Zagreb – Gotovo je mjesec dana prošlo od otvorenja zbirke u novom zdanju Muzeja suvremene umjetnosti, no interes javnosti za nju ne jenjava. Muzejske etaže i dalje vrve od posjetitelja, što je zasigurno pokazatelj da je gradu nedostajao sličan sadržaj. U međuvremenu su maknute problematične akvizicije i donacije zbog kojih je struka negodovala.
Kustoski klanovi
Čini se da će još dosta vremena proći prije nego se političke igre, koje idu ruku pod ruku s nekompetentnošću, maknu iz područja kulture i umjetnosti. To je bolan proces na kojem će morati zajednički poraditi kako djelatnici institucija tako i sami korisnici – umjetnici. Većina njih će pažljivo vagati razloge za i protiv radikalne kritike. Jer, u maloj sredini poput Hrvatske, interesne zajednice i kustoski klanovi pažljivo biraju društvo umjetnika te odlučuju tko je podoban autor. Odnosno, čija radikalnost ne prelazi okvire galerijske udobnosti.
Dakle, besmislene su donacije i dijelom akvizicije otpravljene u ropotarnicu prošlosti, a na mjesto njih stiže prvi veliki muzejski ispit. Predstavljanje Aleksandra Srneca bit će pravi test za djelatnike iz nekoliko razloga. Prije svega, riječ je o ključnom autoru druge polovice prošloga stoljeća čiji su mobili bili predstavljeni venecijanskoj publici davne 1970. u sklopu 35. Bijenala. Druga strana je produkcijski okvir, karakterističan za vremena gornjogradske galerije. Pitanje je hoće li se njegove nerealizirane skice i makete "snaći" u novom zdanju?
Izložba je dobra prigoda za primjenu novih okvira. U to uvjerava promotor i koordinator izložbe (kolekcionar Marinko Sudac) koji kaže da je, nakon Srnecova predstavljanja u Varaždinu 2008., zagrebačka destinacija razlogom za pravu muzejsku produkciju umjetnikovih neostvarenih ideja i skica.
Prešutno preuzimanje
Nakon što je onemogućen pristup prostoru za akvizicije i recentnu produkciju, "Zbirke u pokretu" se osjetno lakše obilaze. Unatoč silnim kritikama na račun njihove konfuznosti i neadekvatnog arhitektonskog rješenja za permanentnu kolekciju – brojnih pasaža, stepenica, pregradnih zidova od zatamnjenog stakla, zatvorenog kafića i slično. Muzejski je postav, gledajući ga u cjelini, mogao biti i drukčije koncipiran, no kolekcija bi i u takvim okvirima zadržala specifični profil. Ona, zapravo, sumira pola stoljeća domaće umjetničke prakse u alternativnim uvjetima.
To se podjednako odnosi na strategiju otkupa, izlagačke prostore kao i standarde umjetničke proizvodnje. U svakom slučaju, kolekcija je jedinstvena po snažnim autorskim pozicijama u razdoblju od početka pedesetih do kraja osamdesetih. Stoji primjedba da djela gorgonaša, exatovaca, sudionika Novih tendencija te, primjerice, promotora analitičkog slikarstva krajem sedamdesetih nisu komotnije predstavljena.
U Kožarićev su atelje uložena silna sredstva, no taj će kompleks u muzejskim okvirima uvijek djelovati kao da ga je čistačica pospremila. Posljedica je to prešutnog preuzimanja kompleksa koji izvorno nije umjetnikov nego je projekcija kustosa.
Dekorativna instalacija
Kolekcija će se zasigurno više pamtiti po "Jermanovoj godini", svojevrsnom dnevniku proizvedenom u alternativnim uvjetima, negoli po napuhanoj i dekorativnoj instalaciji cijenjenog dvojca Penezić-Rogina. Također po video priči poljske umjetnice Katarzyne Kozyre iz budimpeštanske kupelji za koju je dobila posebno priznanje na Venecijanskom bijenalu (1999), a ne po patetičnoj donaciji Jana Fabrea, sastavljenoj od mramornih ploča i figure umjetnika koji bljuje.
Novi muzej mora odraditi neugodni prijelaz iz doba kada su hrvatski umjetnici djelovali iz sjene, ne mareći previše za artefakte – u doba kada su vrhunski produkcijski okviri alfa i omega za "razumijevanje" suvremene prakse. Drugim riječima, mora izravnati razlike između različitih strategija prezentacije.
Nestabilna unutrašnjost
Tihomir Milovac, kustos postava, brani nezgrapnu unutrašnjost zdanja, tvrdeći kako suvremene figure pretpostavljaju pokretljiv i neujednačen ambijent, nešto posve drugačije od idealne bijele sobe (white cube), primjerene vremenu modernizma. S time se svatko može složiti, uz napomenu kako je nestabilna unutrašnjost mogla biti manje konfuzna. I drugu napomenu, kako bi "Zbirke u pokretu", trenutno podijeljene u pet sekcija, u sljedećim etapama trebale mijenjati ne samo autore i djela nego i svoje nazive.
Umjetnost uvijek nađe načina, bez obzira na okolnosti njezin bi elasticitet trebao služiti kao primjer muzejskim djelatnicima. Za sljedeću etapu – manje Irwina, više Zenita, Kristlovih filmova, primjerenije mjesto Seisselovu nadrealizmu i Mangelosovim pejsažima smrti i uvažiti recentnu scenu.
Željko Kipke
Jutarnji.hr
Jutarnji.hr
Akademija-Art.net
