do ‘koliko bih još’. Pronašao sam da drvo govori. To je tako veliko iznenađenje kao kad bi se netko probudio pa bi znao francuski. Pa taj bi cijeli dan samo govorio francuski! Tako sam ja odjedanput progovorio novi jezik i tim sam jezikom pokušao obnoviti cijeli svoj svijet.«
Branko Ružić odlučio je velik dio svog umjetničkog opusa pokloniti svom rodnom gradu, Slavonskom Brodu. Dana 28. listopada 1993. u Gradskom poglavarstvu grada Slavonskog Broda svečano je potpisan Ugovor o donaciji Branka i Julije Ružić gradu Slavonskom Brodu. Sam autor piše: »Galerija Ružić u Slavonskom Brodu donacija je Branka i Julije Ružić. To je poklon gradu koji je toliko stradao, u kojem sam ja rođen, a supruga Julija provela dio djetinjstva i školovanja.«
Kada je 1994. g. baroknu Tvrđavu Brod hrvatska država predala na upravu i korištenje gradu Slavonskom Brodu, ali ne tako da ona postane konzervirani spomenik prošlosti, nego da bude živa jezgra grada, odlučeno je i da se buduća Ga-lerija Ružić smjesti u prostorima Tvrđave. Time je stvoren odgovarajući arhitektonski okvir za smještaj i prezentaciju ove dragocjene zbirke suvremene hrvatske umjetnosti. Nakon opsežnih radova na uređenju, Galerija Ružić otvorila je u lipnju 2004. godine svoja vrata brojnim poklonicima Ružićevog umjetničkog opusa i djelâ njegovih suvremenika – stotinjak velikih hrvatskih kipara i slikara – te time grad Brod učinila nezaobilaznom postajom u umjetničkom itineraru Hrvatske.
Pišući o umjetničkom djelu kipara, slikara, likovnog pedagoga i pisca Branka Ružića, povjesničari umjetnosti ističu visoku estetsku razinu njegovih djela te inovativnost, lucidnost i dječju znatiželju u bilježenju svijeta koji ga je okruživao. O Ružićevom kiparskom izričaju Ive Šimat Banov u predgovoru kataloga stalnog postava Galerije Ružić piše: »Elementaran, jednostavan, drevan i moderan, opus Branka Ružića sadrži pročišćene i jasne pojave. Njegovo djelo nema ništa (kao kod, primjerice, Brancusija ili Vulasa) s naravima totema "koji upijaju dušu gomile". Ružićev je znak više horizontala nego vertikala; više polegla, gmizava nego uzdignuta bića. I nema tu selidbe prema transcendentalnoj sferi ili dubinama sadržaja koje iziskuju i zahtijevaju vidovita i "duboka" čovjeka. Živi se uz rutavu veliku životinju, uz Buvinove ili seljačke drvene vratnice, uz Radovanov ili susjedov portal. Nosi se znamen načela jednostavnosti i plemenite grubosti hrapavoga i rustičnoga. Stoga ne treba zaključivati o uznošenju primitivnoga u Ružićevu djelu. Riječ je o primarnom. Jer u Ružiću je ugrađen strah da stvoreno djelo "tehničkim dotjerivanjem ne izgubi primarnost". … Stoga elementarnost koja se ističe uz Ružićev kip nije nikakav povratak počelu nego dar prirodnog čovjeka koji je prošao kušnje i stranputice kompliciranoga i zamršenog pitanja života i umjetnosti, svodeći ih na pitanja života.«
Ružić je i kao slikar težio prikazati svijet oko nas onako kako ga je on doživljavao, svojim unutarnjim okom, primjenjujući pritom sažetu formu, nastojeći da minimumom oblikovanja postigne maksimum doživljaja određene teme, vrlo često koristeći prepoznatljive motive svojih skulptura. Kao i u kiparstvu, slikar Ružić nastavlja »pričati« sažetim, zgusnutim volumenima koji su lišeni bilo kakvih suvišnih detalja, zadržavajući pritom isti odnos prema materijalu kao i kad pristupa izradi skulpture. Kako u kiparstvu nije volio previše intervenirati u materijal i izbjegavao je svaki suvišni potez dlijetom, pazeći da ne naruši logiku godova i kvrga na površini drva, tako i slikarstvu koristi čiste boje, ne miješajući ih međusobno da ne bi izgubile svoju energiju: najčešće je to crna, uz manja polja crvene, plave, žute ili zelene boje.
Želeći ovom izložbom obilježiti devedesetu godišnjicu rođenja Branka Ružića, odlučili smo predstaviti izbor radova iz stalnog postava Galerije Ružić i suvremenici. Nastojali smo predstaviti svaku fazu Ružićeva umjetničkog opusa: od prvih skulptura u bronci iz druge polovice pedesetih (Otac, Rajka, Igra…), preko antologijskih radova u drvu iz kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina (Limar, Zdenac…), do radova nastalih devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je zbog narušena zdravlja omiljeno mu drvo zamijenio kaširanim papirom (Kafka, Dalj, Ljudi na tavici…) i slikarskim platnom (Nebo, Pijana lađa…).
Romana Tekić
Branko Ružić (Slavonski Brod, 4. III. 1919. – Zagreb, 27. XI. 2007.) diplomirao je kiparstvo 1944. godine (Lozica, Kršinić) i slikarstvo 1948. godine (Tartaglia) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bavio se pedagoškim radom te pisao o umjetnosti. Održao je gotovo sedamdeset samostalnih te sudjelovao na više od dvije stotine skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Za svoj rad dobio je brojne nagrade i priznanja, među kojima valja izdvojiti Nagradu grada Zagreba (1968.) i Republičke nagrade za životno djelo "Vladimir Nazor" (1986.). Uz osam javnih skulptura/spomenika, djela mu se nalaze u mnogobrojnim muzejima i galerijama u zemlji i inozemstvu, a najveći broj u Galeriji Ružić i suvremenici (u sastavu Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda), koja je – zahvaljujući njegovoj donaciji od preko četiri stotine djela i arhivske građe – otvorena 2004. godine u kompleksu Tvrđave Brod.
Božidar Pejković, voditelj galerija
gaa@mhz.hr
Akademija-Art.net
